Marš mira je trodnevno pješačenje koje se organizira od 2004. Godine u okviru obilježavanja godišnjice genocida u Srebrenici. Sudionici Marša mira pješače istočnom Bosnom od Nezuka, do Potočara i Srebrenice – obrnutim smjerom od onoga kojim su Srebreničani u srpnju 1995. godine bježali pokušavajući doći do slobodnog teritorija.

Autor Marinko Sekuli, DW

Ove godine prvi put se može proći cjelokupna trasa na kojoj je jedan dio do sada bio miniran. Deminiranje terena na trasi je započeto još prošle godine i deminirano je oko 300.000 četvornih metara terena. Kolona tako prvi put ove godine prolazi izmijenjenom trasom, onom pravom, kojom su se Srebreničani u srpnju 1995. probijali ka Tuzli, a to je preko lokaliteta Kameničko brdo – Buljim.

Prolazi se pored 40 masovnih grobnica

„Marš mira stazom smrti” bio je prvobitni naziv ovog pješačkog pohoda koji je iniciran od strane dvojice preživjelih – Hamdije Fejzića i Ilijasa Pilava.

Hamdija Fejzić danas je odbornik u Skupštini Općine Srebrenica: “Mi smo s ove strane imali Marš smrti, tako smo ga nazvali, jer smo se borili za život i opstanak. S druge strane sada kreće Marš mira, marš tolerancije, jer želimo poručiti da nas je ostalo živih, da je naše mjesto ovdje, da se vraćamo, da su mjesta kroz koja prolazimo naša sveta mjesta, jer ne smijemo zaboraviti kosti naših ljudi. Sudionici će proći pored više od 40 masovnih grobnica koje su se nalazile na tom pravcu.”

Munir Habibović, predsjednik Pododbora za organizaciju Marša mira kaže da je ove godine dosta toga urađeno, usprkos lošim vremenskim prilikama koje su usporavale i otežavale posao na trasi. Na nepristupačnim terenima se moralo čak kopati ručno.

„Od prošlogodišnje dženaze (pogreb) 11. srpnja mi nismo ni prekidali pripreme i radove – posebno na dijelu koji je bio miniran. Najteže je bilo na dionici od 13 kilometara od Kameničkog brda do Buljima gdje se dogodila ta zloglasna ‘bukva’. Tu smo imali oko 1.000 žrtava za jedan dan i tisuće ranjenih. Na tom mjestu će ove godine po prvi put biti održan sat povijesti na kojem će preživjeli iz kolone govoriti o tome sudionicima marša”, kaže Habibović.

“Kako smo sjeli, to visoko drvo je palo i počela je pucnjava”

Preživjeli pričaju da je na tom mjestu gdje svi spominju zloglasnu „bukvu” u zasjedu upalo gotovo 10.000 Srebreničana.

Mirsad Sinanović, povratnik u srebreničko selo Risići, tu je posljednji put vidio žive svog oca i dva brata. Sjeća se visokog drveta oko kojeg se okupila masa ljudi i sumnja da im je tu već bila postavljena klopka. „Netko je zapovjedio postrojavanje: ‘Ovi s oružjem na čelo, a ostali pozadi’. Kada smo krenuli, ja nisam imao pušku, ali sam na putu došao do nje i otišao sam na čelo kolone. Bio je već sumrak. Čuo sam da je netko viknuo da ako želimo prijeći, da posjedamo u safove (red ljudi). Do mene je bio jedan drug s Osmača kojeg sam držao, jer je bio u bunilu. Kako smo sjeli, to visoko drvo je palo, jer je izgleda nečim bilo vezano. Istog trena na sve strane su počele detonacije. To je bilo posljednje čega se sjećam.”

Stablo bukve je palo, a da nitko od prisutnih nije znao kako, jer, kako kažu, nije bilo eksplozije. Mnogi pretpostavljaju da je to bio znak za početak napada, jer tek onda su srpske snage zapucale na kolonu Bošnjaka sa svih strana. Nastali su kaos i metež. Na sve strane su zapomagali ranjeni, sjećaju se neki od preživjelih.

Mefail Dudić: „Imao sam tada 14 i pol godina. Kad je bilo postrojavanje, na ovom mjestu, ovdje ispred mene na pedesetak metara je pala bukva. Prethodno nije bilo nikakve eksplozije. Da li je bukva bila vezana, pa pala, ne znam. Tu smo upali u zasjedu i bio sam zarobljen. Od tog mjesta do Sandića su nas tjerali da idemo u koloni. Tamo su pustili dvojicu dječaka još mlađih od mene i ja sam se nekako izvukao i tako preživio.”

Pogledajte video 02:03 : Biciklistički maraton kao počast poginulom ocu prijatelja

Rešid Dervišević: “Moje emocije ovdje su neopisive, jer prisjećam se svega što se događalo. Od Jaglića do asfalta na ovom dijelu je poginulo pola ljudi. Ne mogu da govorim više, jer te slike su mi i sad pred očima.”

Abdurahman Omić: „Bio sam na začelju kolone. U putu smo imali gubitaka i prije, ali ovdje na ovoj zaravni bila je masa leševa – sve tijelo do tijela. Moja braća su otišla ispred mene i ja sam ih tu tražio. Najprije sam ih dozivao. Prevrtao sam tijela tražeći ih, ali leševi se nisu mogli prepoznati.”

Ostaci ubijenih i danas u šumi

Ostaci ubijenih Bošnjaka na tom terenu nikada nisu prikupljeni u potpunosti i prilikom ovogodišnjih radova na trasi nailazilo se na njih, kazao je za DW Munir Habibović: „Kada smo prvi put bili na terenu s osobljem tima za deminiranje nailazili smo na dijelove ljudskih posmrtnih ostataka. O tomu smo odmah obavijestili ljude iz Instituta za traženje nestalih koji su došli i te ostatke odnijeli na analizu. Prilikom radova, ali i danas, nailazimo na puno ostataka odjeće, obuće, torbi, konzervi od hrane i drugih stvari koje su koristili sudionici u koloni marša smrti.” Habibović dodaje kako cijela trasa kojom su Srebreničani prolazili 1995. godine i kojom sada u obrnutom smjeru ide kolona Marša mira nije u potpunosti deminirana: „Mine je potrebno ukloniti još na tri lokacije iz tri minska polja. Jedno je na području Crnog vrha, drugo je na području Glode i treće je na samoj Baljkovici, tamo gdje se silazi iz Nezuka. Minska polja su obilježena i čekaju da budu uklonjena za što trenutno nedostaje novca.”

Tisuće sudionika su u nedjelju, 8. Srpnja, krenuli iz Nezuka u općini Sapna te do 11. srpnja prelaze put dug skoro 100 kilometara. Svaka od etapa duga je između 25 i 30 kilometara, a prolazi i kroz teško prohodne brdsko-planinske predjele preko planine Udrč, visoke 1.043 metra, zatim kroz guste šume, preko potoka, a prolazi i kroz nekoliko povratničkih naselja. U toku Marša mira se na nekoliko mjesta održavaju i kraći satovi povijesti na kojima svoja svjedočenja iznose preživjeli sudionici Marša smrti iz 1995. godine.

Trećeg dana sudionici Marša mira stižu u Potočare pokraj Srebrenice, gdje će nazočiti komemoraciji i ukopu identificiranih žrtava genocida.