Hrvatski građani sve češće izlaze na ulice, oni prosvjeduju zbog nepravde u društvu – kako bi mirnim protestom korigirali lošu politiku. I prosvjedi daju rezultata, kako u analizi za DW zaključuje Helena Puljiz.

Autor Helena Puljiz, DW

Pred zgradom Sveučilišta u Zagrebu u utorak (26.3.) će se okupiti protivnici dodjele počasnog doktorata Muzičke akademije gradonačelniku Milanu Bandiću. Prosvjed se održava pod motom ‘STOP nasilju nad Sveučilištem! #sramise’, organizira ga Stjepan Perko doktorand na zagrebačkom Sveučilištu čijoj su se inicijativi pridružili brojni intelektualci. Neki sveučilišni profesori prijete i vraćanjem diploma, okiti li se Bandić počasnim doktoratom.

Dosege tog prosvjeda tek ćemo vidjeti, ali kako je posljednjih mjeseci krenulo, čini se kako Hrvatska prestaje biti zemlja u kojoj su građani izgubili interes za javno okupljanje kao način izražavanja nezadovoljstva određenim politikama i/ili odlukama moćnika, odnosno da nisu spremni na prosvjedne šetnje samo zbog svjetonazorskih neslaganja.

Zašto Hrvati prosvjeduju?

Ono po čemu se ulični prosvjedi u Hrvatskoj bitno razlikuju od prosvjeda u državama u okruženju ili drugim dijelovima Europe, jest činjenica da Hrvati ne prosvjeduju ‘na veliko’, ne prosvjeduju zbog velikih političkih tema poput korupcije i klijentelizma, iseljavanja, društvene nepravde, preniskih primanja, mirovinske reforme ili zdravstvene politike. Hrvati prosvjeduju zbog konkretnih, ali najtežih slučajeva nepravde, nasilja i/ili institucionalnog nemara te komunalnih problema i devastacije prirodne i kulturne baštine.

Takvim prosvjedima odaziva se sve više građana, uglavnom ih organiziraju ad hoc inicijative, a praksa pokazuje i kako njihove poruke uspijevaju izazvati reakcije političkih aktera. Vjerojatno stoga što je ova godina izborna (izbori za Europski parlament i predsjednički izbori), ali je činjenica i da Hrvatska više nema dominirajuću političku snagu koja si može priuštiti da ‘sluša samo sud svoje partije’. Na koncu, mnogi od slučajeva koji su posljednjih mjeseci potaknuli građane na ulično iskazivanje nezadovoljstva toliko su strašni da bi ignoriranje glasa naroda značilo pokazati krajnju i neoprostivu dehumaniziranost.

Konkretne nepravde vuku na ulice

Građani Metkovića su u prosincu i siječnju izišli na ulicu zbog smrti devetogodišnjeg Gabrijela Bebića, koji je preminuo zbog neadekvatne reakcije lokalne Hitne pomoći i nedovoljne opremljenosti Doma zdravlja. U veljači je Metkoviću ministar zdravlja Milan Kujundžić ekspresno obećao hitnu uspostavu dnevne bolnice u gradu, a i laboratoriju je vikendom uveo stanje pripravnosti.

Građani Zadra u više su navrata od prosinca prošle godine prosvjedovali zbog „slučaja Daruvarac”, u kojem je Darko Kovačević zvan Daruvarac brutalno premlatio djevojku da bi nakon šest mjeseci ‘prikupljanja dokaznih materijala’ bio pušten na slobodu. Zadranima je bilo nepodnošljivo da za prikupljanje dokaza o brutalnom premlaćivanju kojem je svjedočila cijela zemlja, nakon što su objavljene snimke nadzorne kamere iz kafića u kojoj je djevojka pretučena, nije bilo dovoljno ni šest mjeseci. Policiji je bio dobro poznat po brojnim kaznenim djelima i prekršajima – imao je 40 prijava, ali nije bio lišen slobode. Nakon prosvjeda Zadrana i ogorčenja javnosti, umiješao se i državni vrh, pa je Kovačević ekspresno 10. siječnja ove godine nepravomoćno osuđen na pet godina zatvora. Ipak, zbog hrvatskih zakona i pravnih zavrzlama, on će pravomoćnost presude čekati na slobodi, i to bez pratećih mjera opreza.

Slučaj nedavnog, nezapamćenog obiteljskog nasilja na otoku Pagu, kad je otac Josip Rođak bacio četvero malodobne djece s pet metara visokog balkona, bio je okidač prosvjeda #spasime protiv rasplamsalog obiteljskog nasilja koje jača i zbog institucionalnog nemara. Otac i majka nesretnih mališana s Paga već su bili osuđivani za zanemarivanje djece.

Prosvjed je inicirala glumica i producentica Jelena Veljača (naslovna fotografija), a na ulice je izmamio građane Zagreba, Splita, Šibenika i Dubrovnika pa čak i samog premijera Andreja Plenkovića (koji ipak svojedobno od obiteljskog nasilja nije “spasio” Maru Tomašević, suprugu bivšeg HDZ-ovog župana Alojza Tomaševića – jer navodno nije registrirao njezin vapaj u pomoć koji je ona Plenkoviću slala preko e-maila). Nekažnjeno nasilje u obitelji i njegove posljedice postale su tema broj jedan u državi, premijer je obećao ispuniti sve zahtjeve inicijative #spasime, podržala ih je i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović.

Jedinom vatrogascu koji je preživio kornatsku tragediju, Frani Lučiću, Državno odvjetništvo punih 12 godina nije bilo spremno platiti odštetu i žalilo se na presude koje je sud donosio u njegovu korist. Vatrogasci iz Tisnog ujedinili su vatrogasce iz cijele Hrvatske i prosvjedima pridobili javnost i izborili ekspresnu nagodbu DORH-a i Lučića, koji će konačno biti materijalno obeštećen.

Prosvjedi daju rezultate

Većem dijelu javnosti nepodnošljivo je da slučajevi poput ovih ostaju neriješeni ili nepravedno riješeni jer s pravom smatraju kako institucije (državne, javne, lokalne) imaju mehanizme kojima to mogu i moraju promijeniti. Upravo na ovakvim slučajevima te institucije opravdavaju ili gube smisao postojanja.

No, prosvjeduje se i zbog odlagališta (opasnog) otpada, ekološki onesviještenih projekata, slobode medija, nečasnih počasnih doktorata i klimatskih promjena i svi ti prosvjedi ruše rašireno uvjerenje kako se Hrvati ni protiv čega ne bune. Štoviše, unatoč masovno izražavanim sumnjama kako globalni prosvjed mladih za klimu u Hrvatskoj neće uspjeti jer je hrvatska mladež navodno lijena i nezainteresirana, pokazalo se kako se vremena mijenjaju.

Naravno, mnogima se ne sviđaju ‘teme’ prosvjeda, po društvenim se mrežama vatreno raspravlja dokazuje li novoprobuđena buntovnost u Hrvata da su spremni sudjelovati samo u neopasnim prosvjedima, to jest prosvjedima koje predvode poznate osobe ili prosvjedima kojima nije cilj rješavati ‘goruća društvena pitanja’.

Kako god, vijest je da hrvatski građani izlaze na ulice i da im prosvjedi, zbog onog što oni smatraju vrijednim angažmana, daju rezultate. Hoće li se taj trend nastaviti tek ćemo vidjeti, ali čini se kako Hrvati upravo uče jednu od najvažnijih lekcija koju su građani razvijenih demokracija odavno svladali: mirni ulični prosvjedi legitimno su sredstvo političkog pritiska, njima se mijenjaju loše politike, oni služe popravljanju pogrešaka sustava.