Prije točno tri godine, 15. srpnja 2014., u Hrvatskom saboru izglasan je Zakon o životnom partnerstvu, a Ivan Zidarević bio je prvi koji je sa svojim partnerom stao pred matičarku. S njim smo razgovarali o tome što im je to značilo, zašto su se “požurili”, kako je doživio atmosferu tijekom referenduma o braku godinu prije, što se promijenilo od ozakonjenja njihove veze i sličnim temama.

Autor/ica Iva Tomečić

Ivanu, inače mirovnom aktivistu iz Volonterskog projekta Pakrac, svaki je dan bez zakona bio mučan jer tad je bio srpski državljanin i u statusu stranca nije mogao ostvariti trajni boravak u Hrvatskoj, a njegov je partner živio u Zagrebu.

No, nije sjedio prekriženih ruku i nastojao se i sâm izboriti za brže donošenja zakona, sudjelujući u kampanji “Glasam protiv” u vrijeme referenduma o braku, a kasnije u Inicijativi za životno partnerstvo. To razdoblje pamti po tome što je bio istodobno i ljut i uplašen.

“Tadašnja atmosfera u društvu je bila sve samo ne konstruktivna za dijalog jer su postojala dva pola, onaj koji bi nešto zabranio i isključio, i onaj koji bi nešto omogućio i uključio. Podsjetimo, tada se u RH događala situacija s čuvenim pločama po istoku zemlje i činilo mi se da sve ide u pravcu koji meni nikako nije blizak i nisam bio pretjerano optimističan. No, znao sam da ću sklopiti životno partnerstvo. U taj dio sam jedino bio siguran”, prisjeća se.

Povijesno vjenčanje daleko od očiju javnosti

Kad je zakon napokon izglasan i stupio na snagu u kolovozu 2014., Ivan i njegov partner odmah su se požurili rezervirati termin kako bi napokon mogli živjeti zajedno bez stalnih rastanaka.

“Trudio sam se da budemo među prvima i jesam se nadao da ćemo biti prvi par. To je značilo i da smo na mikro nivou povezali naša dva naroda. Zakon o životnom partnerstvu je za nas značio sve i sad, kad su me emocije i osjećaj straha i ljutnje prošli, ponosan sam na svaki zarez i točku u zakonu”, kaže.

Ipak, nekima je bilo razočaravajuće što je prvi par u Hrvatskoj sklopio životno partnerstvo daleko od očiju javnosti i medija. Nije se znalo o komu je riječ, a za prvo vjenčanje istospolnog para saznalo se kad je udruženje Zagreb Pride na svom Facebooku objavilo kopiju dijela Izvatka iz registra životnog partnerstva pod brojem 001.

Znalo se jedino da je svečanom trenutku nazočio tadašnji ministar uprave Arsen Bauk koji je novovjenčanim partnerima u ime Vlade darovao dvije kravate, a dio LGBT zajednice i aktivista smatrao je kako su ipak trebali izići u javnost. Pitamo Ivana što je o tomu mislio tada, a kako na to gleda danas.

Znao sam da ću sklopiti životno partnerstvo. U taj dio sam jedino bio siguran

“Kad sam ja bio mlađi, nije bilo interneta, barem ne u mojoj kući. Ponekad sam se osjećao usamljeno i izolirano od svijeta, jer nisam imao sve one mogućnosti da čujem i vidim druge ljude i njihove perspektive kao što to mladi mogu danas. Jedino me taj moment ponekad natjera da se zapitam da li je trebalo ići javno i pokazati kako neko u nekom mjestu nije sâm i kako može ostvariti svoje želje. No, čini mi se da danas mnoge LGBT osobe idu prema nekoj heteronormativnosti i ako je već tako, naša intima je naša stvar. Mi smo sklopili partnerstvo, ispostavilo se, prvo zbog nas samih a ne zbog drugih i oni koji su imali nekakva očekivanja imaju šansu da isprave našu grešku prilikom sklapanja svog životnog partnerstva te da sve prenesu u javnost”, smatra.

Izlazak u javnost

Prisjeća se i kako je teklo planiranje:

“U više navrata sam bio u matičnom uredu i tražio pomoć da svi budemo prije svega profesionalni. Mislim da je to zasluga samo zaposlenica matičnog ureda, gospođa Sanje i Tanje ali i Policijske uprave u Zagrebu. Jer ja sam ipak stranac i kod nas je procedura bila malo složenija od parova koji su državljani RH. Sve je ispalo onako kako je i trebalo zbog kvalitetnog rada državnih službenika”.

Ipak, nekoliko mjeseci poslije Ivan je ispripovijedao svoju priču javno, u intervjuu za 24 sata, koji je izazvao golemu pozornost javnosti i bio prenesen u većini hrvatskih medija.

Danas je, kaže, njemu i njegovom partneru život bolji.

“Bolje nam je jer sam ja sada tu, ostvarili smo onaj dio da živimo skupa. Nigdje nismo osjetili bilo kakvu manjkavost u smislu neprimjenjivanja zakona. Možda je to sasvim dovoljno”, misli Ivan.

Trudio sam se da budemo među prvima i jesam se nadao da ćemo biti prvi par. To je značilo i da smo na mikro nivou povezali naša dva naroda. Zakon o životnom partnerstvu je za nas značio sve i sad, kad su me emocije i osjećaj straha i ljutnje prošli, ponosan sam na svaki zarez i točku u zakonu

Premda on i njegov partner ne planiraju proširenje obitelji i postojeći zakon im je bio dovoljan za kvalitetno uređivanje njihove zajednice, Ivan misli da bi potpuna bračna jednakost s mogućnošću posvajanja i medicinski potpomognute oplodnje za istospolne parove trebao biti sljedeći korak u Hrvatskoj.

“Meni bračna jednakost ništa ne znači jer sam ja već sklapanjem životnog partnerstva dobio sve ono što dobivaju i drugi parovi u heteroseksualnoj zajednici kada je jedan od njih stranac. Dio o usvajanju djece ne spominjem jer on direktno nije moguć. Mi nemamo potrebu za proširenjem obitelji ali znam mnogo pojedinaca i parova koji tu potrebu imaju. Zakon o životnom partnerstvu ozakonio je trenutačno stanje, dao je mogućnost partnerske skrbi životnom partneru u zajednici s partnerom koji već ima dijete. Kod životnih partnerica je ta stvar mnogo jasnija, da imaju svoju djecu. Kod muških je partnera teško izvediva ali nije nemoguća. Moje je mišljenje da svako dijete zaslužuje istu šansu koju sam imao i ja imajući dva roditelja. Zbog naših strahova, neznanja i vjerovanja uskraćujemo mogućnost nekom ljudskom biću da brine o drugom ljudskom biću. Stvari se mijenjaju, samo treba biti dosljedan”, kaže.
Zakon o životnom partnerstvu će se ukinuti kad na vrbi rodi grožđe

Kako je Zakon o životnom partnerstvu pojedinim klerikalnim aktivističkim i političkim strujama i dalje trn u oku, proteklih godina moglo se čuti da neki zagovaraju njegove izmjene u smislu oduzimanja dijela prava, pa i ukidanje.

U vrijeme referenduma o braku atmosfera u društvu je bila sve samo ne konstruktivna za dijalog jer su postojala dva pola, onaj koji bi nešto zabranio i isključio, i onaj koji bi nešto omogućio i uključio

Očekivano, u tome prednjači udruga Željke Markić, U ime obitelji, koja je Ustavnom sudu svojedobno uputila zahtjev za ocjenu ustavnosti Zakona o životnom partnerstvu, a nakon toga i požurnicu. Ukoliko bi došlo do, doduše veoma teško ostvarivog scenarija, da se Životno partnerstvo ukine, Ivana i sve istospolne parove i obitelji u Hrvatskoj bi to direktno pogodilo.

On o tomu misli sljedeće:

“Ja takve ljude ne poznajem ali pretpostavljam tko su. Njima možda ništa ne bih poručio ali bih onima koji se time bave, što zbog svog neznanja, što zbog nekakvih uvjerenja da će se to desiti kad na vrbi rodi grožđe. Onaj kvalitetniji dio svijeta, slobodni svijet, ide naprijed, širi ljudska prava i ojačava stečena. Dokaz tome je da sada sve hrvatske državljanke mogu glasati a prije 75 godina to nisu mogle.

Ne iznosim sad svoje mišljenje već samo konstatiram da je bolje da se organiziramo i sljedeće godine svi zajedno, oni koji isključuju i oni koje druge uključuju u društvo, odemo u 6. Volonterski kamp u Pakrac i radimo na izgradnji mira između svih naroda, jer mi tamo sve uključujemo i svi sa dobrim namjerama su dobrodošli”, završno poručuje Ivan Zidarević.

Preuzeto sa portala: Crol