Bojan Krištofić, Krešimir Krolo, Željka Tonković, Sven Marcelić i Dijana Jelača za Novosti govore o fenomenu turbofolka. Naime, najava pokretanja radiostanice u Zagrebu s turbofolk muzikom izazvala je seriju osuda kroz koje se ocrtavaju stereotipi o ‘visokoj’ i ‘niskoj’ kulturi, ‘primitivizmu’ i ‘modernosti’, a bez da se propituju njihove klasne osnove.

Piše: Dragan Grozdanić, Portal Novosti

Dio medija proteklih se dana vidno uzbudio zbog najave početka rada nove zagrebačke radiostanice Extra FM, koja bi isključivo emitirala narodnjačku i turbofolk muziku. Anketirani građani izjavljivali su primjerice: ‘To je sramotno, nije to u zagrebačkom stilu’, ‘Takva primitivnost nije u skladu sa zagrebačkom kulturom’, ‘Grozno’ i slično.

Srpski i ini turbofolk nije ni po čemu lošija ili bolja glazba od komercijalnog hrvatskog popa kakav se vrti ponajprije na cmc televiziji ili lokalnim radiostanicama – kaže Bojan Krištofić

No nema nikakvog razloga za moralnu paniku: analiza radijskog tržišta koju je 2015. napravila agencija Ipsos govori da građani najviše vole slušati zabavnu i hrvatsku narodnu glazbu, poput klapa ili tamburica. Ista je analiza pokazala da čak 25 posto mladih preferira turbofolk. Tako se s novom radiostanicom cajke, kako njezini kritičari posprdno nazivaju taj kulturni fenomen, na velika vrata vraćaju svojoj publici.

No slične radiostanice već su duže vrijeme udomaćene u javnosti: tako na Radio Banovini, uz notno razigranu harmoniku, možemo čuti turbofolk melos i stihove poput ovih: Curo moja namigni/ bijelu suknju podigni/ a šarenu pusti dolje/ to bećari vole… Radio Banovina predstavlja se kao jedna od najslušanijih radijskih postaja u Hrvatskoj, ali i šire. Program emitiraju od nula do 24, a obuhvaća široki glazbeni raspon domaće zabavne i pop, narodne i folk glazbe. Splitski Jadranski radio u večernjim je satima također pozornica za narodnjačke domaće, kao i hitove srpskih turbofolk zvijezda.

‘Ako ne možemo promijeniti doseg koji je zadan koncesijom, možemo program’, objasnili su svojedobno s tog radija način opstanka u surovim tržišnim uvjetima. Maksima je jednostavna: dajte potrošaču ono što traži, a to je – više narodne muzike. Na ovom planu aktivan je dugo i Narodni radio koji svira uglavnom domaći i domoljubni pop-folk i rock, po principu malo Colonije, malo Thompsona i malo Parnog valjka.

Turbofolk je krupnim korakom kročio prije dvije godine u splitsku Arenu, kada je ondje održan dvodnevni festival cajki. Nešto ranije dvorana je bila puna za gostovanja crnogorske turbofolk zvijezde Bobana Rajovića. I ne samo u Splitu, mnogi se samoprozvani hrvatski domoljubi rado kite turbofolk perjem. Pa čak i onim koje je obilježilo prvu polovicu ratnih 1990-ih u bivšim jugoslavenskim republikama, posebno u Srbiji.

Protivnike turbofolka iritira to što se sada iluzija o rubnom ukusu teže može održati. Međutim, prema našim istraživanjima, mladima je taj problem ionako nebitan jer oni politiku ne vežu uz turbofolk onako kako to čine starije generacije – ističu Krolo, Tonković i Marcelić

Nakladnik radija Extra FM je istoimena tvrtka za medijske usluge, čiji je osnivač Davor Gavranić, koji je prema istraživanju GONG-a o pluralizmu i vlasništvu medija u Hrvatskoj 2013. bio vlasnik još šest lokalnih radiostanica. Isto je istraživanje pokazalo da su od 103 lokalna radijska nakladnika s privatnom vlasničkom strukturom ukupno njih 32 u vlasništvu samo osmero ljudi. Oni su pak vlasnici jedne trećine sveukupnog privatnog radijskog tržišta u Hrvatskoj.

Uz Gavranića, udio u temeljnom kapitalu tvrtke Extra FM, ali i nekoliko drugih, ima i zagrebački poduzetnik Ivan Jurić-Kaćunić. Poznat je kao osnivač i prokurist Media Servisa, najveće privatne medijske agencije, dok se otprije u medijima spominjao kao suradnik Miroslava Kutle, odbjeglog tajkuna koji je zahvaljujući privatizaciji 1990-ih imao značajan udio u radijskom carstvu. Na kraju, možebitno je ideji o pokretanju novog narodnjačkog radija kumovao i podatak iz spomenutog Ipsosovog istraživanja koji je pokazao da 38,4 posto ispitanika smatra da se treba pokrenuti neki specijalizirani glazbeni radio.

O dolasku narodnjaka u radijski eter i tradiciji turbofolka u Hrvatskoj razgovarali smo s nekolicinom sugovornika koji su, svaki na svoj način, upoznati s tim kulturnim fenomenom. Dizajner i likovni kritičar Bojan Krištofić smatra da zbog jedne narodnjačke radijske postaje nema mjesta moralnoj panici u glavnom gradu Hrvatske. Tako mogu reagirati samo snobovi i jeftini moralisti, nastavlja Krištofić, jer su srpska turbofolk glazba i supkultura do određene mjere već godinama prisutne u gradskom noćnom životu. I to najprije u klubovima i kafićima na gradskoj periferiji te u zabačenim dijelovima šireg centra, a nešto kasnije i u živim nastupima nekih od ključnih turbofolk izvođača unazad desetak i više godina: Seke Aleksić, Dare Bubamare, Saše Matića…

Krištofić je autor izložbe ‘(Est)etika nacionalizma – dizajn za turbofolk’, koja je prije gotovo četiri godine obišla Zagreb, Beograd, Skoplje i Mostar. Njome je naš sugovornik želio pokazati kulturnu i političko-društvenu dimenziju turbofolk fenomena. Kaže da su cajke same po sebi prilično evoluirale od prve polovice 1990-ih, kada je novokomponirani folk prerastao u turbofolk dodavanjem elektroničkih matrica te turskih i grčkih melodijskih elemenata.

– Publika željna takve glazbe u radijskom eteru sigurno postoji pa treba biti iskren i reći da srpski i ini turbofolk nije ni po čemu lošija ili bolja glazba od komercijalnog hrvatskog popa kakav se vrti ponajprije na CMC televiziji ili lokalnim radiostanicama. U toj priči svoju negativnu ulogu igraju i komercijalne lokalne radiostanice poput Antene ili Yammata, koje se vole predstavljati kao tobožnji bastioni urbane kulture, a zapravo nisu nikada napravile niti jedan jedini korak u stvarnom glazbenom obrazovanju građana, pogotovo što se tiče domaće i regionalne alternativne glazbene scene, koja buja i mimo svih tih strujanja i kao takva je sve poznatija u inozemstvu, a većina građana nije ni svjesna njenog postojanja jer se takva glazba ne vrti niti na jednoj stanici osim Radio Studenta – kaže Krištofić.

Domeće da je čitav tzv. hrvatski dance (crodance) iz 1990-ih estetska, socijalna i politička paralela srpskom turbofolku iz istog razdoblja, samo ponešto umivenija i suzdržanija. Središnji primjer takve ‘tajne veze’ je Severina koja je u Hrvatskoj ono što je Ceca Ražnatović u Srbiji te njih dvije odavno vode mrtvu trku za tron najveće pop-zvijezde na Balkanu u trenutku kada Lepa Brena više nije tako aktivna kao nekada.

U kulturnom smislu, upozorava Krištofić, cajke se ne mogu više svesti samo na mačističko-kriminalnu paradigmu tzv. dizelaša, jer su novi trendovi odavno prisutni. Među inima, turbofolk i pop-zvijezde postaju ikone LGBT zajednice, kako u Srbiji tako i u Hrvatskoj, prije svega Jelena Karleuša i Severina.

Iako je nacionalistički narativ u sprezi s onim kapitalističkim bez sumnje nekoć dominirao turbofolkom, u posljednjih se desetak i više godina on višestruko raslojio. Ipak, zajednički kulturni nazivnik ostaje u domeni kapitalističkog, u svojoj internacionalnoj, postindustrijskoj i potpuno digitaliziranoj varijanti.

– Smatram da Extra FM neće biti nimalo drugačiji od CMC-a gdje su, kao i kod turbofolka, protočni nacionalistički elementi fina nadgradnja suštinski eksploatatorske baze, u ovom slučaju izrabljivanja svakog pozitivnog oblika domaće i regionalne glazbene tradicije, a time i drugih kulturnih tropa – kaže Krištofić.

Krešimir Krolo, Željka Tonković i Sven Marcelić, docenti s Odsjeka za sociologiju Sveučilišta u Zadru, kažu za Novosti da ih pomalo iznenađuju negativni komentari u vezi prijema turbofolka u eteru kao i mediji koji su digli moralnu paniku.

– Taj zvuk se do sada nije smatrao problematičnim ako je nešto više utemeljen na ‘hrvatskom’ melosu. Turbofolk je specifičan jer ‘moralna panika’ ne jenjava s godinama, što je inače klasičan simptom uobičajenih ‘moralnih panika’. Razlog treba tražiti u vječitom nametanju političko-ideološkog tereta tzv. turbofolku i tereta ratnih sukoba koji su se odigrali na ovim prostorima, iako se u međuvremenu i sam turbofolk fundamentalno promijenio i praktički ima jako malo dodirnih točaka sa značenjem koje mu je dodijeljeno 1990-ih – kažu ovi sociolozi.

Po njima je ulazak turbofolka iz klubova u radijski mainstream bilo samo pitanje vremena jer je riječ o žanru koji ima brojno slušateljstvo i time tržišni potencijal.

– Ono što iritira protivnike turbofolka jest, naravno, prije svega to što se sada iluzija o rubnom ukusu teže može održati jer je dospjela u javnost. Međutim, prema našim istraživanjima, mladima je taj problem ionako nebitan jer oni politiku ne vežu uz turbofolk onako kako to čine starije generacije – kažu uglas.

Tijekom 2015. i 2016. ovi su sociolozi proveli anketno istraživanje o kulturnim potrebama i kulturnom kapitalu mladih na uzorku od 2650 učenika trećih i četvrtih razreda srednjih škola u Puli, Rijeci, Zadru, Šibeniku, Splitu i Dubrovniku. Iako su istraživanjem tek marginalno zahvatili turbofolk glazbu, pokazalo se da ispitanici domaću zabavnu glazbu i regionalnu narodno-zabavnu glazbu, odnosno turbofolk, međusobno doživljavaju kao komplementarne glazbene žanrove.

– Žanrovi koji su u antagonističkom odnosu s notornim turbofolkom nisu hrvatska tradicionalna i narodna glazba, već klasična glazba te većina žanrova suvremene urbane glazbe, dominantno strane produkcije i na engleskom jeziku, poput rocka, bluesa, heavy metala… Također, unutar okvira liberalne demokracije u potpunosti je deplasirano, potom i neispravno nekome osporavati pravo na glazbeni ukus, s tim da je pritom sasvim nebitno koje i kakve estetske dimenzije prozvani žanr zadovoljava – ističu zadarski docenti.

Današnji turbofolk ili Balkan-pop, kako su ga nazvali, zapravo je tipični pop-zvuk koji se po malo čemu razlikuje od estetike primjerice prosječne MTV glazbene i videoprodukcije. Naši sugovornici napominju i kako je kada govorimo o svjetonazorskim orijentacijama, statistički vjerojatnije da će osoba koja se izjasnila da voli turbofolk biti desne političke orijentacije i vjernik, a negativno se izjašnjavati o homoseksualcima i manjinama. U vrijednosnom smislu orijentacija im je više usmjerena na ono materijalističko i hedonističko, dok se u smislu obrazovnog porijekla češće radi o djeci iz obitelji čiji roditelji nemaju visoko obrazovanje. Također, utjecaj roditelja je vrlo važan jer je jedan od najboljih prediktora upravo roditeljski glazbeni ukus i kulturna potrošnja roditelja.

Potražili smo i odgovor na pitanje što zapravo možemo očekivati daljnjim širenjem cajki putem etera i može li to imati kakve društvene posljedice. Dijana Jelača, profesorica filma i kulturoloških studija na Brooklyn College u New Yorku, smatra da se ništa značajno neće promijeniti po pitanju konzumiranja te muzike jer će dotičnu radiostanicu slušati oni koji takvu muziku već vole, a oni drugi će je elegantno preskočiti. Fenomen turbofolka našu je sugovornicu, inače autoricu brojnih znanstvenih studija i eseja o rodu i feminizmu na filmu i u popularnoj kulturi te kulturi mladih u postsocijalizmu, privukao nakon što je primijetila da se kroz društvene osude ovog žanra jasno ocrtavaju problematični stereotipi o ‘visokoj’ i ‘niskoj’ kulturi, ‘primitivizmu’ i ‘modernosti’, a bez da se propituju njihove klasne osnove.

– Što se tiče političke dimenzije, mislim da bi se u hrvatskom kontekstu moglo govoriti o određenoj dozi subverzivnosti kada je u pitanju baš to konzumiranje muzičkog žanra čije se podrijetlo često veže isključivo uz Srbiju, kao i uz ‘niske’ i ‘primitivne’ balkanske strasti koje nisu u skladu s nacionalnim imidžem Hrvatske kao modernog mitteleuropskog društva – kaže Dijana Jelača.

Dodaje da nikoga ne bi trebalo iznenaditi da ovakva radiostanica započinje s radom, kao ni to da će iritirati kulturološke dušebrižnike jer njezino postojanje iznosi na površinu ono što bi mnogi željeli ignorirati ili prikriti, a to je da se cajke vrlo rado slušaju u Hrvatskoj.

– Kritička fascinacija turbofolkom, popraćena moralnim panikama oko potencijala da bi isti mogao ‘zagaditi’ nacionalni kulturološki prostor, zanimljiva je i zbog činjenice da turbofolk nije nikakva unikatna pojava. Naime, hibridni muzički žanrovi koji spajaju tradicionalne folk melodije i modernu dance/tehno muziku su zapravo vrlo česti. Također, turbofolk nije zemljopisno limitiran samo na prostor bivše Jugoslavije, njegova bliska inačica se na primjer u Bugarskoj zove čalga – zaključuje naša sugovornica.

Za kraj, parafrazirajmo filozofa Radomira Konstantinovića: iskustvo nam je cajkaško, stvoreno usporedo s našim suverenim turbofolk državama.

Preuzeto sa portala: Novosti