Priručnici za roditelje vrsta su savjetodavne literature koja dijeli mnoge karakteristike s ostalim oblicima tekstova kojima je primarna funkcija poticanje „rada na sebi“, odnosno poboljšanje ili usavršavanje određenog aspekta osobnog ili profesionalnog života. Svrstavanje roditeljskih priručnika u nišu self-help literature vidljivo je i iz konkretnog pozicioniranja navedenih naslova na policama knjižnica, na kojima prostor dijele sa savjetodavnim priručnicima usmjerenima na postizanje ciljeva na drugim životnim poljima, poput romantičnih i bračnih odnosa, profesionalnog napretka te „rada na sebi“ u širem smislu. Osim toga, žanrovsko je srodstvo u većini slučajeva vidljivo i na nizu formalnih osobina poput jezika i stila, primjera iz „stvarnog života“ koji su u njima gotovo neizostavno prisutni te koracima, točkama, miljokazima i šalabahterima koje treba slijediti za najbolji učinak primijenjenih metoda. Unutar samog žanra prisutna su određena odstupanja u tonu, poput igranja na kartu najnovijih rezultata znanstvenih istraživanja (reprogramiranje dječjeg mozga disciplinom, spajanje neurona i sinapsi na optimalan način), prirodnosti i intuitivnosti ili stila koji se vrlo dobro uklapa u trend „života kao ulaganja“ koji Renata Salecl u Tiraniji izbora smješta pod podnaslov „Moj život, moja korporacija“. Primjerice, navedeni bi se citat iz jednog od roditeljskog priručnika, sa svojim naglašavanjem svjesnih odluka, definiranih namjera te kratkoročnih i dugoročnih ishoda, bešavno mogao uklopiti u metajezik razvoja poslovnih vještina:

Piše: Barbara Pleić Tomić 
    Želimo postupati hotimično, s jasno definiranom namjerom i donositi svjesne odluke na temelju načela o kojima smo promislili i unaprijed ih odrediti. Postupati promišljeno znači razmotriti više mogućnosti, a zatim izabrati promišljeni pristup koji vodi prema našim željenim ishodima. Kod discipline bez drame kratkoročni je vanjski ishod uspostavljanje reda i granica ponašanja, a dugoročni je unutarnji ishod razvijanje životnih vještina.1

Možda upravo žanrovska pripadnost obiteljskom stablu self-helpa čini čitateljsku recepciju priručnika za roditelje toliko kontradiktornom. Kao što ističe Salecl, stručni savjeti koji bi trebali povećati našu izvrsnost i razinu zadovoljstva „zapravo mogu povećati čovjekovu tjeskobu i nesigurnost“.2 S obzirom na odgovornost i težinu zadaće roditeljstva, logično je zaključiti kako upravo ta životna sfera zahtijeva maksimalni angažman i konzultiranje svih dostupnih resursa da bi se osigurao savršen roditeljski učinak s najboljim mogućim ishodom za dijete. Kako upozorava Frank Furedi u knjizi Paranoid Parenting, „kada je toliko toga na kocki, roditelji osjećaju snažan moralni poticaj da primjenjuju što je moguće suvremenije prakse odgoja djece. Rezultat toga je da su roditelji postali ovisni o informacijama i savjetima profesionalnih stručnjaka za skrb i odgoj djece.“

Nevolja je u tome što se lijepo i koherentno upakiran sadržaj roditeljskih priručnika često teško primjenjuje na turbulentni kaos svakodnevnih roditeljskih praksi. Čak su i raznovrsni potencijalni razvojni i odgojni problemi na stranicama priručnika izloženi u urednim redovima teksta, unutar precizno omeđenih kućica i potkrijepljeni lijepo osmišljenim primjerima iz „stvarnog života“; ništa se ne prelijeva preko rubova stranica, ne gužva racionalno i optimistično uvjerenje kako je svaki navedeni korak težak ali ostvariv, ne para zagovore tolerancije i strpljivosti. Uz autorski je glas na stranicama priručnika uvijek prisutan netko treći – neka nevidljiva majka ili otac koji uistinu zna kako slijediti sva pravila i smjernice dobrog roditeljstva te koji, za razliku od čitatelja/ice, priručnike sigurno ne iščitava kao zbirku vlastitih pogrešnih koraka i propuštenih prilika. Dosljedno slijeđenje savjeta iz roditeljskih priručnika također zahtijeva izuzetno visoku razinu osviještenosti i neprestano racionalno propitivanje vlastitih reakcija kako bi se izabrala ona najprikladnija. (Dobro) roditeljstvo tako je manje spontana aktivnost, a više „vođeni projekt kojem je na čelu stručnjak“, odnosno dolazi do onoga što Christopher Lasch opisuje kao „proletarizaciju roditeljstva“, odnosno „povijesni proces prijenosa autoriteta odgoja s leđa roditelja na leđa stručnjaka – psihologa, socijalnih radnika, sociologa, liječnika, pedagoga, itd.“3

Ukoliko svaki trenutak predstavlja priliku za aktivno obogaćivanje djetetova života i stimulaciju njegovog kognitivnog, emocionalnog i psihološkog razvoja, ako „svaka uspavanka, svako hihotanje i svaka igra ku-kuc izaziva pucketanje u njegovim živčanim putovima utirući temelje za nešto što će jednoga dana postati sklonost umjetnosti, talent za nogomet ili stvaranje i zadržavanje prijateljstava“,4 nedopustivo je dječji rast i razvoj percipirati kao nešto prepušteno slučaju. Druga, tamna strana istog tog novčića pomisao je o tome kako je svaki trenutak u kojemu roditelj reagira neprikladno mogući uzrok dugoročne psihološke štete, kako je „svaka interakcija potencijalno traumatična.“5 U knjizi Anxious Parents Peter Seams upozorava kako se roditeljska „razina zabrinutosti povećava opadanjem određenih tradicionalnih putokaza i pojavom masovnog tržišta vanjskih stručnjaka i savjetnika, kojemu se roditelji obraćaju i kako bi primirili vlastitu tjeskobu i kako bi precizno definirali sve ono o čemu bi se još trebalo brinuti“. U potrazi za savjetom nije neobično nabosti još poneku neurotičnu točku vlastite roditeljske (ne)kompetencije, a izlet k polici s roditeljskim priručnicima završiti tjeskobnim spoznavanjem aspekata roditeljstva koji čitateljici do tada nisu ni padali na pamet.6 Razina novostečene tjeskobe također je dvostruka – izazvana je novim potencijalno problematičnim žarištem u odnosu prema djetetu te osjećajem šire roditeljske neadekvatnosti – kako je uopće bilo moguće ne misliti o nečemu tako očito važnom?

U svrhu ostvarivanja i potvrđivanja vlastite legitimnosti za savjetodavni priručnik za roditelje nužno je definiranje i uspostavljanje stručnog autoriteta. Osim znanstvenih titula i naobrazbe koje potvrđuju kvalificiranost autora/ice za savjetodavnu ulogu, ovo pozicioniranje potvrđuje se nauštrb svih ostalih stručnih autoriteta kojima bi se roditeljski subjekt mogao obratiti. U priručnicima je nemoguće izbjeći povremeno prozivanje „drugih nekompetentnih stručnjaka“ čiji su savjetodavni pristupi iz pozicije autor(itet)a čije se stranice trenutno listaju manjkavi, neučinkoviti ili potpuno promašeni. Sintagme poput „neki zavedeni stručnjaci“, „u nekim knjigama o djeci piše… ali to nije točno“, „mnogi stručnjaci misle da… ali su u krivu“, „koliko samo stručnjaka s kompetencijama u odlučivanju, u službama za mlade, savjetovalištima, istraživačkim jedinicama… štete djeci, majkama“ imaju dvostruk učinak – s jedne strane, autora/icu nastoje pozicionirati kao jedini pravi izbor za roditelja koji želi najbolje svome djetetu dovođenjem u pitanje kompetencije ostalih sudionika u borbi za tržišni dio kolača.

Ono što se često gubi iz vida upravo je ekonomska računica iza savjetodavnih priručnika. Čak ni ljubav prema djeci ne može u potpunosti neutralizirati jednostavnu činjenicu kako autori/ce od svog savjetodavnog angažmana zarađuju; iza svake ukoričene odgojne ideologije nužno stoji i prodajni postotak. U knjizi Parenting, Inc. Pamela Paul detaljno analizira različite aspekte brzorastućeg tržišta okrenutog roditeljima i djeci, od kojih značajan dio čini upravo savjetodavna industrija, umrežena s brojnim drugim proizvodima namijenjenima djeci, od organskih kašica, preko nosiljki i edukativnih igračaka do bezbrojnih tečajeva i radionica za učenje jezičnih, glazbenih, sportskih i društvenih vještina. Kako navodi Paul, „prisiljeni smo trošiti zbog opomena stručnjaka, savjeta profesionalaca u području roditeljstva i bezbrojnih, zastrašujuće uvjerljivih reklama koje tvrde kako će određeni proizvodi, usluge, aktivnosti i okružja rezultirati sretnijim, pametnijim, zdravijim i sigurnijim djetetom. Emocionalno stabilnijim i društveno uspješnijim djetetom. Boljim djetetom.“ S druge strane, takvo dovođenje u pitanje svih ostalih autoriteta na tržištu koje je njima zasićeno rezultira dubokom roditeljskom nesigurnošću – sigurnost stručnog autoriteta ponovno je zamijenjena kolebljivom manjkavošću vlastitog izbora.

S druge strane, kod većine roditeljskih priručnika postoji autorska potreba za svojevrsnom mimikrijom vlastite savjetodavne prirode, odnosno težnjom uspostave ravnoteže između znanstvene stručnosti i intimne spontanosti. „Ova knjiga, premda poučava, ne nameće rješenja ‘prema knjizi’, već savjetuje da se uvijek i u svakoj situaciji ravnate ‘prema djetetu’“, piše Penelope Leach u uvodu u Vaše dijete. „Ne postoji ‘ispravan’ način da bi se odgojilo sretno dijete“, naglašava dr. Richard C. Woolfson na početku priručnika Kako imati sretno dijete. „Mi ovdje ne govorimo o tome jesu li određeni odgojni pristupi ispravni ili pogrešni“, upozorava autorski duo iza Discipline bez drame.7

Citat iz Vašeg djeteta u tom je smislu posebno znakovit: „Ova knjiga ne postavlja pravila, zato što pravila nema. Ne govori vam što da činite jer ja ne mogu znati što biste vi trebali činiti. Ali nudi vam složene i, po mom mišljenju, zadivljujuće raznovrsne postupke koje je možda vaša šira obitelj primjenjivala u odgoju. Uz to vam nudi još neke, složenije, također zadivljujuće rezultate istraživanja razvoja djeteta.“ Iako Leach tvrdi da joj nije namjera postavljati pravila i navoditi upute, sama priroda roditeljskih priručnika pretpostavlja postojanje i postavljanje određenih smjernica, okvira i, htjeli-ne htjeli, pravila. Leach diferencijaciju od ostalih priručnika pokušava postići i igranjem na kartu prisnosti, odnosno preuzimanjem uloge zamjenske šire obitelji ili glasa prethodnih generacija, ali time se savršeno uklapa u povijesne karakteristike žanra, na čiju su popularnost i utjecaj utjecali upravo društveni faktori poput slabljenja veza između proširene obiteljske zajednice i međugeneracijskih odnosa, ponajviše zahvaljujući prostornoj mobilnosti (selidbama) te kapitalističkom sustavu rada – bake i djedovi možda su zaposleni kao i roditelji te se ne mogu ili ne žele posvetiti brizi za unučad.

Na početku gotovo svakog priručnika tako se nalazi svojevrsni disclaimer kojem je funkcija dvostruka – s jedne se strane tako može minimalizirati odgovornost u slučaju neuspjeha primijenjenih tehnika (svako je dijete posebno i roditelji se moraju ravnati po njegovim individualnim potrebama i karakteristikama), kao i svojevrsna utjeha roditeljima kako su, da parafraziramo besmrtnu Spockovu konstataciju, kompetentniji nego što misle (upravo roditelji najbolje poznaju svoje dijete i prema tome mogu procijeniti kako preporučene tehnike prilagoditi njegovom temperamentu i potrebama). Takvo inzistiranje na uspostavi svojevrsnog partnerstva između stručnog autoriteta i roditelja suprotstavljeno je pozicioniranju znanstvenog autoriteta koji ipak zna više i bolje od njih – naposljetku, da se roditelji uistinu uvijek osjećaju najkompetentnijima za donošenje odluka o odgoju i skrbi za dijete, ne bi ni bilo potrebno konzultirati priručnike. Osim toga, slično kao i kod pitanja pluralnosti autoriteta, i ova strategija može rezultirati tjeskobom čitateljice koja se autoritetu okreće upravo zbog sumnje i nesigurnosti u vlastite odluke – ako i sam glas autoriteta upozorava na nesigurnosti i dvoznačnosti u sustavu u kojemu bi po pravilima trebao carevati, kako je uopće moguće vjerovati u postizanje najboljeg mogućeg rješenja za dijete?

Kao što je spomenuto, uzlet savjetnika za roditelje velikim su dijelom uzrokovale i povijesne promjene u obiteljskoj strukturi i sustavu rada. Osim toga, promjena dominantnih oblika komunikacije s usmenih na pisane (a potom i elektroničke) pridonijela je pozicioniranju stručnosti izvan okvira obitelji. Jedan je od rezultata ovog procesa i činjenica da se savjeti starijih generacija više ne prihvaćaju kao zrnca mudrosti, već vrlo često odbacuju kao upravo suprotno: „Oni tada nisu imali toliko informacija. Tada je toliko malen broj istraživanja bio proveden na djeci, bilo je tako malo izvora. Preferirali su formulu, za ime božje! Nisu imali pojma što rade.“8

U opisu programa Odgovorno roditeljstvo na stranicama udruge RODA između ostalog se navodi kako je svrha programa upoznavanje roditelja „s alternativama tradicionalnih, često po djecu omalovažavajućih i štetnih metoda discipliniranja te alternativama uobičajenih roditeljskih odabira koji su odgovorni prema djetetu, obitelji, društvu i široj zajednici“. Dakle, roditeljske prakse prethodnih generacija ne percipiraju se samo kao zastarjele, neshvatljive i apsurdne, već kao i potencijalno opasne i štetne. Ono pak što je u procjeni roditeljskih praksi prethodnih generacija uglavnom odsutno svijest je o vlastitom kratkoročnom i ograničenom položaju u povijesnom lancu struja i trendova u roditeljstvu i odgoju djece, sposobnost percipiranja činjenice kako ni trenutno dominantne ideologije roditeljstva nisu zauvijek zadane, nepogrešive i otporne na propitivanja, odnosno kako je prilično izvjesno da će i nas jednoga dana naša djeca optužiti kako smo sve radili pogrešno. U članku autorice Therese Oneill koji se bavi, iz današnje perspektive, bizarnim roditeljskim praksama i stručnim savjetima iz 19. i ranog 20. stoljeća sveučilišna profesorica i autorica knjige Perfect Motherhood: Science and Childrearing in America Rima Apple upozorava kako se pridjev „glupo“ nikako ne bi smio primjenjivati na navedene prakse, s obzirom na to da su u vrijeme u kojemu su se primjenjivale roditeljima zvučale itekako logično: „Sada nismo ništa pametniji. Jednostavno imamo više informacija. Više znanja jednostavno predstavlja više poznatih pojedinosti, ali nam nikada ne daje nam cijelu sliku.“

Međutim, prevrednovanje roditeljskih metoda nije rezervirano samo za usmene savjete prethodnih generacija (koje su se i same barem djelomično oslanjale na ukoričene, „službene“ stručne prakse). Do odbacivanja starih ideologija i praksi roditeljstva dolazi i na stranicama priručnika, koji su i sami neizbježno proizvodi vlastitog vremena i društvenih okolnosti i stoga predstavljaju bogat izvor informacija o načinima na koje se kroz vrijeme mijenjala percepcija djece, odgoja, obrazovanja i roditeljskih i rodnih uloga, kao i vrijednosti i standardi koji su se primjenjivali na različite aspekte skrbi o djeci.

Prehrana djece, osobito one najmlađe, jedan je od primjera područja na kojemu su navedene promjene i pomaci izrazito vidljivi. Iako se namirnice koje se preporučuju za dječju konzumaciju u priručnicima dosljedno opisuje kao „zdrave“, „hranjive“ i „kvalitetne“, zanimljive su promjene u percepciji toga što točno pridjevi zdravo i kvalitetno znače kada se pripisuju prehrambenim proizvodima. Usporedi li se, primjerice, stav prema šećeru i soli te porijeklu namirnica kroz priručnike iz različitih perioda, vidljivo je kako je, s uzletom trenda preferiranja organskih, ekoloških namirnica, isti narativ prodro i u poglavlja priručnika posvećena dječjoj ishrani, u kojima se proizvodi iz biološkog uzgoja predstavljaju kao roditeljski imperativ ili barem ideal. Slično je sa šećerom – u izdanju Spockovog priručnika iz 1971. posebno je poglavlje posvećeno različitim vrstama šećera koje je moguće dodati u mliječne formule, poput običnog kristalnog šećera, smeđeg šećera, melase i laktoze, a koje propisuje liječnik, odlučujući se za onu za koju „smatra da je najprikladnija za vaše dijete“.9 Prijedlozi recepata za mliječne dječje kašice u priručniku Prva godina života u izdanju Saveza društava „Naša djeca“ iz 1997. (a koji se dijelio u rodilištima, što mu daje dodatni pečat „službenosti“ u smjernicama oko odgoja djece) mahom sadrže šećer ili prerađene proizvode poput keksa:

  Mliječne kašice
    MLIJEKO-KEKSI
    100 g mlijeka (jedna manja šalica)
    5 g šećera (1 žličica)
    5 g keksa (mljeveni ili zdrobljeni)

    Mlijeko i šećer kuhati 5 minuta, a zatim dodati kekse, pustiti da prokuhaju. Prema potrebi propasirati.10

Usporedimo to s priručnikom Iz Rodina kljuna udruge Roditelji u akciji iz 2012. (koji se također dijelio u pojedinim zagrebačkim rodilištima) u kojemu se preporučuje eliminacija soli i šećera iz dječje prehrane: primjerice, recept za tortu predloženu za proslavu prvog djetetovog rođendana uključuje sastojke poput griza ili palente te kašice od voća ili povrća. Osim toga, naglasak je na organskim namirnicama iz domaćeg uzgoja, a ni na gotove dječje kašice (kojima bi u prilog išlo to što su, barem nominalno, pripravljene od ekološki provjerenih namirnica) ne gleda se kao na idealno rješenje zbog udjela rižinog škroba te soli ili šećera koji se u njima mogu naći.

Promjene je zanimljivo pratiti i kod dodatne dječje opreme: spomenuti priručnik Saveza društava „Naša djeca“ tako posvećuje poseban podnaslov „dječjem jastuku ili dekici“, odnosno „ampideklu“ za koji je „u nas već po tradiciji nezamislivo da ga majka ne kupi“, a za koji je potrebno kupiti najmanje tri navlake, od kojih su „dvije obične, a treća skuplja, za izlaske, najčešće s obiljem čipke“. Osim toga, platnene se pelene predstavljaju kao još uvijek najčešća varijanta, dok se uzgred napominje kako „obitelji kojima financijska situacija to dopušta mogu danas kupiti razne vrste pelena za jednokratnu upotrebu“. Radi se o jednom od rijetkih primjera u kojemu se obiteljska ekonomska situacija izrijekom spominje i dovodi u vezu s izborima u području dječje opreme i potrepština. Nije nevažno spomenuti i zaokret u upotrebi platnenih, odnosno jednokratnih pelena – spomenuti priručnik zapravo predstavlja svojevrstan labuđi pjev platnenih pelena kao mainstreama; jednokratne pelene postaju i ostaju prvi izbor većine kućanstava s malom djecom, dok platnene pelene svoj povratak doživljavaju tek relativno nedavno, ovoga puta kao alternativni, manje uobičajen izbor uz koji se vezuju vrijednosne i ideološke značajke koje se nisu pojavljivale u situaciji u kojoj su predstavljale jedinu ili dominantno dostupnu varijantu.

Ekonomska računica koja stoji iza brojnih aspekata roditeljstva rijetko se naglašava u savjetnicima za roditelje. Organske su namirnice izvrstan primjer. Paul u svojoj knjizi iznosi računicu prema kojoj je prehrana djece ovakvim namirnicama do sedamnaeste godine u SAD-u 2007. iznosila dodatnih 50 000 dolara. Uzmu li se u obzir cijene hrane, a osobito hrane iz biouzgoja te prosječni životni standard u Hrvatskoj, kao i jednostavna činjenica da nemaju sve obitelji vlastiti vrt ili mogućnost dobavljanja svih proizvoda od rođaka s OPG-a, jasno je da organska prehrana djece mnogima predstavlja ideal koji je nemoguće dosegnuti. Čini se kako je roditeljsku tjeskobu uzrokovanu idejom o pesticidima i ostalim otrovima koje djeca svakodnevno unose u tijelo nemoguće izbjeći; čak su i pokušaji utjehe u priručnicima osuđeni na dvosmislenost koja potiče suptilnu roditeljsku krivnju: „Jedini način da izbjegnete pesticide je da kupujete organski uzgojenu hranu: organski proizvedenu dječju hranu u staklenkama ili kutijama i organski uzgojeno povrće i voće kada sami kuhate… Želite li igrati na sigurno, ali ipak ne toliko sigurno, pobrinite se za to da djetetu nudite što raznovrsniju hranu, kupovnu i domaću.“11 Sigurno, ali ne toliko sigurno – varijanta koja je u izravnom sukobu s ideološkim pretpostavkama prema kojima je osiguravanje apsolutno najboljeg na svim područjima gotovo moralna roditeljska dužnost.

Pitanje klasne i ekonomske moći neizostavno je povezano s roditeljskim praksama, i to na načine koji daleko nadilaze nabavu konkretnih i opipljivih komada dječje opreme poput kolica, odjeće i obuće ili igračaka, te je kao takvo prešutno prisutno na stranicama roditeljskih savjetnika. Nemoguće je izbjeći klasnu obilježenost priručnika i utjecaj ekonomskog statusa na izbore, ili manjak izbora, u sferi roditeljstva, odnosno činjenice da elementi poput „razlika u raspoloživom roditeljskom dohotku te pismenosti (danas bismo mogli reći elektroničke pismenosti i dostupnosti informacija, op.a.) ograničavaju dostupnost stručnih znanja različitim društvenim segmentima“. Ograničavajući su faktor i konkretni materijalni uvjeti koji su čest preduvjet dosljednom provođenju stručnih savjeta i prilagođavanju propisanim normama roditeljstva. K tome, mnogobrojni savjeti iz prevedene literature često objektivno nisu primjenjivi u drugim društvenim kontekstima i sustavima. Suzana Jelavić, primjerice, ističe „zanimljiv transfer praksi i vrijednosti zapadnjačkih društava jer su autori roditeljskih, majčinskih priručnika koje se može naći na našem tržištu knjiga uglavnom sa Zapada“ i navodi primjere američkih i britanskih praksi neprimjenjivih u tadašnjoj Jugoslaviji (a i dan-danas): „Ako dijete ne može sisati, najbolje je otići u najbližu ljekarnu po bočicu pripremljene hrane. Naravno, ona koristi njihovo iskustvo, jer su engleske majke već tada imale mogućnost kupovanja u ljekarnama bočica s pripremljenom hranom za bebe. Naša je stvarnost bila daleko od toga.“12 Kao indikativan primjer iz suvremenih priručnika nameće se, primjerice, popis stavki na koje bi trebalo obratiti pažnju prilikom „odabira“ vrtića, kod kojega se, u domaćem kontekstu, kao jedini kriteriji postavljaju raspoloživost slobodnih mjesta i prikladna lokacija, osobito ukoliko je riječ o upisu djeteta u gradski vrtić.13

Iako su stručni diskursi, poput onoga u roditeljskim savjetnicima, „prostor discipliniranja i uspostavljanja norme“,14 čini se kako je i unutar takvog sustava nemoguće izbjeći ili potpuno potisnuti točke višeznačnosti i nesigurnosti, kao i činjenicu kako na roditeljske izbore, vrijednosti i prakse utječe čitav niz faktora koji, slučajno ili ciljano, nisu u bližem fokusu većine ovakvih priručnika. Štoviše, upravo „nesigurnost, kao usputni proizvod kompleksnoga i heterogenoga tijela stručnjaka, svojim nepotrebnim znanjem i odgovorima na sve probleme koji se posebno brižno usađuju u roditelje, djeluje kao ulje mehanizma zasnovanog na samoobnavljanju“,15 odnosno potiče i opravdava prisutnost „službenih“ i priznatih roditeljskih ideologija. Međutim, usprkos njihovom preskriptivnom karakteru, zadanim smjernicama, normama i pravilima, i nakon konzultacija savjetodavnih priručnika često je moguće samo se iznova suočiti s u podjednakoj mjeri zastrašujućom i uzbudljivom spoznajom kako je roditeljstvo neminovno područje trajne nesigurnosti.

Dr. Daniel J. Siegel i dr. sc. Tina Payne Bryson: Disciplina bez drame, Planetopija, Zagreb, 2017.
Salecl navodi primjer američke autorice i urednice Jennifer Niesslein koja je odlučila dvije godine slijediti savjete iz raznovrsne self-help literature, od mršavljenja i uređenja vlastitog doma do majčinstva i bračnih odnosa, što je rezultiralo tjeskobom, napadima panike i općenito znatno smanjenim osjećajem životnog zadovoljstva.
Ksenija Vidmar Horvat: Imaginarna majka – Rod i nacionalizam u kulturi 20. stoljeća, Sandorf, Zagreb, 2017.
Newsweek, cit. u Carl Honoré: Pod pritiskom, Algoritam, Zagreb, 2009.
Lisa Spiegel, cit. u Pamela Paul: Parenting, Inc., Times Books, New York, 2008.
Kao kada mi, primjerice, za oko zapne priručnik naziva Kako istinski voljeti svoje dijete.
Štoviše, moguće je susresti i poruke poput one da prerevno i nekritičko primjenjivanje savjeta autoriteta može biti štetno za djetetov razvoj, kao što upozorava Remo H. Largo u priručniku Sretno djetinjstvo: „Ne postoji stručna osoba koja bi roditeljima mogla reći koliko te kakvu pozornost i igru njihovo dijete treba. Na to pitanje ne postoji univerzalan odgovor. Roditeljiama su najbolji savjetnici njihove sposobnosti empatije i zapažanja. Pokušaju li naputke koje su negdje čuli ili pročitali doslovno primijeniti na svoje dijete, to za njega može imati negativne posljedice.“
Navedeno u Paul.
Benjamin Spock: Kako njegovati i odgajati dijete, Stvarnost, Zagreb, 1971.
Prva godina života, Savez društava „Naša djeca“ Hrvatske, Zagreb, 1997.
Navedeno u Leach.
„Razgovor sa Željkom Jelavić ili o majčinstvu, kapitalu i Konvenciji za prava majki“ – autorica Suzana Marjanović, Treća, Centar za ženske studije, Zagreb, 2009.
S druge strane, tradicija i dostupnost vrtića subvencioniranih od strane države ili lokalne samouprave koja postoji u Hrvatskoj predstavlja nedosanjani san u, primjerice, Sjedinjenim Američkim Državama.
Navedeno u Vidmar Horvat.
Isto.

Preuzeto sa portala: muf.com.hr