Predsjednik Vijeća srpske nacionalne manjine, Miroslav Krstinića u intervjuu za Novosti kaže da nisu za deponij nuklearnog otpada ni pod nikakvim uvjetima i ni za kakve novce.

Kakve su aktivnosti Vijeća Dvora i kakva je suradnja s općinskim vlastima?

Vijeće je dosta aktivno i učestvuje u svim manifestacijama i kulturnim dešavanjima, pomaže ‘Prosvjeti’, sportskim klubovima, SPC-u, njeguje tradiciju i običaje. Suradnja s općinskim vlastima je na najvišem mogućem nivou, imamo razumijevanja od načelnika i općinskih struktura. Mislim da smo rijetkih, ako ne i jedini u državi koji ostvare sve što stave u plan rada i financijski plan. Ne moramo se sekirati za sredstva, jer općinski načelnik ispoštuje sve obaveze prema našem VSNM-u, pa to možemo i mi.

Slažete li se sa stavom da su smanjinska vijeća u općinama u kojima Srbi čine većinu nepotrebna?

Mislim da su itekako potrebna. Stanovništvo je staračko i struktura stanovništva se mijenja.

Za koju godinu, ne mora značiti da će na čelu općine biti načelnik iz reda naše manjine. Zato moramo imati instituciju koja će se koliko-toliko brinuti o pravima srpske populacije.

Poklopilo se da je i načelnik iz redova Srba i nadam se da će ostati tako i na narednim izborima. Mislim da se na načelnika i općinsko vijeće nitko ne može žaliti osim opozicije koja ne bira sredstva kako bi došla vlast.

Kolike su mogućnosti bavljenja poljoprivredom u vašem kraju?

Velike. Zapravo, mi opstanak na ovom području jedino možemo graditi preko poljoprivrede. Vidimo da industrija u Dvoru ne može zaživjeti: firme se otvaraju, ali kad nanižu dugove prema općini i radnicima, odu u stečaj i zatvaraju se.

Ljudi žive od poljoprivrede i moglo bi se više toga obraditi, ali bi država trebala uskočiti na pravi način. Prije dvije godine bio je natječaj za 90 hektara zemlje, ali nju nije dobio ni jedan poljoprivrednik iz Dvora nego neka tvrtka s Pantovčaka.

Moj OPG je konkurirao i da ju je dobio, bio bi zaposlen bar jedan radnik, ali natječaj nije odrađen kako treba i po zakonu. Nažalost, odlaskom ljudi tokom i nakon rata većina zemlje je zarasla i zapuštena. Ta zemlja vlasnika i nema; ljudi su izvan Hrvatske, zemlja zarasta, niko nema koristi od nje, vlasništvo nije riješeno. Kad bi to bilo riješeno, puno više ljudi bi se bavilo poljoprivredom jer bi znali kojom zemljom mogu raspolagati, a oni koji se već bave, povećali bi proizvodnju.

Koliko je VSNM uključen u priču oko moguće izgradnje skladišta radioaktivnog otpada na području Dvora?

To ne mogu ni da zamislim. Za mene kao predsjednika VSNM-a, općinskog vijećnika i potpredsjednika vladajuće stranke u općini, skladište neće biti prihvatljivo ni pod kojim uvjetima. Oko toga dao sam izjavu mnogim medijima, ali ni jedna nije objavljena zato što nekom nije u cilju da se to kaže. U medijima su izjave neke bake od sto godina kojoj je svejedno jer će umrijeti. Ja imam porodicu – ženu, dvoje djece i ovdje planiram živjeti. Moja, i ne samo moja proizvodnja je ekološka i takva će ostati.

VSNM se izjasnio protiv, kao i Općinsko vijeće Dvora, a to sam rekao i u stranačkim tijelima jer za mene nema kompromisa. Nismo za deponij ni pod nikakvim uvjetima i ni za kakve milione, što se pisalo po medijima. A cijela je priča tajnovita: nismo imali uvid u planove, a ne možemo provjeriti tvrdnje da je tu već smješteno nekoliko kubika opasnog otpada jer je pristup zabranjen. Održali smo zborove građana i narod je rekao ‘ne’. Ne znam zašto se nas u Dvoru forsira; nama je već načinjena šteta.

Kupci me pitaju što se događa kod nas, a neki otkazuju kupnju proizvoda. Sad smo poznati, ne po najboljem medu, po ekološkoj teletini, govedini i janjetini, nego po nuklearnom otpadu. Već 20 godina rade sve da budemo na koljenima. U tome uspijevaju jer općina loše živi, a svih ovih godina država nije željela investirati u Dvoru. Zašto nam nisu dali da se u pogonu ‘Šamarice’ u Dvoru ili pogonu Željezare u Vanićima napravi industrijska zona; bilo je zainteresiranih, ali nismo imali infrastrukturu da im ponudimo. Trupci iz naših šuma se kao sirovina izvoze izvan općine i županije, a država nema sluha da promijeni kako bi ta sirovina ostaje ovdašnjim ljudima, a da se višak proda. Sad nam žele pomoći s nuklearnim otpadom. Nama takva pomoć ne treba i borit ćemo se svim mogućim sredstvima da do toga ne dođe.