Ako je suditi po prvim najavama na društvenim mrežama, te izjavama u članku u kojem govore o šestom Split Prideu i svojim planovima, čini se da su organizatori/ce te važne LGBT manifestacije odlučili počiniti samoubojstvo Prajda iz ormara. Kako šesti Split Pride ne bi postao globalno unikatan kuriozitet Prajda koji se zapravo organizira iz ormara, što je dijametralno suprotno u odnosu na samu ideju Prajda, potrebna je žurna i korjenita promjena perspektive.

Šesta splitska povorka ponosa najavljena je za 4. lipnja, što znači da je do njezina održavanja ostalo nešto manje od mjesec dana, ali ipak dovoljno vremena, da se organizatori okupljeni oko udruge Rišpet odluče radikalno promijeniti smjer i spasiti se od potencijalnog aktivističkog promašaja prema kojem trenutnačo idu vlastitom voljom. Ipak, stvar još nije izgubljena.
Nejasan slogan

Prvi problem koji se primjećuje jest nejasan slogan, “To je moja stvar”, što opasno podsjeća na zloglasnu evergreen floskulu autohomofobije “to je moja privatna stvar”. Referenca na Severininu pjesmu iz faze u kojoj je imitirala Alanis Morrisette može biti ograničeno površno simpatična, ali u političkom i public relations smislu je izabrani slogan nejasan, neinspirativan i potiče solipsizam, dok je Prajd po definiciji kolektivna akcija i događaj.

Drugi problem je objašnjenje tog slogana, koje se može pročitati na Facebook stranici i koje figurira kao neka vrsta najave ili proglasa političkih ciljeva šestog Split Pridea. Riječ je, bez okolišanja skoro pa pučkoškolski napisanom tekstu čiji nizak nivo direktno potkopava prilično visoke i kompleksne teme o kojima organizatori žele pokrenuti javnu raspravu.U tih doslovno desetak rečenica svašta je nabacano, bez reda i logike, ponekad bez odgovarajućih subjekata i predikata, kao da se čita jako loša pjesma u prozi. Primjerice: “U ime LGBT osoba, u ime Ante, Olivera, Renea, Nine, u ime deložiranih, Dalmacijavina, radnika, kurikuluma, umirovljenika, kulturnjaka, medijskih sloboda, naše djece, ljudskih prava.” Pretpostavljam kako su “Ante, Oliver, Rene i Nina” ustvari Ante Tomić, Oliver Frljić, Rene Bitorajac i Nina Violić, ali tko zna.
Jedan ozbiljan proglas se ne piše tako, nije to ćakulanje na rivi među ekipom pa da se nabacuju nečija imena nasumično. Ovakav poziv na šesti Split Pride je diletantski i neozbiljan te se treba što prije preraditi u suvisao i politički koherentan tekst. Zagreb Pride je od 2007. svake godine objavljivao manje-više odlično napisane i uvijek itekako promišljene proglase, pa bi organizatori Split Pridea trebali još jučer zatražiti konstruktivan savjet od zagrebačkih kolega.
Prajd se ne može organizirati iz (polu)ormara

To što Split Pride ne zna uopće kako raditi (dobar) PR, a što se moglo vidjeti i prošle godine kada je održana zapravo najbolja splitska Povorka ponosa koja je ujedno ostala i velika medijska tajna, u vezi s prva dva problema je rezultiralo srećom u nesreći. Naime, zasad mainstream mediji nisu objavili ništa o šestom Split Prideu – kladio bih se da je to zato jer zasad nisu dobili nikako najavno priopćenje od organizatora, što znači da Rišpet ima nekoliko dana za srediti ovu nemuštu najavu i malo bolje objasniti nemušti slogan. Osnovna ideja je dobra, izvedba nikako.

Ali, to su tek tehnički problemi, te je treći problem onaj ključni, koji negativno obilježava dosad LGBT zajednici predstavljeno oko šestog Split Pridea. Naime, očito je da organizatori Split Pridea svoje odluke donose pod utjecajem straha, a to nije osjećaj koji nudi dobar temelj za organiziranje nečega što se zove Povorka PONOSA. Izjave koje su dali Crolu jasno demonstriraju koliko su rišpetovci uplašeni i koliko ih u svemu vodi strah.

Naime, oni se predstavljaju kao “kolektivni entitet” i pozivaju da im se javi osoba koja bi u javnosti govorila za njih. U pitanju je nekakav LGBT borg, koji za razliku onoga iz “Zvjezdanih staza” nije nimalo promišljen, prijeteć i opasan, nego je vrlo uspaničen i drhtav, te se nada da će mu se pola oprostiti jer to i priznaje.
No, aktivizam je politika a ne psihoterapija, kao ni dječja izreka, pa je sve to oko anonimnog “kolektivnog entiteta” potpuno neprihvatljivo kad je riječ o komuniciranju s javnošću. Nije čak toliko stvar u samoj tehnologiji takvog pristupa, koji je smrt za zauzimanje medijskog prostora, nego u defoltnom priznavanju političkog poraza. Prajd se ne može organizirati iz (polu)ormara, gdje je tu kvragu ponos?

Ipak, najgori je izostanak svijesti organizatora o tome, koji kažu sljedeće: “Naša iskustva s izloženošću u javnosti su poprilično neugodna. Osim verbalnog i fizičkog nasilja, iskustva organizatora koji se nakon Pridea vraćaju svojim svakodnevnim životima obiluju negativnim posljedicama. Dosad smo imali situacije da ih se izopćava iz obitelji, da imaju neugodnosti na poslu, da im se uskraćuje pristup u objektima uslužnih djelatnosti, da su izloženi sustavnom zlostavljanju okoline u kojoj žive i slično. To je pravo stanje života kojoj se osoba koja je lice Pridea vraća nakon što Pride završi. Istina je vrlo jednostavna, nekolicina nas koji smo to prošli ne želimo ponoviti, a oni koji nisu, slušajući naša iskustva nisu spremni na takve posljedice.” Defetistički.
Prajda nema bez politike vidljivosti

Sve to i slično su godinama doživljavali i organizatori/ce Zagreb Pridea. U periodu između 2006. i 2010. godine je gorki running joke Organizacijskog odbora Zagreb Pridea bio taj da su svi pederi u njemu najmanje jednom pretučeni na ulici. Da, jest “prilično neugodno”, znam i iz vlastitog iskustva. Ali ljudi koji nisu spremni odvažno i konstruktivno se suočiti s tim izazovima nisu ljudi koji bi trebali organizirati Prajd u Hrvatskoj.

Ljepše od toga ne može biti rečeno, naročito zbog toga što se u međuvremenu taj defetistički stav prenosi na novu LGBT generaciju. Dok je u Zagrebu za aktiviste svaki bashing bio razlog za još odlučniji aktivizam i više javnog istupanja, u Splitu se uči lekcija “podvijmo svi zajedno rep”. Naravno da nitko nov nije spreman istupati u javnosti ako im oni koji već jesu de facto poručuju da to ne čine i da nije vrijedno rizika. Vodi se primjerom “natrag u ormar”, a ne ponosno k borbi za ravnopravnost i slobodu. Može li se iz toga zaključiti kako je čitavih godinu dana od prošlog Split Pridea je potrošeno na držanje mladih LGBT-ovaca u ormaru, u koji se vratila i starija ekipa?

Prajda nema bez politike vidljivosti, a Rišpet u suštini zagovara nevidljivost ili barem ne zna ili ne smije provoditi politiku vidljivosti koja može biti i “prilično neugodna”, ali je i dalje neizbježna ako se želi ozbiljno baviti LGBT aktivizmom i Prajdom.

Što se tiče “pravog stanja života” osobe koja je “lice Pridea”, pravo pitanje je zašto se u godinu dana od prošlog Split Pridea o svemu tome nije sustavno moglo čitati u medijima, zašto se sustavno ne diže uzbuna oko toga? Kako drugačije misli ekipa iz Split Pridea da će se situacija promijeniti nabolje ako šute i skrivaju svoja imena? Od svih opcija, kojih nije mali broj, da se suprotstavi opisanom nasilju i isključivanju, oni su izabrali baš onu koja garantira pobjedu tog odvratnog homofobnog nasilja i isključivanja. I sad preko Crola raspisuju ad hoc natječaj za nekoga tko bi govorio u njihovo ime jer oni ne smiju?
Zajedništvo u strahu?

“Možda nismo dovoljno hrabri biti pojedinci u ovom gradu, ali zajedno će nam biti lakše ne bojati se.”, kaže “kolektivni entitet”, no prethodno su potvrdili baš suprotno – da su ujedinjeni u paralizirajućem strahu. Za mlade splitske gejeve, lezbijke, biseksualne i trans* ljude to je poražavajuća poruka, bez trunke emancipatorskog potencijala i osjećaja da stvari mogu promijeniti nabolje.

Uplašeni mogu biti bez problema i sami, kolektivna psihoza straha i prazne nade da će se pojaviti sa strane nekakav deus ex machina im sigurno neće pomoći. Umjesto da nadahnu LGBT ljude, da ih kad treba i živciraju svojom odlučnošću, organizatori/ce Split Pridea poručuju da sami nisu sposobni boriti se za vlastita prava i da je vrhunac do kojeg kao aktivisti mogu dobaciti zajedništvo u strahu. Ako je išta onaj često u vezi Prajda spominjani “kontraefekt”, onda je baš to.

Ulaziti još detaljnije u duboku problematičnost svega dosad predstavljenog od strane organizatora/ica Split Pridea (a u pitanju su tek stranica na Fejsu i jedan članak) otišlo bi prema mlaćenju mrtvog konja, a cilj ovog teksta nije dodatno obeshrabriti rišpetovce, nego im ukazati da su se pod utjecajem straha odlučili za samoponištavajuću politiku koja bi im mogla “ubiti” ovogodišnji Prajd, a rezultat može biti i da ga sljedeće godine uopće ne bude. Potreban je hitan zaokret za 180 stupnjeva.

Umjesto da traže jednu osobu koja će biti lice Pridea, trebaju imenom i prezimenom i svojim licima istupiti apsolutno svi ljudi koji sudjeluju u njegovoj organizaciji. Ili barem što veći broj, uključujući i sve one koji su proteklih godina to radili. Snaga je u brojevima, bit će im lakše. I doista, zašto bi se samo jedna jedina osoba izlagala svim opisanim neugodnostima? Ako su ozbiljni aktivisti kojima je stalo do prave društvene promjene, trebaju se izložiti svi. Najavno priopćenje šestog Split Pridea treba potpisati pregršt ljudi imenom i prezimenom. Svi se trebaju slikati za medije, svi trebaju stati pred kamere.
Split Pride može postati svedalmatinski

Nadalje, svaki homofobni incident koji dožive treba postati i medijska priča, a ne samo prijava policiji. Uostalom, ako su sve te homofobne gadosti proteklih godina prijavljivali policiji a odgovarajuće reakcije nadležnih nema, onda trebaju prozvati policiju. Ako splitska policija tolerira nasilje i homofobiju prema LGBT sugrađanima, ako nije zainteresirana za njezino suzbijanje, treba ih javno prikovati na stup srama i tamo držati sve dok se stvari ne počnu mijenjati nabolje.

Povrh toga, potreban je sustavan i cjelogodišnji rad u LGBT zajednici, a ne poziv da se razgovara dva-tri tjedna pred Prajd. Aktivisti moraju uvijek biti spremni i na polemiku s autohomofobnim dijelom zajednice, ali za to je potrebno imati vjeru u sebe, svoju ideologiju i iz nje proizilazeću politiku. Ovo što trenutačno pokazuju organizatori/ce šestog Split Pridea tužan je izostanak te vjere i potpuni izostanak samopouzdanja da ono čime se bave ima smisla i može donijeti željeni rezultat. Tako se ne postiže ni emancipacija ni napredak.

Zato nije teško zaključiti da je splitski LGBT centar, trenutačno, jedna u velikoj mjeri propuštena prilika, tek malo udobniji ormar (što također ima neke koristi, ali nije ni približno dovoljno), a ne mjesto koje proizvodi emancipiranu, samosvjesnu, autanu splitsku LGBT zajednicu. Koliko je televizijskih priloga od otvaranja tog LGBT centra bilo snimljeno u njemu na nekoj od aktivnosti koje se tamo održavaju? Ako je nijedan, to je jako loša aktivistička politika. Koliko je održano predavanja o LGBT povijesti, aktivističkim politikama, važnosti autanja? Kakav se politički, emancipatorski rad tamo onda događa?

Također, zašto se Split Pride nije u međuvremenu pozicionirao kao svedalmatinski? Zašto se uopće održava na početku lipnja, kad bi možda imalo više smisla pomaknuti ga na vrhunac turističke sezone? Zašto se ne povezuje i ne reklamira na događajima poput masovnog partyja Ultra? Zašto se ne razmišlja kako rasti umjesto kako se sklanjati jer te neke heteroseljačine mrko gledaju iz kafića?

Za fundamentalan preokret još nije kasno. Organiziranje Prajda je velika odgovornost, nije to za svakoga. Oni za koje nije. a tog se zadatka prihvate u konačnici mogu – uza sve najbolje namjere i dobre želje – izazvati više štete nego koristi ako nisu spremni učiniti što se učiniti mora za uspješan Prajd. Javno istupanje je jedna od tih stvari. Suočavanje sa i suprotstavljanje fizičkom i svakom drugom nasilju također. Ponavljam, Prajd se ne može raditi iz ormara niti ima smisla Prajd koji je u ormaru, kakvim se trenutačno predstavlja splitski.

I za kraj, gdje je u svemu tome splitski dišpet? Bez dišpeta nema rišpeta. Bez hrabrosti i ponosa nema Prajda.

Autor: Gordan Duhaček

Preuzeto sa portala: Crol.hr