Prepuni autobusi za Njemačku ili letovi za Irsku najčešće su slike reportaža s istoka Hrvatske. Ekonomske migracije kao krajnje posljedice zapuštanja ove regije sada svima služe kao upozorenje da s njom nešto treba učiniti. Pokretanje projekata s pogledom uperenim u EU-fondove trenutnoj se vladi nametnulo kao očigledno rješenje.

Piše: Goran Đulić

Istok Hrvatske godinama je ekonomski, socijalno i demografski zapušten, a zainteresiranost politike za probleme područja u kojem živi preko osamsto tisuća ljudi vezana je isključivo uz predizborne kampanje i borbu za glasove. Situacija nije bitno drugačija ni sada usred lokalnih, a u osvit potencijalnih izvanrednih parlamentarnih izbora. U pravilu su se na istoku države skupljali politički poeni na račun nacionalne retorike, a puno rjeđe na temelju kvalitetnih ekonomskih rješenja koji bi pomaknuli cijelu regiju s mrtve točke.

Prema rezultatima istraživanja “Mapiranje i procjena geografske raspodjele rizika od siromaštva i socijalna isključenosti za mala područja RH”, prema dohodovnoj metodi, stanovnici pet slavonskih županija najviše su izloženi riziku od siromaštva. Okosnica ekonomije dosad su bile poljoprivredna i prehrambena industrija. Međutim, s kontinuiranim rastom uvoza posljednjih desetljeća, sve više se gubi gospodarski korak što dovodi do daljnjeg pada proizvodnje i kronično visoke stope nezaposlenosti, a kao krajnja posljedica takvih tendencija dolazi do masovnog iseljavanja.

Krajem 2016. i početkom 2017. kako bi se promijenila ekonomska sliku istoka zemlje, predstavljen je projekt “Slavonija, Baranja i zapadni Srijem” u sklopu kojeg bi se do 2020. – odnosno 2023. godine jer je tada zaključno ugovaranje projekata – iz strukturnih i investicijskih fondova te programa Europske unije povuklo ukupno 2,5 milijarde eura isključivo namijenjenih za revitalizaciju pet slavonskih županija. Kao glavno tijelo vezano za provedbu projekta 8. ožujka ove godine osnovan je Savjet za Slavoniju, Baranju i Srijem kao savjetodavno tijelo za koordinaciju provedbe i praćenja korištenja bespovratnih sredstava u okviru projekta. U radu savjeta sudjeluju premijer, pet ministara, župani pet slavonskih županija, predstavnici razvojnih agencija i saborski zastupnici.

Programskim dijelom planirano je pokretanje desetak projekata s područja poduzetništva, poljoprivrede, prometa, odvodnje i energetike uz porezne olakšice, s ciljem pokušaja privlačenja ulagača u najsiromašnije općine i županije istoka Hrvatske. Od dosad javno najavljenih projekata ističu se obnova i modernizacija pruge Dugo Selo-Novska, elektrifikacija pruge Vinkovci-Vukovar, projekti u Vukovaru vrijedni 130 milijuna eura, terminal za pretovar rasutih tereta u luci Osijek, modernizacija i razvoj javnog prijevoza u Osijeku i izgradnja lučke infrastrukture u Slavonskom Brodu. Planira se i izrada novog modela indeksa razvijenosti i nove mape siromaštva čime bi se prednost pri financiranju dala najugroženijim županijama.

Projekt s vrlo upitnim ishodima

Ideja ovog projekta problematična je na nekoliko razina. Nije teško uočiti kako njegovi prvi nagovještaji koincidiraju s približavanjem lokalnih izbora pa je jasno da politika “suosjeća” sa stanjem na istoku zemlje u točno propisanom tajmingu. Od ukupno planiranih 2,5 milijarde eura dosad je ugovoreno svega 420 milijuna kuna. Ambicioznost projekta odnosno njegova realna izvedivost također može se dovesti u pitanje s obzirom na kratak rok te dosadašnja iskustva u povlačenju sredstava iz europskih fondova posljednjih godina.

Kapitalni projekti poput razvoja riječnih luka i željezničke infrastrukture pa sve do “manjih” projekata izgledaju kao mrtvo slovo na papiru ako nisu riješeni imovinsko-pravni problemi, a na primjeru pretprošle Vlade i rješavanja legalizacije bespravnih objekata koja je trajala čak puni mandat ostaje dojam kako administrativno “čišćenje” papira u svrhu besprijekorne dokumentacije neophodne za realizaciju projekata nemoguće je ostvariti u ovakvom kratkom roku.

Pitanje participacije lokalnih zajednica, gradova i općina nije definirano te na koji način će se koordinirati horizontalno i vertikalno sa susjednim općinama i višim razinama vlasti, odnosno pomoći u slaganju financijskog i projektnog dijela kojima bi male sredine mogle lakše povući sredstva za svoje lokalne potrebe.

Svi navedeni projekti vezani su za duži rok dovršetka međutim u medijima pa čak ni od resorne ministrice Gabrijele Žalac, koja je najaktivnija po pitanju realizacije, nisu nuđena nikakva rješenja koja bi kroz kratki rok mogla zaustaviti ekonomski pad odnosno jačanje konkurentnosti upravo onih koji bi kroz projekt “Slavonija, Baranja i zapadni Srijem” mogli imati istinsku korist u realnom razdoblju do 2020. U regiji koja ovisi o poljoprivredi te se na nju veže prehrambena industrija, osim spominjanja sektorskih ulaganja u te grane nigdje nisu navedeni konkretni potezi poput primjerice sufinanciranja hladnjača za voće i povrće, ulaganja u mehanizaciju, razvoja sustava navodnjavanja poljoprivrednih površina koji se čeka desetljećima, poticanja širenja nasada voćarskih kultura, modernizacija pogona za preradu mesa, modernizacija farmi i niza ostalih neophodnih stvari s kojima bi seljaci bili uopće konkurentni na tržištu. Također ni prehrambena industrija nije ničim definirana osim što je premijer najavio vatrogasnu mjeru rješavanja financijskih problema u Zvečevu sredstvima projekta.

Nastavak neproduktivnih strategija

Ako bi se i trećina bespovratnih sredstava uspjela iskoristiti došlo bi do nekog minornog napretka, međutim dubinskih rješenja koja moraju biti aktivirana u kratkom roku, nažalost, nema. S najavama kapitalnih projekata jasno je da se radilo isključivo o dobro poznatom završetku političkog ciklusa koji je bio planiran za kraj mandata aktualne Vlade u svrhu buduće predizborne kampanje i ostanka na vlasti. S potencijalnim novim parlamentarnim izborima i novom izmjenom administracije koja će produžiti rok “amenovanja” projekata, kraj svih ostalih prepreka, ostaje dojam da od pokušaja oživljavanja života na istoku Hrvatske neće biti ništa. Županije i cijela regija mogle bi ostati i dalje u raskoraku između obećanja o boljem životu i surove realnosti koja dovodi do sve većeg iseljavanja. Uzmimo najbolji primjer, Brodsko-posavska županija trenutno se nalazi u 2,5 posto najsiromašnijih krajeva Europske unije, a sa sve većim odlaskom radne snage još više će se “zacementirati” na rang-listi.

Najsiromašniji dijelovi države, od istoka zemlje pa do Bilogore, Banije, Korduna, Like i dalmatinskog zaleđa sustavno bivaju zanemarivani, a ljudi su pravilu prepušteni sami sebi. Dodatno, geografska pozicija uvelike utječe na kvalitetu života na periferiji. Blizina Zagreba, Rijeke i Splita donekle olakšava život onima koji imaju sreću živjeti u blizini tih triju većih gradskih središta, međutim, i jedni i drugi osjete veoma slabe ili nikakve pomake.

Posljednjih desetak godina pokušalo se na cijeloj ovoj problematici raditi kroz javne investicije, a kasnije kroz prava korištenja europskih fondova koji su donekle mogli revitalizirati siromašne dijelove zemlje. I dok je, usprkos disperziji javnih ulaganja u razna područja od početka pretpristupnih pregovora 2003. godine pa do danas, u ekonomiju svejedno najviše uloženo, zbog selektivnog pristupa i političkih, a ne ekonomskih faktora, rezultata nije bilo. Petogodišnja recesija još više je smanjila javna ulaganja koja su u periodu od 2003. do 2008. imala pozitivne implikacije u održavanju statusa quo u najsiromašnijim regijama, te se jaz s dolaskom krize produbio, a s druge strane najave privatnog sektora s planovima i projektima koji bi revitalizirali određene regije sveli su se na luckaste ideje poput svemirskog programa u Lici. Ako se sadašnji smjer ekonomskog razvitka ruralnih i najnerazvijenijih krajeva kao posljednjih četvrt stoljeća nastavi i dalje, postavlja se pitanje koji je smisao i svrha bilo kakvih kapitalnih projekata ako bez temeljitih i strukturnih promjena cjelokupne ekonomske politike njihova valorizacija jednaka je nuli.

Preuzeto sa portala: Bilten.org