U Hrvatskoj je prisutna tolerancija na nasilje, ali je potrebna veća penalizacija i prevencija nasilja preko međuresorne suradnje, integracije akata, obavješćivanja javnosti i razgovora o problemu trauma na radnom mjestu, istaknuto je u srijedu na okruglom stolu u KBC-u Zagreb, prenosi Hina.
Okrugli stol pod nazivom “Trauma, nasilje i društvo: što se to zbiva u Hrvatskoj?” okupio je stručnjake iz područja psihologije, sociologije, psihijatrije i socijalnog rada kako bi iznijeli svoje viđenje o toleranciji na nasilje u svim njegovim oblicima u Hrvatskoj.
“Ne znamo još je li porast nasilja statistički pozitivan trend u smislu nekoga jakog vala nasilja ili je to klaster, nakupina pojedinačnih slučajeva u određenom vremenu, ali vidjeli smo da javnost traži akciju i odgovore”, rekao je moderator okruglog stola i psihijatar iz Klinike za psihološku medicinu KBC-a Zagreb Herman Vukušić.
Predstojnica Klinike za psihijatriju i psihološku medicinu na KBC-u Zagreb Alma Mihaljević-Peleš je istaknula kako posljednih godina uočava veliki trend pogoršanja odnosa između liječnika, pacijenata i klijenata te da je vidljiv velik porast agresije u društvu, posebice od ljudi koji traže svoja određena prava.
Smatra kako je jedan od problema što prava i obveze davatelja usluga i korisnika službi nisu do kraja definirani, a to uzrokuje defenzivno ponašanje. Dodala je kako se posljedično događa i više izgreda. Također, naglasila je, povećao se broj ljudi koji žive na egzistencijalnom minimumu, zbog gospodarskih razloga, koji su time frustrirani i zbog toga često i agresivni.
“U tom smislu i država mora vidjeti koji su najveći problemi pa ih rješavati tim redoslijedom”, poručila je.
Potrebna veća međuresorna suradnja
Stručnjaci su se složili da je potrebna veća međuresorna suradnja kako bi cijeli sustav bolje djelovao te da je u društvu nasilje gratificirano, a ne penalizirano. Upozorili su medije da trebaju temeljito provjeriti informacije s mjerodavnim institucijama te da medijski ne eksponiraju počinitelje zločina jer to može druge potaknuti na nasilje. Problematizirali su i sporost pravosuđa i policije, male ili nikakve kazne za počinitelja zločina, a društvo i struku pozvali su na vlastitu odgovornost.
“Poruka je da ne govorimo o nasilju, nego o nenasilju i da potičemo ljude na drugačije ponašanje. Nasilno ponašanje je odabrano ponašanje, to nije ponašanje s kojim smo se rodili, nego smo odlučili biti nasilni, i to je nešto što se može promijeniti”, poručila je predsjednica Udruge socijalnih radnika Štefica Karačić.
Ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba Gordana Buljan Flander podsjetila je da je od 15 do 25 posto djece u Hrvatskoj fizički zlostavljano, svako peto dijete je seksualno zlostavljano, a od 20 do 25 posto djece je emocionalno zlostavljano. Ocijenila je da struke koje su “prve na liniji fronte” – djelatnici vrtića, škola, zdravstvenoga sustava rijetko prijavljuju slučajeve zlostavljanja djece.
“Ako zanemarimo slomljeno srce, ako okrećemo glavu na dječje patnje, mi smo definitivno sudionici u zločinu, ali, nažalost, društvena klima je takva da se struka ne poštuje, napadaju se stručnjaci koji prijavljuju i reagiraju. U sustavu je potrebno više hrabrosti i građanske odgovornosti, ali, isto tako, mi stručnjaci očekujemo da političke elite stanu iza nas”, istaknula je Buljan Flander.
Trauma na radnome mjestu nije dovoljno obrađena
Uz svako počinjeno nasilje dolazi i trauma žrtve, a sudionici okruglog stola istaknuli su pitanje traume na radnome mjestu kao problem koji je u Hrvatskoj nedovoljno obrađen, problem koji ne pogađa samo javne službe, nego i poštanske radnike i sve one koji su na radnome mjestu izloženi urbanom nasilju.
Dubravka Petrović, ravnateljica Centra za socijalnu skrb iz Đakova, gdje je početkom srpnja korisnik tog centra ubio dvoje zaposlenika, istaknula je kako se djelatnici pitaju kako mogu dalje raditi s obzirom na to da su u strahu, ali i u strahu od vlastitih korisnika.
Psihijatar Vukušić, koji radi s osobama koji boluju od posttraumatskoga stresnog poremećaja (PTSP), poručio je kako nije u redu da se od bilo kojih žrtava traume očekuje da “dođu k sebi” za tjedan dana, pri čemu je istaknuo kako je riječ o teškim traumama i da za nošenje s njima nije dovoljna samo pomoć struke, nego i cijelog društva.