Prije rata u Otišiću, selu koje se između planine Svilaje i Peručkog jezera prostire na 18 kilometara dužine i tri kilometra širine, prije rata živjelo je više od tisuću ljudi, većinom srpske nacionalnosti. Danas ih je svega 30-tak, i to uglavnom starijih i nemoćnih. Nekoć je Otišić imao školu, poštu, nekoliko prodavaonica i ambulantu, naravno i struju, a danas nema ništa. Selo koje je ratnih godina bilo na liniji razdvajanja hrvatskih snaga i pobunjenih Srba bilo je i prvo na udaru kada je u Oluji Hrvatska vojska iz pravca Sinja krenula prema Vrlici i Kninu, piše DW.

Otišić je uništen nakon Oluje, a od nekoliko stotina kuća, razasutih u desetak zaselaka, obnovljeno je svega njih 30-tak. Struju je dobio samo jedan dio sela, a vodu nema nitko. Za tako mali broj ljudi, kažu nam, to se jednostavno ne isplati. Asfaltiran je samo put koji od glavne ceste kroz veliko i raštrkano selo vodi do pravoslavne crkve sv. Arhanđela Mihaila, no iz popucalog asfalta raste korov, što je pouzdan znak da tim putem ne prolazi puno automobila.

Strahinja Novak, povratnik iz Engleske, međutim, ne očajava. Ovaj poduzetni 58-godišnjak, naime, odlučio je vratiti život u Otišić i svojim primjerom pokazati da se u Otišiću može raditi i zaraditi. U Englesku je otišao 1987. godine, a živio je u Leicesteru gdje se bavio keramikom i gdje i danas živi njegova velika obitelj, supruga, dvije kćeri i dva sina.

Prije nekoliko godina vratio se u Otišić, obnovio rodnu kuću, a na vlastitoj zemlji, kao i na zemlji svojih rođaka i susjeda – za što, kaže, ima njihovo odobrenje – zasadio je smilje. Danas ima preko 220 tisuća sadnica smilja, na oko 10 hektara površine, tako da se Novakova plantaža u podnožju Svilaje doima poput pitome oaze u zapuštenom i zaraslom okružju.

Ne brinu ga, kaže, trenutačne špekulacije s cijenom smilja, koje su ugrozile mnoge proizvođače. Iako, kaže, odlično surađuje s braniteljskom udrugom Kosir, koja od njega otkupljuje smilje i posjeduje destileriju u Dugopolju, Novak planira u Otišiću izgraditi vlastitu destileriju, kako bi zaokružio proces proizvodnje od uzgoja do finalnog proizvoda, odnosno ulja. No njegov je cilj, kako uporno ponavlja, obnova života u ovom lijepom, ali devastiranom i napuštenom kraju.

– Nije sve tako crno. Kad se netko vrati, onda će za njim još netko doći. Sada je samo bitno da se mlađi svijet počne vraćati. A na početku se netko mora žrtvovati. Uvijek je tako bilo – kazuje za DW Strahinja Novak, kojega njegova obitelj, sinovi i kćeri, redovito posjećuju u Otišiću, a i on često odlazi u Englesku.

Odnos s Hrvatima? Novak se ne žali, osobito kada je riječ o Sinjanima, koji su, kako kaže, uvijek spremni priskočiti i pomoći, kao što je i on spreman pomoći njima. S vlastima u Vrlici – a Otišić teritorijalno pripada Vrlici – u prošlosti nije uvijek imao najbolje iskustvo, ali sada se i to mijenja. “Jedini je problem što je ovdje toliko ljudi bez posla, a ljudi su ljubomorni”, dodaje.

Kad se Novak iz Engleske vratio u Otišić, savjetima oko uzgoja smilja puno mu je pomogao Milan Stojić, koji sa svojom poduzetnom obitelji uzgaja lavandu u Biteliću, selu s druge strane Peruče, nekoliko kilometara istočno od Otišića, u podnožju Dinare, u općini Hrvace. I Stojić, naime, svojim primjerom potvrđuje da se upornost i marljivost ipak isplate. Stojić je bio policajac, a devedesetih je, zbog svoje nacionalnosti, bio primoran otići u mirovinu, i to kao 36-godišnjak. Danas je jedan od najuspješnijih proizvođača lavande u cijelom cetinskom kraju.

– Morao sam nešto raditi kako bih svojoj obitelji priskrbio pristojan život. Razmišljao sam što se ovdje može saditi. Sjetili smo se lavande, jer samo lavanda i smilje uspijevaju na ovakvoj škrtoj zemlji”, kaže nam Stojić, čija obitelj ima pet tisuća grmova lavande i proizvodi brojne proizvode od lavande: vrećice sa sušenim cvijetom lavande, sapune, aromatične jastuke, meleme, eterično ulje, kolače i liker… Tim se poslom bavi cijela obitelj: dok se on brine za zemlju i sadnice, kćeri i supruga šiju i oslikavaju vrećice i brinu o dizajnu proizvoda.

– Žalosno je što je zemlja uglavnom zapuštena i što su sela na cijelom ovom području opustjela. Danas se u cijeloj Splitsko-dalmatinskoj županiji samo oko pet tisuća ljudi izjašnjavaju kao Srbi, iako je asimiliranih pet puta više”, uvjerava Stojić, koji je član predsjedništva srpske nacionalne manjine u Splitsko-dalmatinskoj županiji i koji naglašava da sa svojim susjedima katolicima njeguje dobre odnose.

Rat je, kaže, stvar prošlosti, a danas se situacija normalizirala.

Osobito naglašava  potporu načelnika Hrvaca Dinka Bošnjaka. Samo lijepu riječ za Bošnjaka, ali i za sinjske vlasti, ima i dugogodišnji predstavnik srpske manjine u gradu Sinju Dušan Stojanac, bez čije bi se pomoći teško snašli u otišićkim i peručkim selima i zaselcima. Stojanac za DW objašnjava da je glavni problem povratnika u te krajeve činjenica da nije postojao sustavan plan održivog i organiziranog povratka i obnove, nego je taj proces bio rezultat “čiste stihije”. Posljedica je depopulacija tih krajeva, bez obzira je li riječ o Hrvatima ili Srbima. U Vrlici je prije rata živjelo više od sedam tisuća stanovnika, a sada ih je samo oko dvije tisuće, dok je od više od tri tisuće prijeratnih Srba u vrličkom  kraju srpska zajednica danas spala na samo 115 birača srpske nacionalnosti.

Primjer Strahinje Novaka u Otišiću, koliko god bio pohvalan, stoga je iznimka. Većina povratnika u Otišić nema elementarne uvjete za normalan život. To ponajbolje ilustrira primjer Marije i Petra Borkovića, koji žive u obnovljenoj kući u Otišiću, ali bez struje i vode. Ne mogu razmišljati ni o agregatu, jer on treba gorivo koje ga pokreće, a njima je to preskupo, jer ne primaju mirovinu.

– Zamislite samo kako izgleda život bez struje na plus 40, bez hladnjaka i veš mašine – očajna je 61-godišnja Marija Borković, koja se sa sjetom prisjeća kako je njezin zaselak struju prvi put dobio 1975. ili 1976. godine.

Ona i njezin četiri godine stariji suprug nemaju ni vodu, a kada im za ljetnih suša presuši bunar prvu cisternu iz Vrlike koja im ga napuni dobivaju besplatno, dok svaku sljedeću plaćaju po 550 kuna. Imaju tri krave, šest koza i sedam jaraca, a najteže im je bez struje kada im iz Zemuna stignu sin, nevjesta i unučica Nevena.