Balet Orašar jedno je od najizvođenijih djela Petra Iljiča Čajkovskog. Napisao ga je na zahtjev Ivana Vsevolozhskog, upravitelja Marijinskog kazališta u Sankt-Peterburgu, kojeg je oduševila priča  E. T. A. Hoffmana Orašar i kralj miševa pa je odlučio pretočiti je u balet. Čajkovskom se nije pretjerano svidjela ta ideja, svjedoče protagonisti tog vremena, te je, navodno, do smrti smatrao kako mu je to najlošije djelo. Unatoč tomu, Orašar, praizveden u prosincu 1892. godine, ubrzo je dosegao iznimnu popularnost.

Piše: Maruša Stamać, Arteist

Dvije godine nakon praizvedbe, i više od 1800 kilometra dalje, zagrebački HNK preuzima Stjepan Miletić koji je u četiri sezone, koliko je bio na intendantskom mjestu, ostavio neizbrisiv trag, a važan nam je i za ovu priču.

No, vratimo se u 21. stoljeće. Drugog studenog 2017., točno u deset sati započela je prodaja karata za baletnu predstavu Orašar u zagrebačkom HNK. Stotine ljudi okupirali su Trg Republike Hrvatske. Takvi nepregledni redovi za kupnju karata viđeni su posljednji put, kaže intendatica Vrgoč, možda jedino u vrijeme spomenutog Miletića.

Nezapamćenu gužvu ispred HNK i redove preko cijelog Trga prenijeli su svi mediji uz napise kako kultura kod nas, ipak, nije mrtva. No znači li to doista navedeno?

Posljednje premijerno uprizorenje Orašara u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, napravljeno je 2011. godine u koreografiji Dereka Deanea i otad je, svake sezone, uglavnom rasprodan, no karte nisu nestajale uz cjelodnevno čekanje u redu, prvog dana prodaje. Pa što se promijenilo?
2.11. puštene su u prodaju karte za balet Orašar. Fotografija: Jutarnji.hr

Popularni lifestyle portali već su lani počeli s člancima o tome kako je gledanje baleta Orašar adventski imperativ, društvene mreže bile su prepune objava iz HNK-a s hashtagom #orašar, tako da je preko noći ovaj balet postao društveno IT događanje. Vrlo zanimljiva izložba o ovom baletu 2016. godine u Muzeju za umjetnost i obrt, također, je učinila da medijski Orašar postane još vidljiviji.

Svi se slažemo oko toga koliko je lijepo vidjeti, za promjenu, redove za nešto kulturno. Mnogo ljepše od redova, recimo, za kupnju iPhone-a. No problem je što, zapravo, i jedan i drugi red imaju jednako ishodište. Pomodarstvo. A je li poanta kulture hešteganje na društvenim mrežama? I to s onih istih ajfonova za koje se, također, čekalo u redovima, zbog mode i nekakvog prestiža? Gubi li tu kultura svoj smisao, onaj humanistički predznak oplemenjivanja? Sigurno da da. Je li to dobro ili ne? To pitanje ostaje u zraku.

Glorifikacija redova ispred HNK, koliko god oni bili znak interesa za kulturu,  jednako je tako i odraz nekih pojava koje se baš ne mogu staviti u istu rečenicu s tom istom visokom kulturom. O tome kako je kulturu posve preplavio kapitalizam, među ostalima, govori i jedan od najznačajnijih teoretičara i kritičara književnosti Terry Eagleton, a ovo je primjer upravo toga.

Kad smo kod kapitalizma, zanimljiva je u tom kontekstu još jedna pojava. Prodaja karata počela je u deset sati, u četvrtak, te su time odmah u neravnopravni položaj stavljeni svi oni (nadam se da ipak govorim o većini) koji teško da imaju vremena usred radnog dana provesti više od tri sata čekajući u redu. I na taj način, oni koji rade, ukoliko nisu mogli dobiti slobodan radni dan, ostali bez karata. To, doista, jest kao nekada, u vrijeme Miletića, suvremenika Čajkovskoga, kada, dakako, nije bilo čuda moderne tehnologije poput internetske prodaje ulaznica, koja bi omogućila ravnopravan položaj onih koji rade i onih koji imaju privlegij ne raditi, a imati novac ili bez većeg problema izostati nekoliko sati s radnog mjesta jednog uobičajenog četvrtka. Jer očito je mala to žrtva za kulturu.