Sjeme mržnje prema migrantima nije posvuda uspjelo uroditi plodom. Pokazali su to kolega Marinko Glavan i kolegica Marta Ban izvrsnom reportažom iz zaleđa Crikvenice i Novog Vinodolskog, istočno od Rijeke. Tamo su razgovarali s »domaćim ljudima«, na temu migranata koji iz Bosne i Hercegovine uspijevaju preći u Hrvatsku, pa se kroz šume probijaju dalje, do slovenske granice. Prvi refleks lokalnog stanovništva koje dolazi u dodir s migrantima bio je – pomoći čovjeku u nevolji.

Ladislav Tomičić, Novi list

– Dali smo im vode, kao i nekoliko bočica fante i coca-cole. Vidjelo se na njima da su i gladni pa smo im ponudili i hranu. Uzeli su jedan sir škripavac i kruha. Supruga im je htjela dati i pršuta i kobasica, ali su to uljudno odbili, kazavši da su muslimani. (…) Treba pomoći, tko zna koliko već dugo ovako lutaju i koliko su toga putem pretrpjeli, rekao je našim reporterima lokalni ugostitelj. Jedna od mještanki Batera, pak, dala je školski primjer građanskog neposluha, u ovom predmetu nužnog da bi čovjek mogao sačuvati dostojanstvo. Na pitanje je li vidjela migrante, odgovorila je da ništa nije čula ni vidjela, a potom prkosno dodala: »A da i jesam, ne bih vam rekla. Ni vama, ni policiji, nikome. Da ih sad tu dođe deset, dala bih im vode i hrane i nek’ ljudi idu svojim putem. Oduvijek su ljudi išli trbuhom za kruhom, bježali od gladi, rata, kako god su znali i mogli, pa tako i oni sad.«

Iako se u hrvatskim medijima migranti uglavnom prikazuju kao nadiruća nevolja, iako fake-news portali proizvode zastrašujuće vijesti i produciraju lažna pisma iz Europe o migrantima – đavoljim ljudima, iako političari krajnje desnice i prvaci populizma potpaljuju i dolijevaju ulje na vatru kako bi profitirali od širenja straha i mržnje prema migrantima, u zaleđu Crikvenice i Novog Vinodolskog ljudi jednostavno kažu da bi pomogli, da oni u migrantima vide samo ljude u nevolji, da su ljudi »oduvijek išli trbuhom za kruhom, bježali od gladi, rata, kako god su znali i mogli, pa tako i oni sad«.

Eto lijepe slike Hrvatske, koju će pokriti nove ružne vijesti, poput onih koje su u četvrtak objavili veliki europski mediji, Guardian i Deutsche Welle. Njihovi novinari čitateljima su prenijeli iskustva migranata s hrvatskom policijom. Priče su to o policijskoj brutalnosti, o premlaćivanju pa i pljačkanju, što je Ministarstvo unutarnjih poslova u nekoliko navrata demantiralo. Ono što je sigurno jeste da policija nastoji sve migrante, koje zatekne u pokušaju nelegalnog prelaska državne granice, vratiti tamo odakle su krenuli, u recentnim slučajevima u Bosnu i Hercegovinu. Taj policijski posao nije lagan i po svemu sudeći neki policijski službenici obavljaju ga uz pomoć prekomjerne sile. Taj policijski posao i takva policijska taktika nisu proizvoljnost. Uvjetovani su odlukama na vrhu, ne samo državnom, nego i europskom. Kod migrantskog pitanja, brutalnost na vanjskim granicama Unije se podrazumijeva.

Međutim, ako su državnici i državnice odlučili Europu od migranata čuvati i silom, pri čemu opravdanje za posljedice svojih odluka zasigurno nalaze u »višem, nacionalnom i europskom interesu«, njihov moralni pad ne mora pratiti i kolektivno posrnuće humanizma. Iako se u svijetu omeđenom granicama društvenih mreža nerijetko čini da svjedočimo upravo takvom slučaju, vijesti iz stvarnog svijeta, poput ovih što ih nosi reportaža kolege Glavana i kolegice Ban, daju prostor optimizmu i vjeri u čovjeka.

Migrantsko pitanje je prvorazredni europski politički problem, na kojem ekstremna desnica i europski populisti diljem kontinenta dobivaju glasove i simpatije birača. Sotonizacija migranata, pronošenje lažnih vijesti, plašenje stanovništva strancima – to su metode političke borbe europske (i hrvatske) ekstremne desnice, europskih i hrvatskih populista. Važno je na to podsjetiti, jer takve politike podrazumijevaju ili priželjkuju bešćutnost zajednice kojoj se obraćaju. Ljudi iz zaleđa Novog Vinodolskog i Crikvenice dali su do znanja da sućut nije ubijena, da je njihov prvi refleks još uvijek – pomoći čovjeku u nevolji. U zdravom društvu, u društvu kakvo zamišljamo kad ga tituliramo “normalnim”, takva empatija morala bi biti pravilo, a ne iznimka, bez obzira na “više interese” na koje se pozivaju političari.