Srpski književnik Bora Ćosić, koji je 1992. u znak prosvjeda protiv ratne politike Slobodana Miloševića iz Srbije preselio u Hrvatsku, prisjeća se vremena dok je živio u Berlinu. I draži koju je taj grad imao.

Autor Bora Ćosić
Kada sam prije dvadeset godina došao u Berlin, učinilo mi se kao da sam obukao kaput dva broja veći, toliko prostora ostalo je izmedju mene i tog grada. U njemu je bilo više Berlina nego što Berlina ima, zahvaljujući onom što sam o njemu prethodno znao. Tako je njegov volumen bio ispunjen silnom svojom ornamentikom koju učinili su Walter Benjamin, Brecht, Walter Ruttmann, čak je i moj veliki zemljak, kunsthistoričar Oto Bihalji, iz vremena herojske avangarde dvadesetih godina, doprinio nešto toj povijesti, prošireno srce ove varoši ispunio je Nabokov i ostali Rusi jedan vijek ranije. Tamo gdje je Gombrowicz sjedeći na klupi Tiergartena razmišljao o smrti, a Pasternak zabilježio onu veselu šaradu: Berlin kam mir wie eine Stadt von Buben vor, denen man am Tage zuvor Seitengewehre und Helme, Stöcke und Pfeifen, richtige Fahrräder und Anzüge geschenkt hatte. Ivo Andrić stolovao je ovdje kao poslanik davne jugoslovenske kraljevine, a bio je tu na mjestu atašea i golemi pjesnik srpskog jezika Miloš Crnjanski. Samo što je njemu njegov šef preporučio da kao pjesnik, ne mora ništa raditi, nego neka se samo po Berlinu šeta do volje.

Tako sam i ja, zahvaljujući svojoj stipendiji imao otvoreno polje za šetnju, a ipak, poučen na mnogo čemu lošem, izvodio sam, u dnevniku, beletristički, svoju zebnju. Pa sam se pitao gdje ću stanovati sljedećih mjeseci, jer sam zamišljao da najprije treba smjestiti nekog Hodorovskog, a kasnije ću i ja doći na red. Ubrzo se pokazalo da sam ja taj Hodorovski, i da za mene postoji mjesto u tom gradu, pod uvjetom da naučim baratanje liftom, marke Stigler, u ulici Mommsen, iako sam bezuspješno tvrdio domaru da slične sprave postoje i ondje odakle sam došao.

Kasnije se sve dosta primirilo i uravnotežilo. Hodajući istočnim dijelom grada ustanovio sam da po oronulosti kuća u Oranienstrasse Berlin nalikuje na neke dijelove Beograda; Berlin se utišao u svom berlinstvu, sve više postajući pitomi grad moje budućnosti. Kao da je uzeo na sebe neka svojstva beogradska, postajući jedan uvećani moj nekadašnji grad, rezervni.

Ne znam točno kada jedan grad postaje onaj drugi, koji sliči na taj prethodni, ali ne baš sasvim. Kao što moja ulica, osvojena višekratnom upotrebom, samo je nalik onoj od prije, iako ne mogu točno utvrditi odakle dolazi ova razlika. Izgleda da sam, tijekom vremena, lagano gradio ovaj svoj Berlin, svakodnevnom praksom svoga berlinstva. Shvatio sam da berlinstvo postaje neka vrsta moje profesije, bez obzira na ostale poslove kojima se bavim, berlinstvo kao zanat, obrt.

Svejedno, nije sve u čulnim obmanama i u igrama moje duše, pogodnim za psihološka, pjesnička i filozofska istraživanja. Morao sam primiriti svoje književne fantazme, okrećući se ljudima i društvu oko sebe. Odjedanput sam ustanovio da ono više nije isto.

Bilo je lakše obnoviti upropaštene fasade, podići Potsdamer Platz, a od Friedrichstrasse učiniti glamuroznu via Cindoti, nego počiniti onaj obrt koji se dogodio u svijesti ljudi. Došao sam da živim ovdje samo koju godinu poslije pada zida, još uvijek se osjećala ozarenost ovim dogadjajem koji i dalje smatram najvažnijim, druge polovice prošlog vijeka. Malo pomalo ipak je postajalo jasno da se sve ne završava poljupcima onih tinejdžerki po začuđenim dedeerovskim graničarima, koji su ravnodušno podigli rampu kod Brandenburških vrata. Ta ravnodušnost prelila se na cio naš berlinski život, što sada kada ne postoji fatum zida i njegov preteći znak?! Berlin je zadobio problem kada je riješio svoj najvažniji problem, koji je u tome: kako živjeti. Pokazalo se da ona jednodušnost u taj jesenji dan 1989., lagano se raslojava, umnožavajući ona pitanja, koja nisu samo njemačka, samo berlinska, no i europska, svjetska.

Ustanovilo se da miroljubivi ekrazit slavljeničkih raketa ima i svoju malignu alternativu, počele su pucati bombe opet, kao u vrijeme suludih i iracionalnih crvenih brigada. I opet, kao više puta u povijesti, počinitelji ovog rusvaja nisu baš načisto što, svojom agresivnošću zastupaju, mnogi mladi učesnici kravala katkad i ne znaju što znači ona ozloglašena svastika, kojom ispisuju naše zidove. Moramo se pomiriti da medju nama ima neizbježnih razlika, i s ovima trebat će dalje živjeti.

Ljudima nikad dosta, ni dobra, ni zla. Čak i u najboljim prilikama čovjek pronalazi neku svoju osobnu muku, vrlo blizu u svakome od nas je taj prag preko kojega se prekoračuje u čemer i čamotinju. Isto tako lako je prijeći u onu drugu odaju naše svijesti, odaju zla. To je udio onog dijela naše duše okrenut negativnom, koji također, ovisno o prilici, lako se aktivira. Tako i Berlin, kao i svako drugo mjesto ljudskog života, umnožen je grad, a kao i sve metropole, neka vrsta sabira, enciklopedije mnogo čega.

Za svaki grad ostaje problem kako dalje trajati, kada za nečiju svijest prestane biti nešto posebno, a postane obično mjesto boravka. Jednom je Christo umotao Reichstag u svoju svilu, ali ga je poslije nekoliko dana morao razmotati, da bi ostao ono što jest. To se dogodilo i u mojoj svijesti, ja i nadalje živim u jednom razmotanom Berlinu, ali nikada neću zaboraviti onu draž dok je prije dvadeset godina postojao u zamotanosti moga neznanja.

Preuzeto sa portala: DW