Hrvatski gradovi još su u 13. stoljeću imali zakone koji su imali kristalno jasne odredbe o borbi protiv sukoba interesa, pravu na pristup informacijama i sprečavanju onoga što bismo danas nazvali korupcijom. Zorno to pokazuje izložba koju je Zorislav Antun Petrović (na naslovnoj fotografiji), aktivist i novinar,  povodom Međunarodnog dana borbe protiv korupcije, 9. prosinca, postavio na zagrebačkom Pravnom fakultetu. Izložba je napravljena na temelju knjige “Suzbijanje korupcije u Hrvatskoj u srednjem vijeku” grupe autora, koju je Petrović uredio još 2013, a pokrenuta je još 2015. i od tada obilazi Hrvatsku. Bila je to prilika da porazgovaramo o tome u kakvom je stanju Hrvatska više od 700 godina kasnije i kako su stvari otišle „ukrivo”.

Razgovor vodio Dalibor Dobrić

„Hrvatska danas ima dobre preventivne propise za suzbijanje korupcije, koje smo donijeli u procesu pristupanja EU, ali se oni ne provode. U starim zakonima vrlo je jasno bilo kako se imaju provoditi odredbe za koje bismo danas rekli da su protukorupcijske mjere. One su postojale su primjerice i u Vinodolskom zakoniku i mnogim drugim statutima gradova u srednjem vijeku, naravno uzevši u obzir da se to ne može linearno preslikati, drugačiji je kontekst, društveno uređenje, feudalizam i demokracija nisu usporedivi. Iz razvoja tih zakona, koji su se mijenjali i dorađivali, jasno je da se korupcija uvijek pojavljivala, ali da ju se htjelo smanjiti.
U njima se vidjela želja za očuvanjem zajedničkih dobara, da se odgovorno upravlja s imovinom koja služi svima. Želja da se javna dobra očuvaju, unaprijede i sačuvaju za budućnost. Da postavim stvari krajnje slikovito, bi li Dubrovnik još uvijek imao zidine, da ih je gradio nečiji kum?”

Što se dogodilo u modernoj Hrvatskoj? Gdje je danas ta briga da se očuva ono što je zajedničko?

Postoje dva glavna razloga što je nema. Prvi je taj što je društvo bogatije. Više se ne može dogoditi da se postavi pitanje, hoćemo li preživjeti zimu. Prihodi proračuna su sve veći i može se veći komad “oteti” bez da se to bitno osjeti. Drugi je razlog prilično banalan – više nema te brutalne ugroze. Da je kum gradio dubrovačke zidine, kod prvog napada bi to svi platili glavom. Danas ako kum napravi zahod od pet milijuna kuna ili fontanu, a oni procure, nema takve štete, ne dovodi se izravno živote u opasnost.

Kakva je situacija danas oko korupcije i transparentnosti vlasti u odnosu na ranije godine? Kada bismo krenuli nabrajati sve primjere nabrajali bismo pola dana. Već od samog vrha, od dužnosnika koji odbijaju platiti kazne Povjerenstvu za sprečavanje sukoba interesa, što pokazuje nepoštivanje institucija, pa na niže. Tu su i netransparentnost oko izrade Lex Agrokora i najnoviji problematični Lex Šerif.

Hrvatska je imala jedan strelovit skok, uvjetovan pridruživanjem Europskoj uniji, u donošenju propisa koji su dobri, artikulirani, odmjereni i lako provedivi, ako za to postoji volja. Nažalost, volja vrlo često ne postoji. Povjerenstvo za sprečavanje sukoba interesa je možda najbolji primjer. Cijeli niz dužnosnika za koje je Povjerenstvo utvrdilo da su prekršili svoje ovlasti, da su bili u sukobu interesa, to ili dovodi u pitanje ili to relativiziraju ili proglašavaju Povjerenstvo nekompetentnim. To jednostavno pokazuje razinu političke kulture. Slično je s pravom na pristup informacijama. Imamo vrlo dobro definiran zakon, no danas se institucije oglušuju. Primjer je upravo pisanje Lex Agrokora. Nadležna ministrica uporno odbija reći tko je taj zakon pisao. To je legitimno pitanje, na koje ne bi smjelo biti problem dati odgovor. Čak je i predsjednica države rekla da se tako stječe dojam da netko nešto “petlja”. Što je više transparentnosti, to je manje prostora za sumnje i na taj način se gradi odnos povjerenja prema tijelima javne vlasti kojima svi želimo vjerovati i moramo vjerovati. Nemamo izbora, tijela javne vlasti imaju monopol, ja ne mogu reći, ovaj sud mi se ne sviđa idem tražiti ponudu od drugog suda.

Kao što političari prečesto rade.

Tako je. Zato nažalost moram priznati da zadnja dva Međunarodna dana borbe protiv korupcije doživljavam malo demotivirajuće. Nisam optimističan. Umjesto da stvari idu na bolje, idu na gore. To se najjednostavnije vidi kada se pogleda koliki gospodarski rast imaju druge zemlje, a koliki rast imamo mi. Korupciju još uvijek nismo definirali tako da znamo što je onako kao što znamo što je BDP ili inflacija. Nemamo način mjerenja, nemamo konkretnu brojku. Ali korupcija se definitivno osjeti u tome koliko zemlja ima gospodarskog rasta ili nema. Pogledajmo hrvatski gospodarski rast u usporedbi s okruženjem.

Tu je problem i u tome što ljudi doživljavaju kao “normalno” ponašanje, “normalnu korupciju”.

Mi smo prečesto skloni zažmiriti na jedno oko odnosno proglašavati korupciju normalnom, a ona jednostavno normalna nije. Zemlje u kojima je normalna su siromašne zemlje. Najbanalnije rečeno, kad me netko pita ima li smisla baviti se sprečavanjem korupcije, ja samo postavim protupitanje. Na indeksu percepcije korupcije, najpoznatijem alatu za mjerenje korupcije, najbolje ocijenjene zemlje su tradicionalno Danska, Švedska, Švicarska. Najlošije su ocijenjene Somalija, Indonezija, Nigerija. Biste li radije švedski ili nigerijski standard.

S obzirom da ste, kažete, pesimistični, ima li nade za nas i što bi se moralo dogoditi?

Morao bi sa samog vrha vlasti doći pozitivan impuls, pozitivan primjer. Vlada mora pokazati želju da se neke norme ponašanja dosljedno provode. Ona treba reći, evo ovaj propis smo donijeli, napravila ga je ta i ta radna skupina, smatramo da je dobar zbog toga i toga. Predsjednica države također, svi oni moraju jasno objavljivati kamo putuju, kuda idu, zašto nešto rade. Oni troše naš novac, novac poreznih obveznika, da bi nekamo otputovali, da bi nekoga sreli, da bi donijeli nekakve odluke. Tu mora postojati maksimalna transparentnost. A ako se sve zna, onda nema prostora za sumnje i dvojbe i tako se stječe povjerenje.

Preuzeto sa portala: DW