Slavu prkosnog rokera sa zagrebačkog betona Darko Rundek je stekao sredinom 1980-ih, dok je njegov Haustor bio ikona hiljadama mladih koji su u vrijeme kasnog socijalizma htjeli nešto svježije i autentičnije. Kada je došao rat, Rundek se preselio na Radio brod, neku vrstu Jugoslavije na pučini, i to iskustvo izdvajat će ga od svih onih koji su ljude dijelili na ‘naše’ i ‘njihove’.

Piše: Bojan Munjin, Novosti

Dugo je boravio u Parizu i o njemu se tada malo čulo, a onda se u drugoj polovici 1990-ih pojavio novi bend Rundek Cargo Orkestar i novi album ‘ApoCalypso’ koji kao da je predstavljao novo rođenje: njegova muzika postala je suptilnija i senzualnija, ali i puna angažmana, duhovitosti i ironije, kakva je ostala do danas. Razgovaramo na otoku Braču, gdje Rundek provodi veći dio godine, o nedavnom koncertu u Beogradu, o filozofskim pitanjima današnjice, o Hrvatima i Srbima, o poruci u boci i što bi u njoj pisalo…

Na nedavnom koncertu na Tašmajdanu obilježili ste 20 godina albuma ‘ApoCalypso’ i promociju njegova novog izdanja. Kako su vam vaše poznate pjesme zvučale s distance od dva desetljeća?

Susret s tim pjesmama išao je nekako postepeno, tako da to za mene nije predstavljalo sudar s nečim što je bilo davno. Naime, prvo smo radili tzv. remasting tih snimaka, a to znači da smo ponovno uzeli studijski mix i iznova napravili uobičajen potez koji se radi između finalnog mixa i otiskivanja na novi CD.

Mastering dosta utječe na dinamiku, ugođaj i energiju ploče.

U tome sam surađivao s Višeslavom Labošem i Valentom Samardžijom koji su dosta mlađi od mene i bilo mi je zanimljivo vidjeti kako oni slušaju tu muziku iz svog iskustva, tako da smo se uveli u tu ploču kao u neku vrstu suvremene muzike.

Kako izgledaju percepcija i senzibilitet mladih u susretu s vašom muzikom nastalom prije toliko vremena?

Mlađe generacije, naravno, ne mogu osjetiti kontekst ranih 1990-ih. Ima jedna lijepa Borhesova priča o čovjeku koji ponovno, od riječi do riječi, piše Cervantesov roman ‘Don Quijote’ i treba mu osam godina da napiše samo prva tri poglavlja. Tom čovjeku je trebalo toliko dugo vremena zato što je Cervantes napisao suvremenu priču, a kada se ona piše u dvadesetom stoljeću, postaje povijesni roman i ima sasvim druge konotacije.

Tako da sam, oživljujući ponovno ‘ApoCalypso’, morao vidjeti što sve to znači danas – na primjer pjesma ‘More, more’ koja je nježna apologija socijalističkih idioma pisana u trenutku kada oni propadaju, što ona znači nekome dvadeset godina kasnije…

Na tom koncertu ‘ApoCalypso Now’ u Beogradu nama je bilo vrlo zabavno: vrijeme nije oštetilo ili iskrzalo taj materijal, nego mu je dalo krila.

Pojam vremena je danas, čini se, dosta delikatan, jer je postalo uobičajeno da mladoj generaciji ‘bivša vremena’ ne predstavljaju naročitu vrijednost.

Srećom ili nesrećom, mladi članovi benda, Roko Crnić, Silvio Bočić, Miro Manojlović i Ana Kovačić, koji su sudjelovali na koncertu, čini mi se da nisu dotaknuti tom generalnom promjenom. Ono što je sigurno jest da se dogodila antropološka revolucija u poimanju povijesti, s tim modernim sredstvima komuniciranja i pronalaženja informacija preko Googlea, Instagrama, Facebooka, kako se već te mreže zovu…

Čini nam se da vaša pjesma ‘Ima ih’ s novog albuma, preko referiranja na ofenzivu reklama i konzumerizma, ukazuje baš na taj svijet bez prošlosti i budućnosti, u kojem se sve događa danas…

Za mene je to prije svega pjesma koja govori o manipulaciji uz pomoć zastrašivanja. Radi se o klasičnom obliku socijalnog inženjeringa: ako ljude dovedeš u atmosferu da se stalno osjećaju ugroženima, onda će tražiti rješenja koja se tiču sigurnosti, bit će u obrambenom stavu i pitanje prava i sloboda odlazi u drugi plan. Prihvatit će pravila i zakone po kriteriju obrane, a ne slobode. A pjesma govori i o vladavini kvantitete, ima ih, ima ih…

Šire gledano, to je izlijevanje američke kulture kroz tehnologiju na cijeli svijet. Jedna od zadnjih tradicionalnih civilizacija, islamska, posjeduje u sebi koncept života da se pet puta dnevno moli i da u godini ima sijaset važnih datuma, unutar kojih je vrijeme izmjereno u odnosu na određenu duhovnu vertikalu.

Moderna civilizacija pak ima socijalne surogate te vrste religijske određenosti vremena: stvorena je nereligijska ideja povijesti, prvi put. Mitologija je zamijenjena linearnom historijom država i ratova. Tradicionalne su civilizacije tretirale vrijeme u odnosu na neku višu, svetu stvarnost.

Intervju u cijelosti pročitajte na portalu Novosti.