Pedeset godina nakon ubojstva vođe borbe za građanska prava Martina Luthera Kinga Jr. rasna nejednakost u Sjedinjenim Državama još nije iskorijenjena. Unatoč mnogim pomacima kada je riječ o pravima Afroamerikanaca od ukidanja rasne segregacije, bitka za ravnopravnost i dalje se vodi.

Zdanja koja izgledaju poput kuća bivših vlasnika plantaža pamuka redaju se duž avenije izvan strogog centra Memphisa u Tennesseeju. Poput malih palača, okružene su visokom živicom i prikrivene sjenom starih hrastova. Kako bi im prišli, posjetitelji moraju proći kroz velike kolne ulaze sa stupovima.

Charlie Morris živi nešto dalje. Njegovu četvrt čine niski bungalovi. Memphis je njegov dom, ali rođen je u njegovoj okolici. Ima 97 godina, sijed je i kreće se uz pomoć hodalice.

Od njegove kuće do četvrti Central Gardens treba samo deset minuta automobilom. Stanovnici njegove četvrti većinom su crnci, dok u Central Gardensu žive uglavnom bijelci.

Dvije trećine stanovnika Memphisa su Afroamerikanci. Kao i u većini drugih velikih američkih gradova, bijelci većinom žive u predgrađima, a crnci u gradu.

Pedeset godina nakon ubojstva Martina Luthera Kinga u Memphisu, zakoni koji su razdvajali ljude zbog njihove boje kože odavno su završili u kanti za otpatke povijesti. Ali odvojeno stanovanje i dalje je pravilo, a uvjeti života crnačke manjine u zemlji i dalje su lošiji od onih bijele većine.

“To je Amerika”, rekao je profesor Andre Johnson sa Sveučilišta u Memphisu. Neki od razloga za to prikriveni su rasizam i činjenica da se crnci stalno moraju boriti protiv diskriminacije i predrasuda. “Sve dok se borimo, postoji nada da buduće generacije neće morati govoriti o stvarima o kojima mi danas govorimo.”

King je u svojem najpoznatijem govoru rekao kako sanja vrijeme kada će njegova djeca “živjeti u zemlji u kojoj ih se neće suditi po boji njihove kože nego po njihovu karakteru.”

Ikona borbe za građanska prava 20. stoljeća tražio je od Amerike da ispuni svoje obećanje jednakih prava za sve ljude.

Njegovo ubojstvo 4. travnja 1968. na balkonu motela Lorraine potreslo je zemlju, ali nije zaustavilo njegovu borbu.

Dok se Memphis i ostatak zemlje pripremaju za obilježavanje godišnjice njegove smrti, priče poput Morrisove o ubojstvu njegova brata 1939. i dalje su žive u sjećanju ljudi.

“Telefon je zazvonio, zvala je moja teta”, rekao je. Imao je 18 godina, dvije godine manje od svojeg brata Jesseja Leeja Bonda. Teta mu je rekla da se Bond posvađao s bijelim trgovcem oko računa za sjeme.

“Iznenada se zapucalo”, rekao je Morris. Poslije je saznao da su oskvrnuli njegovo tijelo. “Kastrirali su ga”, rekao je tiho držeći u rukama izvješće o smrti u kojem je pisalo da mu se brat slučajno utopio.

Njegovoj teti, koja je bila jedna od malobrojnih svjedoka zločina, bilo je rečeno da će ostati bez posla učiteljice, a možda i bez života ako kaže istinu, rekao je.

U Memphisu je Bondov slučaj jedan od više od dvadesetak ubojstava crnaca, uključuju vješanja, za koja postoje dokazi, ali pravda nikada nije bila izvršena. Skupina aktivista za građanska prava pokušava osnovati memorijalne centre kako se to ne bi zaboravilo.

Vješanja su sastavni dio povijesti crnaca u Americi, kao i uporna nejednakost.

“Koju god statistiku da pogledate, crnci su uvijek na dnu”, rekao je Johnson.

Rasizam uzmiče

Jaz između stopa nezaposlenosti crnaca i bijelaca smanjio se zadnjih godina, ali među crncima je ona i dalje tri postotna boda veća nego među bijelcima.

Crnci imaju značajno niža primanja po kućanstvu i dok gotovo 90 posto bijelaca završi srednju školu, to vrijedi za 75 posto Afroamerikanaca.

Iako je u ukupnoj populaciji samo 13 posto, u kaznionicama crnci čine više od trećine zatvorenika.

Jaz u bogatstvu govori još više. Bijela kućanstva puno su bogatija od afroameričkih. To je dobrim dijelom posljedica vlasništva nad nekretninom. Vlastitu nekretninu posjeduje više od polovice bijelaca i samo oko 40 posto crnaca.

King je bio svjestan tog jaza u bogatstvu i svojom kampanjom za siromašne tražio je veća primanja i više radnih mjesta za crnce. Nitko, kada pogleda njegovu ostavštinu, ne sumnja da je u tom pogledu ostavio traga.

Kingov rođendan postao je američki nacionalni praznik 1983., a memorijalni centar u Washingtonu otvoren mu je 2011., nedaleko od spomenika američkim predsjednicima Georgeu Washingtonu, Thomasu Jeffersonu i Abrahamu Lincolnu.

U desetljećima nakon njegova ubojstva puno toga se promijenilo u kulturnom smislu. Mnogi televizijski programi, primjerice, vode računa o tome kakvi su im afroamerički likovi, sveučilišta uzimaju crne studente i većina velikih poduzeća ima programe za raznolikost.

Afroamerikanci dominiraju u profesionalnoj košarci i američkom nogometu, a atletičari poput teniske zvijezde Serene Williams slavljeni su jednako kao i bijele zvijezde prije njih.

A jedan od najočitijih znakova da rasizam u Americi uzmiče izbor je Baracka Obame, sina crnca iz Kenije i bijele Amerikanke, za predsjednika države i to u dva mandata.

Pola stoljeća nakon tragične Kingove smrti mnogi Afroamerikanci smatraju da održavaju njegovu ostavštinu na životu prosvjedujući protiv nepravdi, kao što su policijska ubojstva nenaoružanih crnaca.

Drugi, poput Morrisa, više su se okrenuli duhovnosti. Sjeća se kako ga je majka uvjerila da se ne osvećuje za bratovo ubojstvo. Nakon što je devet godina bio pun mržnje, pronašao je Boga i danas za svoj dug život kaže: “Ne mogu se požaliti.” (Hina)