Populistička vlada u Italiji nije pala s neba nego ju je izabrao narod. Njezin program je sve samo ne naklonjen Bruxellesu. U kojem smjeru ide Italija, pita se Bernd Riegert.

Autor Bernd Rieger, DW

Talijani u načelu ne vjeruju svojim političarima koje pogrdno zovu „kastom”. Talijanski političari rijetko čine ono što su obećali tijekom predizborne kampanje. Kad se jednom domognu vlasti, važan im je jedino vlastiti interes. To je manje-više godinama vrijedilo kao zlatno pravilo talijanskog političkog života.

Sada su na vlast došli nacionalistički populisti s lijevog i desnog spektra koji obećavaju povijesni preokret, revoluciju, istinsku brigu za birača. Znači li to da su dosadašnja pravila političkog života u Italiji stvar prošlosti? Ili će nova i neiskusna koalicija ubrzo zaboraviti svoja ambiciozna i dijelom opasna obećanja iz koalicijskog ugovora i potpuno se posvetiti cilju pukog održavanja na vlasti? Iako zvuči čudno, u interesu Italije bi bilo da se ponovno posegne za starim mehanizmima i da nacionalistička revolucija propadne.

Premijer kao paravan

No-name premijer, jedan pravnik iz sektora državne uprave, će, nadamo se, ublažiti najradikalnije zahtjeve populista iz vlade na čijem čelu stoji. Ukoliko profesoru Giuseppeu Conteu ne uspije to balansiranje po kompromisu između dvije krajnosti unutar vlade, prijeti mu vrlo brzo smjenjivanje.

Oba predsjednika stranaka protestnog pokreta „5 zvijezda” i nacionalističke „Lege” su svojim sljedbenicima obećali nemoguće: niske poreze, socijalne povlastice, prijevremenu mirovinu, povoljnija EU pravila, gospodarski rast, manje birokracije, a sve to bi trebalo biti financirano novim dugovima. Alfa-mužjaci Di Maio iz „5 zvijezda” i Salvini iz „Lege” će pokušati od premijera načiniti marionetu i zloupotrijebiti ga kao paravan za svoje populističke igre moći.

Prazne fraze su jedno, program je nešto drugo

„Italija na prvom mjestu” je isprazni poklič novih vladara u Rimu. Od toga svakog Europljanina koji teži ravnopravnosti nacija unutar EU-a prođe jeza. Da svi traže isto kao i u Rimu, od solidarnosti nacija ubrzo ne bi ostalo ništa. „Nitko nas se ne mora bojati”, rekao je šef desno radikalne „Lege” Matteo Salvini. No strah je itekako opravdan. Jer populisti svojom neodgovornom proračunskom politikom mogu zonu eura vrlo brzo dovesti u nestabilan položaj. „Italija nije Grčka”, kažu novi vlastodršci u Rimu. To je istina. Zemlja suosnivačica Europske unije Italija je mnogo veća od Grčke, ali zato ima i ogromne dugove. Italiju bi bilo gotovo nemoguće smjestiti pod zaštitni kišobran kao što je to bio slučaj s Grčkom.

Euro i njegove njemačke „komesare štednje” talijanski populisti su tijekom predizborne kampanje stilizirali kao izvor svega zla. Zato nije potpuno za isključiti da svjesno manipuliraju s financijskom krizom kako bi se riješili eura. Italija bi mogla preko noći uvesti paralelnu valutu i tako se katapultirati iz zone eura. Financijska tržišta zasad ignoriraju talijanske populiste i njihove prijetnje. Europska središnja banka još uvijek svojom poplavom kapitala Italiju i druge posrnule zemlje euro zone drži na životu. No pitanje je koliko još dugo. Najkasnije u trenutku kada Europska središnja banka podigne kamate za Italiju bi situacija mogla postati neugodna.

Panika ne pomaže

Kad je migracijska i azilska politika u pitanju, nacionalistička „Lega” je u stanju torpedirati sve zaključke na razini EU-a. Neki smisleni sustav preraspodjele izbjeglica po Europi je sve udaljeniji. „Legi” osim logike: „zatvorimo granice i svi stranci van” ništa drugo ne pada na pamet. Kako da se onda ne bojimo? Obećanje Mattea Salvinija zvuči prazno: Italija će se promijeniti i pokušat će promijeniti i Europsku uniju. Koliko se novim radikalima iz Rima može i smije izići ususret?

EU ni u kojem slučaju ne smije reagirati panično. Uzbuđeni napadi, poput onog francuskog ministra financija prošlog vikenda, u principu izazivaju suprotnu reakciju od željene. Na otvorenu kritiku izvana Talijani reagiraju vrlo osjetljivo. I to svi, ne samo populisti. I to je jedan od zakona talijanske politike.