Pametna si ti djevojka. Uvijek su mi to govorili. Pa ako sam tako pametna, kako sam dopustila da netko skrnavi moje tijelo? Kako sam sama sebi to dopustila?

To je pitanje koje sam si s vremenom sve češće postavljala. Nakon što sam završila vezu s čovjekom koji me fizički zlostavljao, susrela sam se s istinom. Normalizirala sam nešto što uistinu nije normalno. Uskoro sam, uz asistenciju psihologinje shvatila još jednu bolnu istinu – nasilje je fenomen koji se perpetuira, koji je gotovo nezaustavljiv.

Dok sam bila dijete, baka me tukla drvenom nogom od stolca, a potom i drvenim planinarskim štapom kojeg je moja majka dobila na poklon na jednom od brojnih kongresa koje je pohađala. U toj vrtićkoj i osnovnoškolskoj dobi nisam znala da je to nešto što se ne radi. Nisam niti govorila o tome, čak niti majci, koja je, kad je saznala za to da nas baka tuče, prekinula većinu veza koje su održavale njihov odnos.

U meni se stvorio jasan uzročno-posljedični slijed. Napravim li nešto krivo, za to ću biti kažnjena. Tako sam u dobi od 17 godina počela samu sebe kažnjavati. Bilo fokusa radi, ili samo radi osjećaja krivnje koji se gomilao u meni, u trenutku kad bih prislonila oštricu na zapešće, a krv bi potekla, ja bih bila sretna. Laganija no ikad prije. Samo je trebalo počistiti krv koja je kapala na kupaonske pločice.

Dvije godine kasnije, i dalje sam imala problema sa samoozljeđivanjem. A glavni je problem bio taj što ja nisam imala problem s tim. Bio je to samo jedan od mehanizama s kojima sam objašnjavala samu sebe, jedan od mehanizama uz pomoć kojih sam preživljavala. Malo krvi, malo suza, malo smijeha i sve se može preživjeti. A onda sam upoznala Njega. Kad je vidio moje ožiljke na bedru, nježno mi je, ali i autoritativno rekao da ako nastavim s tim, mi završavamo ovu vezu. Ludo zaljubljena, ali i sretna što je netko napokon obratio pozornost na mene, odlučila sam spremiti švicarski nožić koji sam naslijedila od mame. Otada hladna oštrica nije dotakla površinu moje kože.

Dvije godine kasnije, imala sam 21 godinu. Naša se veza produbila kroz različite doživljaje, traume i iskustva. Više se niti ne sjećam kada me prvi put udario. Možda je to bilo tijekom seksa, koji je bio prilično strastven, i tijekom kojega sam voljela da me guši ili ošamari. No, nakon nekog vremena, svađe su postale češće, a s njima su uslijedili i brojni udarci i šamari.

Masnice na mojima zapešćima i mojim bedrima više nisu bile od divljeg seksa. Moje je tijelo postajalo sve plavije i plavije, i vještom sam igrom draperije izbjegavala susret tuđih očiju s njima. Međutim, u mojoj svijesti nije postojala ideja o tome zašto to skrivam. Nije postojala niti ideja o tome da bih mogla nekome nešto reći o tome. I tu sam situaciju, kao i onu iz djetinjstva normalizirala do te mjere da o njoj nisam niti razmišljala. Kada bi me udario, meni bi bilo drago. Bilo bi mi drago jer sam znala da to znači da će svađa ubrzo doći kraju. On će me izudarati, i katarza će biti postignuta. Na kraju krajeva, i tako mora da sam to zaslužila. Njemu će biti žao zbog udaraca i pomirit ćemo se. Ne moramo ni razgovarati, samo će me primiti u svoje naručje, ja ću zaplakati, sjetit ćemo se zašto se toliko volimo i stvar će biti riješena.

Često čujem opaske ljudi na fizički zlostavljane žene. Oni kažu da se treba maknuti nakon prvog šamara, kako ne treba to dopustiti, kako treba odmah prijaviti policiji fizičko zlostavljanje, ne dopustiti da ono postane sustavno. “Kako si to mogla dopustiti? Mislila sam da si ti pametna djevojka.” Pa, koliko god da sam feminističke literature iščitala, koliko god me ona očvrsnula u drugim pogledima, u ovom segmentu mi nije mogla pomoći. Ništa mi nije moglo pomoći. Kombinacija emocija koje sam imala za tog čovjeka, njegovih i mojih nestabilnih psihičkih stanja i moje vlastite prošlosti s fizičkim nasiljem rezultirala je situacijom u kojoj su se modrice na mom tijelu nizale u neprekinute linije.

Teško je shvatiti zašto žene ostaju s muškarcima koji ih tuku. I ja sam imala problema sa shvaćanjem tih žena, sve dok jednog dana nisam osvijestila da sam ja jedna od tih žena. Stanja emocionalne rastresenosti do kojih me on dovodio samo su pogodovala daljnjem fizičkom nasilju, a mišljenja sam da fizičko nasilje ide ruku pod ruku s emotivnim i psihičkim nasiljem. Ako mi netko proba učiniti nešto na ulici, suprotstavit ću mu se. On nema veze s mojim emocijama, izmješten je iz mog uma.

Ironija je time veća što sam tijekom života išla na karate, tajlandski kick-box i winchun. Znam se obraniti. Odrasla sam sa starijim bratom, s kojim sam “trenirala” sve navedene sportove, i nerijetko bi se dogodilo da bih njega, dvije i pol godine starijeg od sebe, prikucala za pod. Ja nisam slaba. Fizički. No, emocionalno, to je sasvim druga priča.

Vividno se sjećam te svađe, svađe koja je promijenila sve. Imala sam 22 godine, bili smo kod mene. Kao i svaki put nakon svađe, krenuo je prema izlazu iz stana. Kao i svaki put, spakirao je kofer i rekao da odlazi. Kao i svaki put, ja sam ga u suzama pokušavala spriječiti, bojeći se poput prestrašenog psa da će ovaj put zaista otići i nikad se neće vratiti. Trgala sam ga k sebi, molila i tulila. I tad sam odlučila. Odlučila sam iživcirati ga do te mjere da me izmlati. Da me izmlati, da mu bude žao, i da mi oprosti. Za nešto, za što ustvari uopće nisam bila kriva. Kao i uvijek.

Uzela sam mu torbu, prislonila ju uz trbuh i skvrčila se poput fetusa na krevetu. Kiša udaraca uslijedila je po mojim leđima. I ja sam bila sretna. Jer sam znala da će uskoro proći, da mora uskoro proći. Postao je jako ljutit, i već sam se bojala da sam izgubila kontrolu, misleći da sam ja ta koja drži kontrolu nad situacijom. I dalje se nisam dala. Držala sam tu torbu grčevito, kao da mi život ovisi o tome. U tom trenutku, moj život zaista je ovisio o tome, barem sam si tako ja to postavila. I onda, onda se dogodilo nešto neočekivano. Njegove su se ruke našle na mom vratu. Nikad neću zaboraviti njegov pogled, mračan, tup, obuzet bijesom. Polako sam ostajala bez zraka, gušila se, i u tom trenutku njegov se pogled promijenio. Shvatio je što je napravio. Spustio je ruke s mog vrata i u tom sam trenutku znala – svađa je gotova. Ja sam počela kašljati, nije mi bilo dobro, donio mi je čašu vode, a ja sam pljuvala krv. Bilo mu je neizmjerno žao. Svađa je uistinu bila gotova.

Taj se događaj slijegao u meni idućih par dana. Shvatila sam da sam mogla umrijeti, da on ima moć nada mnom – moć koja me može ubiti. A ta se moć uopće ne očituje u njegovoj fizičkoj snazi, ona se očituje u puno dubljoj i opasnijoj moći, onom kojom je gospodario mojim emocijama i manipulirao mojom psihom. U tom sam trenutku shvatila da to više ne mogu dopustiti. Nisam prekinula s njim. Krenula sam vraćati udarce.

Ponovno ironično, kad sam mu krenula vraćati udarce, kad sam prestala čeznuti za njima, on je bio taj koji se neprestano žalio da ga i dalje boli ruka od onog puta kad sam ju zakucala u pod. Ja se nikad nisam žalila. Ni dan danas mi nije jasno je li za njega to bila igra, smijurija.

Kad su svađe postale prečeste, a vrijeme smo provodili previše odvojeni jedno od drugog, odlučila sam da moramo prekinuti. U tom trenutku, on je postao svjestan svega što mi je ikada napravio. Kad smo se našli da uživo prekinemo, jer nismo mogli podnijeti misao da nakon 3 i pol godine prekinemo preko telefona, rekao mi je da se prijavio na policiju radi fizičkog zlostavljanja. Rekao mi je da su mu se policajci nasmijali u lice, i kad je inzistirao da ga evidentiraju, to su napravili ovlaš, u neku nasumičnu bilježnicu. Tada mu nisam vjerovala da je to učinio, danas mislim da je to zaista učinio. Koliko god bio sjeban, u samoj srži on je dobar čovjek. I to situaciju dodatno komplicira. Teže je od nje pobjeći.

Suočiti se sa sobom, sa svojim slabostima, odlučiti otići je teško. Žene koje odluče to učiniti su hrabre. Žene koje odluče progovoriti o tome su hrabre. Ali te iste žene, koje su proživjele štošta osuđuje se, jer su trebale to učiniti prije, za dobrobit sebe i drugih. Njihova je hrabrost umanjena i njihovo se dostojanstvo razbija na još manje komadiće od onih u kojima je bilo ostavljeno nakon sustavnog nasilja koje je bilo vršeno nad njima. Fizičko nasilje, kao i svako drugo, nije jednostavan fenomen. Ono je kompleks različitih situacija do kojih su osobe dovedene, situacija koje nisu lako shvatljive. Kad žene ne odlaze od svojih mučitelja, postoji niz razloga zašto to ne čine, ali uvjerena sam da niti jedan od tih razloga nije taj što je žena glupa.

Osobno se ne smatram žrtvom, smatram se jednom od preživjelih. I ledi mi se krv u žilama dok shvaćam da postoji opasna mogućnost da će se povećati broj preživjelih, i broj onih drugih. Mrtvih.

Tekst je objavljen anonimno, a identitet autorice je poznat uredništvu portala Libela.