Vjenčanje princa Williama i Kate Middleton svojedobno je lijepo iskorišteno kao dokaz “modernizacije” kraljevske obitelji – oni koji povijesno nisu htjeli ni dotaknuti najniže slojeve sad su dopustili da se njihov princ oženi osobom neplemićkog podrijetla. Meghan Markle, “rastavljena mulatkinja”, kako ju je HRT nazvao, još je bolja vinjeta inkluzivnosti kraljevske obitelji.

Autorica: Andrea Jović, Crol.hr

U subotu su se vjenčali princ Harry i Meghan Markle, a milijuni su ljudi na ulicama i televizijama pratili uprizorenje srednjovjekovnih vrijednosti. Na mjestima gdje inače spavaju londonski beskućnici svijet se oduševljavao potomcima privilegiranih aristokrata, simbolima britanskog ponosa koji egzistiraju samo da bi, na temelju nasljednog prava, uživali u udobnosti palače.

I mnoge su žene, pa i feministkinje, uzdisale na prizore s vjenčanja, zaboravljajući da u očima dinastije žena nije mnogo više od maternice, praznog bubnja kojem je isključiva svrha života reprodukcija. Tobože bez moći, ali zapravo uvijek upletena u politiku radi očuvanja vlastite privilegije, pompa oko kraljevskog vjenčanja tek je licemjernija verzija Hoda za život koji se događao usporedo s kraljevskim vjenčanjem.

Najčešći su argumenti protiv rekonstrukcije političkog poretka u Ujedinjenom Kraljevstvu da je kraljica simbol britanske nacije, čuvenog “britishnessa”, da kraljevska obitelj privlači turiste i tako doprinosi gospodarstvu države te prosti argument iz osjećaja – kraljica je slatka.

Britishness i englishness

Čuveni pojam “britishness” apsolutno je fikcionalna kategorija. S jedne strane, ne postoji entitet koji bi se zvao britanskom nacijom; nije potrebno pratiti doseljavanje raznih naroda na tlo onog što će postati Ujedinjeno Kraljevstvo kako bi se shvatilo da se, u najmanju ruku, ova država sastoji od četiriju nacija – engleske, škotske, irske i velške. K tome, ne treba previše mozgati ni da se shvati da je “britishness” pojam koji je najčešće poistovjećen s terminom “englishness”, što, dakako, negira posebnost i samoodređenje ostalih nacija UK-a – zato se, uostalom, žestoko borilo za očuvanje škotskog, irskog i velškog jezika, otud inicijative za neovisnost Škotske, otud i ideja o samostalnosti Sjeverne Irske otkad je UK donijelo odluku o odlasku iz Europske unije.

Taj britanski nacionalni osjećaj, dakle, neraskidivo je povezan s kolonijalnom, imperijalističkom poviješću britanskog kraljevstva kako u svijetu, tako i kod kuće, čiji se odjeci, koliko god UK danas bila napredna zemlja, itekako osjećaju.

Kao što turisti u Španjolsku dolaze da bi vidjeli Sagradu Familiju u Barceloni, Dalíjev muzej u Figueresu, opijali se na plažama u Marbelli, tako i turisti u UK dolaze vidjeti Tower of London, Big Bena, kupovati u Oxford Streetu.

Svijet previđa činjenicu da jedna od najbogatijih i najmoćnijih loza svijeta koja na ovakvim događajima hini da je jako emotivno vezana sa svojim ne ni građanima, nego podanicima, na svakom koraku šuti o problemima koje njezine podanike realno pogađaju

Turisti u Španjolsku ne dolaze kako bi upoznali kralja Felipea VI. pa tako ne odlaze ni u Ujedinjeno Kraljevstvo kako bi se rukovali s kraljicom Elizabetom II. Sve statistike, tako, pokazuju da kraljevska obitelj uopće nije važan čimbenik u britanskom gospodarstvu kakvom je rojalisti žele prikazati. Odnosno, svakako nije čimbenik u prihodima, ali jest u rashodima. Kraljici se nedavno udvostručio budžet kako bi se Buckinghamska palača mogla preurediti – sada iznosi 82 milijuna funti. Princ Philip na putovanje na večeru u Plymouth vlakom potrošio je vrtoglavih 18 690 funti.

Da sve bude bolje, kraljevska obitelj javnosti prikazuje tek dio svojih troškova, a važna stavka koju ne moraju obznaniti jesu troškovi osiguranja. Zbog toga republikanska udruga Republic upozorava da su troškovi održavanja kraljevske obitelji deset puta veći i sveukupno iznose enormnih 334 milijuna funti godišnje.

Intimna rodbinska atmosfera

Financije kraljevske obitelji otvaraju dva vječna pitanja – ono političkog utjecaja kraljevske obitelji, odnosno, kraljice kao vrhovnog suverena, i njihovih privilegija.

Često se tvrdi kako kraljica nema stvaran politički utjecaj. Kad se prisjetimo spomenutih 334 milijuna utrošenih na osobu koja ne uprihođuje ništa, a k tome nema nikakvu funkciju, situacija se doima uistinu apsurdnom. No, kad se u obzir uzme da kraljevska obitelj, u stvarnosti, ima itekakav utjecaj na Vladu i Parlament, ali ga iskorištava samo kako bi održavala vlastite privilegije, situacija više nije apsurdna, ona je otvoreno vrijedna zgražanja.

Iako je ograničen i ne smije se kositi s odlukama Parlamenta, institucija kraljevskog prerogativa kraljevskoj je obitelji pomogla u donošenju mnogih odluka koje Britancima štete, a kraljevskoj obitelji pogoduju. Parlament, u stvarnosti, ima veoma slab utjecaj upravo zbog kraljevskog prerogativa koji je svu moć centralizirao i dao u ruke premijeru, zastupniku kraljevske dinastije.

Ako se zapitamo zašto je moć Parlamenta slaba, valja se prisjetiti da se sastoji od dva doma – House of Commons, Dom komuna, Donji dom, kao što im ime kaže, sastavljen od običnih smrtnika, bezjaka koji se biraju na izborima, i House of Lords, Dom lordova, Gornji dom, tijelo aristokrata koji su tu po nasljednom pravu ili ih izabire monarh. Sve se odluke, tako, donose u dosluhu kraljevske obitelji i njezine plemenite rodbine te premijera koji je svjetovni zastupnik kraljice – podsjetimo, premijerom se postaje činom ljubljenja ruke kraljice. U ovako intimnoj, rodbinskoj atmosferi, nije teško vidjeti zašto je kraljevska kuća leglo korupcije.
Meghan Markle kao vinjeta inkluzivnosti

Pred nekoliko godina objavljena su takozvana “black spider letters”, pisma koja je The Guardian smio objaviti tek nakon 10 godina borbe s kraljevskom obitelji za pravo na slobodu informacije. Pisma pokazuju kako je princ Charles pokušao utjecati na tadašnjeg premijera Tonyja Blaira i laburističku vladu, a teme o kojima je pisao raznolike su – od podrške ratu u Iraku do poticanja ministara da ulažu u rekonstrukcije bolnica koje je izvodila njegova arhitektonska organizacija.

O korupciji govori i činjenica da je privatna organizacija princa Charlesa Duchy of Cornwall oslobođena plaćanja poreza. K tome, dobar dio članova kraljevske obitelji koji se službeno vode kao zaposlene osobe državu svejedno koštaju 19 milijuna funti.

Postavlja se otvoreno pitanje – u svijetu koji teži demokraciji kao temeljnoj vrijednosti, kako je moguće da zemljom vlada korumpirana svita koja je na vlasti po nasljednom pravu. U svijetu gdje se nastoji iskorijeniti korupcija, gdje je omiljena nova riječ uhljeb, zašto je majka svih uhljeba, kraljica Elizabeta II. slatka, a grupa Borg kriminalci?

Danas, pak, i inače racionalne osobe snatre gledajući bijele vjenčanice i idealnu aristokratsku ljubav. U njima se aktivira onaj nasljedni, patrijarhalni kod koji ih je uvjerio, kako kaže skoro svaki ljubitelj kraljevske obitelji, da je “san svake djevojke da je otac doprati do oltara i da se uda u predivnoj vjenčanici za muškarca kojeg voli”

Vjenčanje princa Williama i Kate Middleton lijepo je iskorišteno kao dokaz “modernizacije” kraljevske obitelji – oni koji povijesno nisu htjeli ni dotaknuti najniže slojeve sad su dopustili da se njihov princ oženi osobom neplemićkog podrijetla. Meghan Markle, “rastavljena mulatkinja”, kako ju je HRT nazvao, još je bolja vinjeta inkluzivnosti kraljevske obitelji.

Začaran raskošnim haljinama, ekscentričnim šeširićima i poplavom memorabilije, svijet zaboravlja da princeze nisu ništa drugo doli maternice kojima je jedini zadatak roditi dijete koje će nastaviti neopravdanu privilegiju. Svijet previđa činjenicu da jedna od najbogatijih i najmoćnijih loza svijeta koja na ovakvim događajima hini da je jako emotivno vezana sa svojim ne ni građanima, nego podanicima, na svakom koraku šuti o problemima koje njezine podanike realno pogađaju.

Kraljica je, tako, šutjela o Brexitu, a o njezinu su stavu mediji nagađali iz njezina šešira. Sasvim je jasno da je jedan od glavnih razloga što su Britanci iz Europske unije istupili upravo njihov “britishness” – ušetali su u EU kao osloboditelji svijeta, kao da je ponovno 17. stoljeće i oni su stigli u Indiju gdje će sve biti po njihovom. No, kad su vidjeli da su Francuska i Njemačka u EU glavni igrači, bacili su Europi kanticu s pijeskom u lice i pokakanih se pelena vratili igrati u vlastito dvorište.
“San svake djevojke”

Koliko god suvremeno britansko društvo bilo multikulturalno, u toj državi svjesnost o vlastitoj (ne)slavnoj prošlosti i dalje je jaka, kao i želja da se ta povijest obnovi. Treba samo pogledati omiljene televizijske žanrove i pobjednike nagrade Booker zadnjih desetak godina – redom se radi o neoviktorijanskim romanima i kostimiranim dramama, djelima koja i kad preispituju odnose moći i britanski rasizam, odišu patinom imperijalizma i žudnjom da se snaga Britanskog Carstva ponovno vrati.

Takva je produkcija u velikom kontrastu s ranijim razdobljima, s 1960-ima i satiričnim časopisom Private Eye, s 1970-ima i “God Save the Queen” Sex Pistolsa, s 1980-ima i The Queen Is Dead The Smithsa ili brutalno satiričnom serijom Spitting Image koja se temeljito izrugivala u prvom redu Margaret Thatcher, ali i kraljevskoj obitelji.

Danas, pak, i inače racionalne osobe snatre gledajući bijele vjenčanice i idealnu aristokratsku ljubav. U njima se aktivira onaj nasljedni, patrijarhalni kod koji ih je uvjerio, kako kaže skoro svaki ljubitelj kraljevske obitelji, da je “san svake djevojke da je otac doprati do oltara i da se uda u predivnoj vjenčanici za muškarca kojeg voli”. E, pa, barem je nama, kao LGBT zajednici, jasno da to nije baš svačiji san.

Što je, dakle, s pripadnicima kraljevske obitelji koji se ne žele vjenčati? Što je s aseksualnim prinčevima i princezama? Što je s LGBT članovima obitelji? Što je, da priča bude šira, s pripadnicima kraljevske obitelji koji ne osjećaju pripadnost protestantskoj religiji? Prisjetimo se da još od Act of Settlementa iz 1701. monarh UK-a, s obzirom na to da je vrhovni poglavar Engleske crkve, ne smije biti rimokatolik. Lako je argumentirati da osnovni zakon o nasljeđivanju uopće nije u skladu s Međunarodnom poveljom o ljudskim pravima. Kakva je to, uostalom, sekularna država u kojoj je suveren ujedno i vrhovni crkveni vođa?

Za građane, a ne podanike

Britanska kraljevska obitelj utjelovljenje je svega protiv čega se liberalno društvo bori – privilegija koje, u njihovu slučaju, proizlaze iz nasljeđa. Kad besposlene kućanice s Beverly Hillsa koje svojim muževima služe samo kao trofej nastoje ispuniti svoje vrijeme organiziranjem humanitarnih akcija, one su praznoglave, kad to radi kraljevska obitelj, oni su filantropi. Utjelovljenje su korupcije, koja je jedino što može održati njihovo besmisleno postojanje, patrijarhata koji perpetuira srednjovjekovne vizije prave aristokratske obitelji koja se zasniva na monogamiji i reprodukciji. Ali – kraljevska se obitelj kiti perjem liberala koji su otvoreni prema različitim seksualnostima, koja brine za dobrobit svojih građana.

Nije li paralela s hodačima za život očita – svjetina bezglavo tumara ulicama hrvatskih gradova da bi tobože dokazala koliko su omiljeni oni koji se, besramno podmazani novcem krupnih kapitalista i Crkve, pretvaraju da djeluju na dobrobit i prema moralnom zakonu, ali zapravo se boje gubitka vlastitih privilegija. Kao i kraljevska obitelj, boje se nestanka patrijarhata i laži koje su im stoljećima omogućavale da nezasluženo uživaju u moći i usmjeravaju povijest. Kao i kuća Windsor, zagovaraju obitelji majke i oca u kojima je cilj i svrha žene samo roditi.

Financije kraljevske obitelji otvaraju dva vječna pitanja – ono političkog utjecaja kraljevske obitelji, odnosno, kraljice kao vrhovnog suverena, i njihovih privilegija

Vrijeme je za zagovaranje drugačijih obitelji i vrijednosti. Za odlazak u povijest nasljednog prava i rasipanja sredstava na nekog tko je prije 300 godina zasjeo na prijestolje države, a čak ni kad je naciji potreban, ne zna izustiti dvije riječi. Za obitelji s jednom ili dvije majke, s jednim ili dva oca. Za obitelji bez djece. Za obitelji koje čovjek sam izabire. U krajnjoj liniji, za poligamiju, ako je konsenzualna. Za građane, a ne podanike.