Prije 20 godina je osnovan sud koji je bio zamišljen da dijeli pravdu u svijetu. Ali od te vizije nije ostalo mnogo, jer Međunarodni kazneni sud niti do danas ne priznaju ni SAD, ni Rusija, ni Kina.

Autor Sabine Kinkart, DW

To je bila uzbudljiva sjednica, u Rimu u srpnju 1998. Na poticaj Ujedinjenih naroda se pregovaralo o stvaranju trajnog, Međunarodnog kaznenog suda u Haagu. Ali je trebalo i stvoriti međunarodni sporazum koji bi dao ovlasti tom tijelu.

Nijemci su se, to je bilo doba ministra vanjskih poslova Klausa Kinkela, posebno zalagali za formiranje takvog „svjetskog suda”. Prije toga su već bili osnovani sudovi za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji i Ruandi, ali su oni bili tek tijelo neposredno podređeno Vijeću sigurnosti UN. Dakle ono je biralo suce i državne odvjetnike, a mogao je i odlučiti kad će sud prekinuti rad.

Međunarodni kazneni sud je zamišljen drugačije: Vijeće sigurnosti može tek donijeti rezoluciju o pokretanju postupka pred tim Sudom, čak i protiv volje zemalja koje nikad nisu bile osnivači suda – to je kasnije bio slučaj kod Sudana i Libije.

No za Sjedinjene Američke Države i neke druge zemlje je bilo nezamislivo prihvatiti sudsku odgovornost koja bi prelazila njihov nacionalni suverenitet. Jer tako bi i američki vojnici na misijama negdje u svijetu mogli završiti pred tim sudom. Isto tako, Washington nije mogao prihvatiti agresiju kao krivično djelo. Zato je ta stavka izbačena iz odredbi i ponovno je vraćena tek 2010.

„Svjetionik koji podsjeća na zločine”

Usprkos što je Washington na sve načine pokušao spriječiti osnivanje suda, on je ipak osnovan 17. srpnja 1998. prihvaćanjem Rimskog statuta. 120 država ga je prihvatilo, 21 zemlja je bila suzdržana, ali je čitav niz država glasovalo protiv: među njima SAD, Kina, Irak, Izrael, Jemen, Libija i Katar. Doduše, tadašnji američki predsjednik Bill Clinton je potpisao Statut 31. prosinca 2000. jer je strahovao da SAD više neće imati nikakav utjecaj na strukture suda, zapravo siguran da on nikad neće biti i ratificiran u američkim parlamentarnim tijelima. Njegov nasljednik George Bush mlađi je dvije godine kasnije pak potpuno povukao pristanak SAD.

1. srpnja 2002, ranije nego što se očekivalo je ipak i šezdeseta država ratificirala Rimske odredbe čime je stvorena pretpostavka za otvaranje Suda. U ožujku 2003. je prisegnulo prvih 18 sudaca koji su izabrani tajnim glasovanjem potpisnica Rimskog statuta. Među njima je bio i njemački pravnik Hans-Peter Kaul: „Međunarodni kazneni sud je kao svjetionik koji svakog dana šalje poruku da su zabranjeni zločini kao što su ratni zločini, zločini protiv čovječnosti i zločin agresije”, sažeo je nedugo pred svoju smrt 2014. Svaki politički ili vojni vođa koji čini te zločine barem teoretski riskira da će biti izveden pred taj sud.

Potpis se lako može povući

Dvadeset godina nakon osnutka i u ovoj izjavi njemačkog pravnika leži naglasak na pojmu „teoretski”. Doduše, broj potpisnika je povećan na već 123 zemlje, no među njima još uvijek nisu SAD, Rusija, Indija, gotovo sve arapske zemlje, kao ni Izrael i Iran. Ali je problem da se sud može baviti zločinom samo ako je on počinjen ili počinitelj iz neke od zemalja članica ili ako ona dragovoljno prihvati njegovu nadležnost.

Rusija je potpisala ali nije ratificirala Rimski statut, a povrh toga je učinila ono što baš svaka potpisnica lako može učiniti: 2016. je povukla svoj potpis. Povlačenje iz Suda su najavili i Filipini, nakon što je glavna tužiteljica Fatou Bensouda najavila istragu zbog sustavnog likvidiranja trgovaca drogom. Reakcija filipinskog predsjednika Duterea je bila kako je to All Bullshit, a suce ICC-a je proglasio white Idiots. Suradnja je okončana.

Afrička unija optužuje Međunarodni krivični sud za rasizam. „Međunarodni kazneni sud prije svega vodi postupke protiv Afrike, protiv afričkih šefova država, čak i protiv trenutnih predsjednika države iako se u drugim dijelovima svijeta zbivaju očita kršenja ljudskih prava i ratni zločini. No te zločine nikoga ne zanimaju”, izjavio je 2016. predsjednik Čada Idriss Deby.

Glavna tužiteljica Fatu Bensouda niječe tu optužbu: ona sama potječe iz Gambije gdje je prije bila ministrica pravosuđa. Ona upozorava kako je i među njenim suradnicima više Afrikanaca nego Europljana, a toliko su usredotočeni na Afriku jer nigdje drugdje nema toliko teških povreda ljudskih prava. Osim toga, tvrdi i da upravo iz Afrike stiže i najviše zahtjeva da se kažnjavanjem zločina bavi neki nadnacionalni sud.