U povodu gostovanja u Booksinom programu Zagreb Reads Europe i na Festivalu europske kratke priče, razgovarali smo s nigerijsko-belgijskom književnicom Chikom Unigwe.

Razgovarao:  Neven Svilar

Gostovanje u Zagrebu bilo je posvećeno vašem proznom radu. No, u književno polje stupili ste kao pjesnikinja. Pišete li i danas poeziju ili rad na proznim tekstovima onemogućuje posvećenije bavljenje pisanjem pjesama?

Pišem pjesme i danas, doduše nešto manje nego prije. Kako god bilo, mogu reći da se ne smatram pjesnikinjom, što možda ima veze sa samoobranom. Naime, smatram da je poezija koju pišem grozna. Voljela bih da to mogu opravdati prozom koju pišem, ali nisam sigurna da bi to bilo ispravno.

To, doduše, ne mora ništa značiti. Štoviše, mnogo je vrhunskih pjesnika imalo negativan stav prema vlastitom pjesničkom radu. Vaša poezija ostavlja mnogo otvorenih mjesta gdje dolazi do semantičkih multipliciranja. Takva strategija međutim nije karakteristika kada je riječ o vašim kratkim pričama…

Pa, složila bih se s takvom ocjenom. U tom smislu zaista možemo govoriti o tome da se priče i pjesme nalaze na suprotnim polovima, iako postoje mehanizmi koji su im zajednički. Dakako, teško mi je generalizirati, ali u vezi mog pjesničkog rada, duboki osjećaj sumnje i nemogućnosti postizanja ispunjenja svakako bi mogli biti uzroci problema. Moje nezadovoljstvo proizlazi i zbog uloga koji dajem. Puno teže mi je napisati pjesmu – ne mislim samo na dobru pjesmu – nego što je to slučaj s kratkom pričom. Zapravo, osjećaj iscijeđenosti je neusporediv nakon rada na pjesmi u odnosu na prozni tekst. Već taj osjećaj utječe na bujanje kritičkih oštrica u vlastitom duhu. Mislim da sam ove godine napisala tri pjesme i svaka je bila veliki pothvat, a osjećaj ispunjenja i olakšanja nije bio ni izbliza toliko snažan da dođe do nekakvog ekvilibrija.

Jesu li vaša preseljenja iz kulture u kulturu i transplantacije iz jezika u jezik imale velik utjecaj u tom pogledu?

Ne bih rekla da je u tome išta presudno. No isto tako, ne mogu preuveličati osjećaj nemoći nakon preseljenja iz Nigerije u Belgiju. Sve što sam bila prije toga, sve što sam znala, sve što sam dotad postigla u životu, sve to bilo je izbrisano kao da je netko pucnuo čarobnim štapićem. Drugim riječima, bila sam poništena na svim razinama. To je sigurno utjecalo na moje samopouzdanje u tolikoj mjeri da sigurno i dalje vučem teret nagomilan u tom periodu života.

Sada živite u SAD-u, imperijalističkom virusu koji operira zaogrnut u plašt borbe za dobru stvar, bilo da je riječ o ‘širenju demokracije’, utjecanju na ‘mirovni sporazum’ i slično. No prije SAD-a boravili ste u Belgiji, možda jedinoj kolonijalnoj sili koja se nije čak ni potrudila vlastito nasilje okititi prosvjetiteljskim perjem i ubijati iz humanističkih pobuda. Koliko je svijest o toj zastrašujućoj, zapravo donedavnoj prošlosti utjecala na vas, i posebno na vaš književni rad?

Da, dolazak u Belgiju je bio prekretnica. Dotad sam sebe shvaćala kao ono što se nalazi u meni. U Belgiji se otvorio zastor tog teatra i sve iluzije učinio bjelodanima. Shvatila sam da sam crna, da je to ono što me određuje u očima mojih sugrađana. Svi ostali su bili građani, a ja sam bila crnkinja. Sve što sam dotad pretpostavljala ili znala došlo je iz druge ruke, uglavnom putem književnosti. Tada sam vidjela koje mi je mjesto dodijeljeno u ovome svijetu, u mome jedinom životu. Zanimljiv je to fenomen, čovjek kao pojedinac je izliven iz vlastitog okvira i svrstan u jednu skupinu.

To je bio period posljednjih koprcanja korporativne inkluzivnosti, a rezidualni odbljesci negdašnje iluzije o multikulturnoj Evropi, upravo s Bruxellesom kao gradom gdje se susreću različitosti, počeli su se brzo gasiti. Vi ste započeli svoj književni put upravo u tom čudnom prostoru ni na nebu ni na zemlji.

Da, i to posve slučajno, jer sam se prijavila na jedan natječaj sa svojim tekstom. To je bio preloman trenutak, a kasniji događaji odredit će moj spisateljski put. Također, u Belgiji sam se i udala. Bilo je to vrlo neobično doba, puno protuslovlja. Gdjegod bih došla, gledali su me kao da sam zalutala. Iako sam bila fakutetski obrazovana osoba, kada bih došla na burzu rada potražiti posao, ne bi me ni pogledali već bi mi rukom pokazali na ono što me čeka, ono što mi pripada. A to su bili metla i lavor koji su stajali u kutu. Iako sam i kod kuće u Nigeriji znala otprilike kako stoje stvari, kada te realnost opali, snaga udarca je neusporediva.

Dok korporacije nesmetano crpe nigerijske resurse, indoktrinacija se obavlja putem školskog sistema. Koliko je operiranje engleskim jezikom važno u tom kontekstu?

Imperijalizam ne jenjava, nema ni previše naznaka da se bilo što može promijeniti. To korporacije osiguravaju velikim klasnim razdvajanjem, stvaranjem različitih svjetova. U tom smislu ne treba podcjenjivati snagu jezika kao moćnog oružja. Nigerija (dakako ne samo Nigerija) bila je donedavno mjesto miješanja brojnih kultura i jezika. Međutim, sve njih zatire engleski. U Nigeriji školovanje započinje u dobi od tri godine, na engleskome.

U školi sam bila kažnjena i poslana u kut kada bih slučajno rekla nešto na jeziku koji nije engleski. Tako sam urasla u engleski jezik. Međutim, i dalje mi je intrinzično usađena podčinjenost. Bila sam još curica kad mi je neka žena poklonila knjižicu koja objašnjava sukus mog problema i razlog zašto je naša sudbina takva kakva jest. Naime, objasnio mi je autor knjige, svi naši problemi proizlaze iz našeg afričkog prokletstva, svi smo obilježeni ‘Kainovim žigom’!

Kad sam to pročitala, bila sam potpuno slomljena. I ostala sam više-manje slomljena – iako sam odmalena mnogo čitala, no samo evropske i američke pisce – sve dok se nisam susrela s Chinuom Achebeom. On je sve promijenio. Pokazao mi je da kolonizacija nije dobra i naravna stvar, da ne nosi prosperitet i da nas ne spašava. To je bio veliki šok nakon dugogodišnjeg institucionalnog ispiranja mozga.

Sada ste u SAD-u, na Sveučilištu Brown predajete kreativno pisanje, te koristite upravo engleski kao sredstvo borbe. Koliko vas određuje činjenica da pišete i na nizozemskom kao i na engleskom, a materinji jezik vam je igbo (kojeg su vam pokušali nasilno odstraniti)?

To što sam jezično ‘rastavljena’ me čini drukčijom u autorskom smislu u odnosu na većinu autora. Svaki jezik je drukčiji i svaki ima svoju posebnu logiku, iako postoje sličnosti između jezika. Igbo, međutim, jedva da itko više govori, i ne možemo govoriti o književnosti na tom jeziku. No, taj jezik je u meni i djeluje u meni čak i kada operiram u drugom jeziku.

Preuzeto sa portala Booksa