Prvi „Frankfurtski proces” zločincima iz Auschwitza (1963-1965) iznio je na svjetlo dana jezivu preciznost kojom su ubijani milijuni Židova, Roma i Sinta kao i političkih protivnika nacističke diktature. Sustavno ubijanje i „uništavanje radom”, kako su to u svojim dokumentima zvali nacionalsocijalisti, prvi put je postalo poznato široj javnosti, a ne samo onoj u Zapadnoj Njemačkoj, piše DW.

UNESCO je dokumentaciju s ovog suđenja u ponedjeljak (30.10.) uvrstio u „Svjetsku baštinu dokumenata” i time i u Svjetski registar dokumenata od posebnog značenja, kako je to prenijela njemačka komisija te organizacije UN-a za kulturu.

„Priznanje naglašava jedinstveno povijesno i društveno značenje dokumenata za poslijeratnu povijest i kulturu sjećanja u Njemačkoj”, rekao je ministar znanosti i umjetnosti njemačke savezne pokrajine Hessena Boris Rhein (CDU). Dokumentacija o kojoj je riječ obuhvaća 454 registratora s dokumentima na papiru i 103 tonske vrpce.

U „Frankfurtskom procesu” su prvi put u Saveznoj Republici Njemačkoj na optuženičkoj klupi bile 22 osobe optužene za ubojstvo i sudioništvo u ubojstvu. Nacionalsocijalisti su u koncentracijskom logoru Auschwitzu između 1940. i 1945. ubili više od milijun ljudi. Suđenje je trajalo 134 dana, a saslušano je 360 muškaraca i žena, među njima 221 svjedok iz redova žrtava i 85 esesovaca koji su bili logorski čuvari. Na spomenutim tonskim vrpcama su snimke potresnih iskaza 319 svjedoka.

U dokumentaciji koja se čuva u Hessenskom pokrajinskom arhivu u Wiesbadenu nalaze se istražni dokumenti Državnog odvjetništva u Stuttgartu i Centralnog ureda za rasvjetljavanje nacionalsocijalističkih zločina (ZST) u Ludwigsburgu. U to pripadaju i papiri koje je od 1959. skupilo Državno odvjetništvo u Frankfurtu. Prvi put u povijesti Savezne Republike Njemačke domaći državni odvjetnici su 1960. godine putovali u Istočni blok, u Auschwitz u Poljskoj.

Registar programa UNESCO-a „Pamćenje svijeta” osigurava – i stavlja na raspolaganje javnosti – dokumente od izuzetnog kulturno-povijesnog značenja. Kriteriji za uvrštavanje u tu zbirku su svjetsko značenje, autentičnost, jedinstvenost i nezamjenjivost. U Svjetsku baštinu dokumenata pripada 427 zbirki iz čitavog svijeta, od kojih je 24 iz Njemačke.

U tu baštinu je unesen i papirusni svitak koji se čuva u Sveučilišnoj knjižnici u Gießenu – Constitutio Antoniniana (Antoninov edikt). To je dokument kojim je rimski car Marcus Aurelius Severus Antoninus poznat i kao car Karakala oko 212. godine svim slobodnim stanovnicima Rimskog imperija zajamčio primjenu rimskoga građanskog prava.

Do tada su mnogi stanovnici imali rang „tuđinaca” i time bili u lošijem položaju u odnosu na domaće stanovništvo kada je riječ o kaznenom i civilnom pravu, plaćanju poreza i drugim vrstama prava i obveza. To je prvi dokument u povijesti kojim je svim stanovnicima jednog područja zajamčen jednak građanski status.