Čovjek s križem naprosto nas je posramio svojom iskrenošću. Pročitao je u novinama da država Hrvatska za tri milijarde kuna kupuje polovne borbene avione, a istodobno nema za lijekove za bolesnu djecu! Postoji li na svijetu veća ekshibicija, veća bizarnost, možemo li nekoga prozvati ridikulom i ludom umjesto onih koji to čine i pritom se kunu kako se radi o »nacionalnom interesu«!?

Piše: Branko Mijić, Novi list

Kakva to država kupuje borbene avione, a štedi na lijekovima za djecu? – zapitao se uoči Uskrsa Riječanin Saša Pavlić i pješice krenuo prema Zagrebu prteći na leđima križ poput Isusa na Golgotu.

Čovjek s križem na Luizijani privukao je pažnju medija koji su požurili na svakom koraku pratiti postaje njegovog uspinjanja, da bi mu se potom pridužili istomišljenici koji su mu željeli pomoći saznavši za njegove izranjavane noge. Na posljednjoj etapi prije nego li danas uđe u Zagreb, Saša je odbio pomoći se ponuđenom štakom ili sjesti u kolica koja su mu prijateljski poslali iz Rijeke, želeći odraditi svoju pasiju do kraja.

No, što nam govori i što nas pita čin Saše Pavlića? Vjerski fanatik očigledno nije, iako mu je Križni put bio inspiracija, a i nitko od klerika koji se ovih dana svesrdno obraćaju predsjednici i premijeru nije imao potrebu bilo što reći ili poručiti čovjeku s križem. Njima slični vjerojatno ga drže ridikulom koji oponaša Boga skrnaveći ga na taj način i sigurno mu ne bi pružili rubac da njime obriše svoje krvave noge.

U konačnici nitko ni ne vjeruje da će misija čovjeka s križem završiti uskrsnućem pameti te da će nakon njegovog ukazanja na Markovom trgu njegov vladar promijeniti svoju odluku i umjesto aviona kupiti lijekove za djecu. Takvog raspleta više nema ni u bajkama. No, ono što je svojim činom Saša Pavlić postigao, ono zbog čega ga mnogi na njegovom putu prate tjerajući i medije da to čine, ne spada u svijet bizarnosti ili ekshibicionizma. To nije gesta čovjeka željnog 15 minuta slave i publiciteta, jer bi onda sasvim drugačije započela i završila.

Čovjek s križem naprosto nas je posramio svojom iskrenošću. Pročitao je u novinama da država Hrvatska za tri milijarde kuna kupuje polovne borbene avione, a istodobno nema za lijekove za bolesnu djecu! Postoji li na svijetu veća ekshibicija, veća bizarnost, možemo li nekoga prozvati ridikulom i ludom umjesto onih koji to čine i pritom se kunu kako se radi o »nacionalnom interesu«!? Zdrav razum Saši Pavliću rekao je kako to ne može biti istina, jer ako je tako nešto istina, onda nam takva država koja voli avione, a žrtvuje djecu, i ne treba.

I odlučio je reagirati, reći jasno i glasno – ja na to ne mogu i ne želim pristati, u svoje i u ime svoje djece, uprtit ću križ i krenuti, pa tko hoće neka me slijedi, a tko neće neka ostane kod kuće. I tako bi. Rodio se čovjek s križem koji je ponizio sve nas koji znamo kako je ludost i zločin kupovati avione dok nemamo djeci za lijekove, ali nismo spremni to izgovoriti, a kamo li navući tenisice i krenuti put Zagreba.

Zato mi nismo čovjek s križem. Zbog vlastitog komoditeta, konformizma koji nas uči kako ne valja dizati glavu i govoriti »ja mislim ovako«, zbog opreznosti da ne ispadnemo »crne ovce« i da to netko ne primijeti, zbog kukavičluka koji nam ne dozvoljava da se uspravimo i protestiramo i kada nam uskraćuju pitku vodu ili ugrožavaju zdravlje djece uvjeravajući nas kako to čine za naše dobro.

Zato je Saša Pavlić čovjek s križem, dok smo mi ostali sužnji. Svojim činom možda nije otkupio svijet, ali jest našu savjest. Hvala.