Znanstvenica, književna teoretičarka i urednica Marija Ott Franolić posvećena je zagovarateljica čitanja. Njena biografija jasno pokazuje kako joj je već godinama primarni interes domaća i regionalna književna produkcija spisateljica, suvremena književnost koju pišu žene te ženski autobiografski tekst, kao trajno mjesto fascinacije i izučavanja.

Piše: Antonela Marušić, Vox feminae

Ott Franolić završila je komparativnu književnost i ruski te doktorirala na ženskoj povijesti i ženskim autobiografskim tekstovima. Bavi se radionicama čitanja za djecu i starije. Bila je članica Povjerenstva za izradu Nacionalne strategije poticanja čitanja pri Ministarstvu kulture. Dobitnica stipendije Centra za napredne studije (Center for Advanced Studies CAS SEE) Sveučilišta u Rijeci. Piše znanstvene i popularne tekstove. Autorica je knjige Dnevnik ustremljen nedostižnom: svakodnevica u ženskim zapisima (Disput, 2016.). Uredila je dnevnik Divne Zečević: Život kao voda hlapi: izbor iz dnevnika 1961-2006. (Disput, 2017.)

O svemu ovome, ali i nekim novim temama pričamo u intervjuu koji slijedi.

Pokušaj sumirati svoju posljednju godinu dana: radnu svakodnevicu, radosti i postizaje na koje si ponosna i s kojima si zadovoljna. Prema onome što smo pratili na internetu i društvenim mrežama, imala si jako plodnu radnu godinu.

Ove godine je u Dječjem vrtiću Medveščak završio dvogodišnji Erasmus KA2 projekt Listen, talk, spell act, ja sam u tom projektu vodila aktivnosti udruge Blaberon. Trajao je dvije godine i uključivao pet zemalja, Hrvatsku, Tursku, Italiju, Litvu i Sloveniju. To je bilo jako lijepo iskustvo praktičnog rada na poticanju čitanja s vrtićkom djecom. Osim toga, dalje teku moje uobičajene aktivnosti – imala sam dosta predavanja o povezanosti čitanja, suosjećanja i kritičkog mišljenja po knjižnicama, držala edukacije o čitanju za roditelje i odgajateljice, organizirala sam i vodila tribine u Kulturno-informativnom centru (izdvojila bih posebnu tribinu s germanisticom Milkom Car koja je govorila o dnevnicima Viktora Klemperera i gostovanje spisateljice Lane Bastašić, a odlična je bila i zadnja tribina o Simone de Beauvoir s filozofkinjom Evom Bahovec iz Ljubljane).

Napisala sam i dosta kritika. Novost je da sam počela surađivati s portalom Ideje.hr, to mi zapravo puno znači – doživljavam ga kao mjesto za pisanje dužih, ozbiljnijih popularno-znanstvenih tekstova koji nisu uobičajene kritike jedne knjige. To mi je otvorilo i neki novi, dragocjeni prostor u mišljenju. Kako već godinama pišem na raznim mjestima, ove godine sam pokrenula blog Tekstovnica, tu sam sakupila važnije kritike, ali ima i novih tekstova, samo mi je žao što za njega nemam više vremena.

Izuzetno si angažirana na promicanju čitanja, tim se aspektom baviš na različite načine: djelovanjem unutar udruge Blaberon, organizacijom radionice čitanja ženskih tekstova u KGZ Ivana Gorana Kovačića “Pusti je da priča”, čitalačkom radionicom Crna kutija u knjižnici Medveščak. Na koji je način složena organizacija i priprema ovakvih programa? Što je ono na što paziš, na što si usmjerena i što na koncu smatraš uspješno održanom radionicom?

Već dugo vodim razne programe za poticanje čitanja. U vrtiću čitam slikovnice djeci i s njima vježbam vokabular, izražavanje vlastitim riječima i slušanje, koncentraciju. U knjižnici Medveščak već petu godinu za redom jednom mjesečno vodim Crnu kutiju, neku vrstu čitateljskog kluba na kojem mi je osnovni cilj da čitamo dobru literaturu, evo ovdje je stranica na kojoj se može vidjeti što smo čitali. Uhodana smo ekipa, poznajemo se, rasprave su vrlo produktivne i to stvarno ide dobro. No htjela sam organizirati nešto žensko, ciljano čitanje ženskih tekstova pa sam u Knjižnici Ivana Gorana Kovačića pokrenula čitateljsku radionicu Pusti je da priča.

Na toj nas radionici ima manje ali zadovoljna sam dinamikom. Osnovna je ideja da čitamo kvalitetne tekstove koje su napisale žene i da iz njih crpimo materijal da razgovaramo i mislimo o vlastitim životima, da se pitamo što se promijenilo od njihova vremena do danas, kako su naši životi slični njihovima ili različiti od njih, i što još za sebe možemo promijeniti, kako same sebe emancipirati od zahtjeva društva ali i pounutarnjenih samonametnutih stereotipova kojima robujemo. I iz ovoga kako nam sada ide na radionici, čini mi se da se upravo to događa – dolazi do nekih dragocjenih međugeneracijskih razmjena. Čitale smo Rosu Montero, Margaret Atwood, Isabelle Jarry, Luciju Berlin, Divnu Zečević, Gabrijelu Babnik … Iduća je knjiga pomalo zaboravljeni roman Grupa od Mary McCarthy.

Teško mi je reći što je uspješno održana radionica – u vrtiću je to kad djeca uživaju, kad se vesele pričanju i slikovnicama, a u knjižnicama smatram da sam uspjela čak ni kad nam se većinski ne dopadne roman – ako nas je ponukao na mišljenje, na neki način obogatio. Stvarno mislim da je snaga literature jaka baš u tom smislu, da nas tekst može nagnati da se zapitamo o stvarnosti koju živimo – mora li biti ovako? Možda može biti i nekako drugačije?

Dominiraju li u čitateljskim klubovima čitateljice žene i zbog čega je to tako, prema tvom mišljenju?

Definitivno svim čitateljskim programima dominiraju žene, i istraživanja pokazuju da je tako u cijelom svijetu! Nisam sigurna znači li to da žene i više čitaju, možda su samo sklonije takvoj vrsti socijalizacije, nisam sigurna može li se kod toga generalizirati ali ja recimo poznajem dosta muškaraca koji puno čitaju ali im ta vrsta provođenja vremena nije privlačna.

Čitateljski klubovi su zapravo zanimljiva mjesta, jer članicama omogućuju osnaživanje, individualnost, otkrivanje nekih vlastitih sposobnosti, a mogu biti i sigurno mjesto na kojem se osjećaju dobro, i još važnije, na kojem je njihovo mišljenje važno, na kojem mogu s drugima dijeliti misli koje možda ni s puno bližima u svojoj okolini ne mogu jer ne dijele s njima interes za čitanje. Mislim da je to još uvijek dosta važno za žene: prvo da dobiju štivo koje im može biti poticajno, zatim da im se osigura siguran prostor na kojem mogu govoriti o pročitanome, pa ih to možda potakne – na mišljenje, ali i na druženje, kvalitetno provođenje vremena. U tom smislu takva mjesta i događanja mogu biti i emancipatorska, klica neke organizirane promjene, o tome lijepo piše komparatistica i feministkinja Lea Horvat u knjizi Nepraktični savjeti za kuću i okućnicu koja tek treba izaći o ženskoj svakodnevici, a stara verzija teksta dostupna je ovdje.

Moje je iskustvo također takvo – dolaze mi žene i zahvaljuju što sam tako nešto organizirala, omogućila sam im da počnu čitati dobre tekstove, ali i misliti i govoriti o stvarima o kojima ranije nisu razmišljale. Za mene je to jako važno, zapravo fantastična nuspojava onoga što sam ja inicijalno željela – angažirane rasprave o dobroj književnosti i odnosu koji tekstovi mogu imati prema društvenim fenomenima koji nas se direktno tiču. Doduše, obično su to žene s kojima se već slažem u dobrom dijelu stavova, i starije su, pa ako govorimo o utjecaju na repatrijarhaliziranu mlađu generaciju – on je što se tiče ovih radionica gotovo nikakav.

Na koji način se na tribinama koje vodiš i osmišljavaš razgovara o književnosti? Mislim da je važno govoriti o promjeni diskursa u tom polju. U kojoj mjeri je drugačije tvoje iskustvo izvođenja radionica čitanja pred djecom predškolskog i školskog uzrasta s onim koje radiš za starije?

Tribine su mi dragocjene jer mi već godinama omogućuju da otvorim temu, da pozovem sugovornike i da razgovaramo o onome što mi se čini važno i relevantno u trenutku. Često su teme književne. Moja je ideja – da ne kažem opsesija – da nam štiva koja čitamo, zapravo umjetnička djela, na neki način mogu koristiti u životu, s tom sam premisom organizirala i čitateljske radionice koje vodim. Naravno, utilitarnost sama po sebi nikad nije dobra, ja govorim prije svega o pravim umjetničkim djelima, jer ona su ta koja nas mogu pomaknuti s mjesta. Ono što je programatsko to mi nije toliko zanimljivo. No prava umjetnost – ona koja udara u pleksus i mijenja našu percepciju, ona može mijenjati i nas same – možemo se zbog nje zamisliti, početi misliti (možda i djelovati?) drugačije. To me zanima. Kako danas čitati Drugi spol Simone de Beauvoir i pritom razmišljati o svome životu, o promjenama koje su se za žene dogodile otkako je napisan prije 70 godina? Što nam govore dnevnici Viktora Klemperera koji je živio u Njemačkoj u vrijeme fašizacije i isključivanja, dolaska Hitlera na vlast? Danas kad opet imamo migrante, bodljikave žice, podjelu na nas i njih, kad ženama prijeti gubitak reproduktivnih sloboda – možemo li nešto iz njihovih tekstova spoznati, naučiti?

Tribine mi daju prostor da dublje razvijem ta pitanja koja me okupiraju. Često imaju veze s tekstovima koje čitam, tekstovima zahvaljujući kojima sam se o nečemu zapitala. Super je bila tribina o Eimear McBride na kojoj su govorile Maša Grdešić i Anda Bukvić Pažin, o romanu Manji smo boemi, ali i šire, o ženskoj književnosti i stilskim mogućnostima prenošenja ženskih iskustava. Ili ih koristim da predstavim projekte koje smatram korisnima, tako sam organizirala tribinu o važnom projektu ženske usmene povijesti, Od 5 do 95. Predstoji mi organizirati tribinu o poeziji sa Sanjom Baković, mislim da je ona čuda napravila sa svojom platformom Odvalimo se poezijom.

Živimo u nekom antiintelektualnom vremenu koje nam često onemogućuje širok pogled, bilo zbog površnosti i brzine, bilo zbog robovanja stereotipima koji proizlaze iz ideologija (tu svrstavam i feminizam koji je često isključujući i jednostran, iako bi trebao biti širok humanistički, emancipatorski projekt, o tome dosta razmišljam). Zato sve što radim za odrasle stremi postavljanju pitanja o kojima treba misliti, želim neku vrstu osvještavanja tema koje mi se čine bitnima, imam osjećaj da postoje tolike pametne knjige i toliki pametni ljudi su već mislili sve ovo isto što i mi, a mi ne gledamo ta prošla iskustva nego stalno ponavljamo iste greške. Ovih smo dana opet nažalost u medijima imali prilike vidjeti kako sustav ne štiti žene žrtve nasilja, kako ih se dapače javno vrijeđa i ponižava, a ja sam već prije četiri godine organizirala tribinu o nasilju nad ženama na kojoj su govorile psihologinja Senka Sekulić Rebić i pravnica Ines Bojić. No o tome je i Simone de Beauvoir pisala 1949. u Drugom spolu, da patrijarhalno društvo muškarcu omogućuje da ženu gleda kao neku vrstu plijena, to su zastrašujuće stvari, kako se vrtimo u krug…

A s djecom programe za čitanje provodim elementarnije – čitamo priče i prepričavamo, tražimo značenja riječi, ponavljamo sinonime, rimujemo, vježbamo slušati jedni druge, ali mislim da je to zapravo ista stvar, tj. dio iste ideje – djeci će riječi, sinonimi i sposobnost koncentracije, sve to trebati jednog dana za kritičko mišljenje i postavljanje pitanja. S time da programi za djecu moraju služiti i tome da bi se oni ‘zakačili’ na čitanje, vidjeli da čitanje može biti ugodno, zanimljivo, poticajno, zato je važno birati jako kvalitetne i dobi prilagođene sadržaje… da bi im čitanje po mogućnosti postalo rutina, navika, ali i užitak – i to prije nego ih dohvati staromodna lektira i čitanje kao ‘moranje’. Zato mi je drago da za Moderna vremena preporučujem kvalitetne slikovnice, tržište je veliko i ljudima treba pomoći da se u toj šarenoj ponudi snađu.

Baviš se i uredničkim radom, u posljednje vrijeme sve više i agilnije. Što je za tebe najteže u uredničkom radu? Koje naslove upravo pripremaš, možeš li bar malo najaviti neke od njih?

Urednički posao je lijep, kreativan, zanimljiv je put od rukopisa do knjige, naravno da taj posao nije cijepljen od stresa i strahovanja od mogućih grešaka, a to osobito nije preporučljivo za perfekcioniste! Međutim ja volim raditi s tekstom, oduvijek se bavim čitanjem, sada samo knjizi pristupam s druge strane i tu sam puno naučila. Zanimljivo mi je također kako autori/ce razmišljaju, iz ovoga sam posla puno naučila ne samo o međuljudskim odnosima nego i o tome kako netko slaže tekst, što mu je važno, koji su mu prioriteti, na čemu ljudi autorski inzistiraju. To je proces iz kojeg se može učiti, vidjeti zašto ja tekst poimam drugačije…

Do sada sam uredila dnevnik Divne Zečević (Život kao voda hlapi: izbor iz dnevnika 1961-2006, Disput 2017), tekst na kojem sam doktorirala i teorijsku knjigu Ovo ovdje sam ja: dnevnici njemačkih autorica iz razdoblja oko 1800. (Disput, 2016)koju je napisala Anda Bukvić Pažin na temelju svog doktorskog rada.

Sad upravo za Frakturu uređujem žensku biblioteku Platforma – to je zapravo cijeli ženski projekt, šire predstavljanje ženskog stvaralaštva i jako sam sretna da ćemo imati tako nešto, pa onda da sam i dijelom toga. Izaći će novo izdanje Smrtnih grijeha feminizma Slavenke Drakulić, pojačano njezinim novim tekstovima. Prevest će se dvije važne teorijske knjige – Feminističko pitanje u SFRJ povjesničarke Zsófije Lóránd i Kulturna politika emocija feminističke teoretičarke Sare Ahmed.

Osim te tri, ja uređujem šest knjiga eseja urednica i autorica koje su pisale za portal MUF. Eseji Maše Grdešić Zamke pristojnosti i Lane Pukanić Tinejdžerke i drugi monstrumi izravnije se bave ženama i popularnom kulturom. Mašina knjiga je važna jer je njome povezala svoje akademske preokupacije s osobnom poviješću i vrlo jasno razložila neke definicije ženske književnosti ili one povezane sa ženama kao konzumenticama literature, serija i filmova. Knjiga Lane Pukanić je vrlo literarna, kreativna, napisana je jednim zanimljivim teorijsko-književno-osobnim diskursom koji će čitateljicama sigurno biti zanimljiv. Eseji Lee Horvat o ženskoj svakodnevici sakupljeni su pod naslovom Nepraktični savjeti za kuću i okućnicu, ona skriva čitavo bogatstvo efemernih tema o kojima autorica piše dinamično i strastveno – od hodanja stepenicama do feminističkog poroda.

Jasna Jasna Žmak s knjigom One stvari i Asja Bakić s knjigom Dođi, sjest ću ti na lice preciznije pokrivaju žensku seksualnost. Knjiga Jasne Jasne Žmak jako osobno progovara o seksualnim nesigurnostima i lezbijskoj seksualnosti, to mi se čini da bi baš moglo koristiti brojnim ženama koje možda muče slična pitanja. Eseji Asje Bakić provokativno su i dinamično napisano štivo o svakodnevnim kulturnim i društvenim događanjima. Barbara Pleić Tomić pak u esejima Mama kuha ručak, tata čita novine piše o majčinstvu, osobno i teorijski pokazujući da je to jako osjetljivo područje još uvijek opterećeno brojnim stereotipovima, te da je o njemu teško pisati jer je kontradiktorno. Većina autorica je u svojim tekstovima iskoristila priliku za rodno osjetljivi jezik označen točkicama (kakav se koristi na portalu Krilo).

Ova će biblioteka biti dosta važna, i neka vrsta presedana kod nas: da odjednom izađe toliko eseja o ženama i za žene, eseji koji su istovremeno ozbiljni, istraženi, teorijski potkrijepljeni, a dobrim dijelom se zasnivaju i na osobnim iskustvima autorica, savršeno demonstrirajući da osobno stvarno jest političko. Ta je vrsta ozbiljnog novinarstva još postojala kad je Slavenka Drakulić prvi puta izdala Smrtne grijehe feminizma, dakle 1984., ali danas je to ozbiljno ugroženo jer novinari i novinarke nisu adekvatno plaćeni za svoj rad, jer im se diktira brzina i površnost pritupih tema, ali i zato jer se ozbiljne novine gase i preslabo financiraju i još iz niza drugih razloga.

Sve te knjige Fraktura će predstaviti na ženskom festivalu Feminizam je za sve od 8. do 11. ožujka, naslov festivala preuzet je iz najpoznatije knjige bell hooks, jer stvarno mu to i je namjena – da feminizam nekako uđe u mainstream, ili da se barem pokuša tome stremiti. Feministkinje šira javnost još uvijek doživljava kao nezadovoljne babaroge i krajnje je vrijeme da se to promijeni – da se počne doživljavati kao emancipatorski projekt koji će žene i muškarce osloboditi zastarjelih i počesto opasnih stereotipova patrijarhata. Festival će trajati tri dana i uključivat će predstavu, predstavljanje knjiga, okrugle stolove i diskusije širokog raspona žena iz javnoga života, iz znanstvene, aktivističke, umjetničke i drugih područja djelovanja. Ta mi se vrsta povezivanja također čini jako važnom, da malo izađemo iz vlastitih uskih krugova u kojima se svakodnevno krećemo i da pogledamo čime se bave drugi/e.

Što nam govori pojava tolikog broja autorica koje pišu u svim književnim rodovima i vrstama? Jesmo li spremni revidirati pojam “ženskog pisma”, možemo li, kada je riječ o spisateljicama, govoriti o specifičnim uvjetima književne proizvodnje u regiji?

Za početak, pojam „ženskog pisma“ bih koristila oprezno, treba razmišljati o kontekstu. Pojavio se 70-ih kad su Hélène Cixous i neke druge teoretičarke pisale o tome da se žensko pismo (njezin je pojam écriture féminine) razlikuje od muškog – da je muško linearno, dovršeno, zaokruženo, dok je žensko pismo fluidno, fragmentarno, neomeđeno, čak podsvjesno, imalo je to tada veze s dekonstrukcijom i jednim širim nepovjerenjem u fiksna značenja teksta. Kad smo kod te definicije, upravo je u Meandru izašla knjiga Sanje Bojanić Genealogija izdaje o Hélène Cixous, napisana je tim fluidnim stilom, pliva negdje između teorije, književnosti i filozofije, između poezije i proze, sviđa mi se jer se može pratiti kao sam proces mišljenja, nefiltrirani. Nije ju lako čitati ali treba se naučiti prepustiti drugačijem tekstu. Mene je baš to privuklo da je čitam, za nju je potreban i drugačiji način mišljenja, neka vrsta otvaranja uma.

Danas mi se čini da se pojam „žensko pismo“ potpuno nekritički svuda lijepi. Ja mislim da ima smisla govoriti ne o ženskom pismu nego o ženskoj književnosti – i to prvenstveno u društvenom kontekstu. Uvjeti u kojima žene pišu još uvijek se često razlikuju od uvjeta u kojima pišu muškarci. Žensko je vrijeme zaista često fragmentarnije, opterećeno kućanskim obavezama, djecom, brigom za članove obitelji. Za pisanje treba imati mir i tišinu, vlastitu sobu i vrijeme. Puno vremena. Nedavno je jedan hrvatski pisac govorio o tome kako je radio osam sati dnevno da bi završio roman. Žene često nemaju ni svog prostora ni dovoljno slobodnog vremena za stvaranje, i nije to atavizam, često je tako i danas. Možda su i zato često sklone kraćim formama – pričama, pjesmama, dnevnicima? Iako, to može biti i iz drugog razloga, također društvenog – zbog nedostatka samopouzdanja – tko sam ja da napišem roman, tko sam ja da bih imala dovoljno zanimljivu priču za autobiografiju?

Često možemo čuti da su žene sklonije autobiografskim žanrovima, istovremeno baš te žanrove podcjenjujemo kao manje važne, ne-dovoljno literarne, kao neku nižu vrstu, i Barthes nam je objasnio da je autor mrtav, da prema tome ne bismo trebali razmišljati o biografiji onih koji pišu, jer je važno samo djelo. Naravno, djelo je jako važno ali ono ne nastaje u vakuumu nego u vrlo konkretnim socijalnim uvjetima – to je za žene osobito važno i o tome itekako treba govoriti. To se na svu sreću mijenja, ali čini mi se nedovoljno brzo. Još uvijek djevojčice kondicioniramo da budu pristojne i da lijepo izgledaju, da ne odgovaraju, da se ne stavljaju u prvi plan. Tako da nije ni za očekivati da će glasno i opširno pričati priče o sebi i svome životu.

Žene stvaraju usprkos i unatoč, u svijetu koji nisu same stvarale, u kojem nisu pisale pravila, koji zato često nije po njihovoj mjeri. Trebaju je pronaći, ispisati, izmisliti, stvoriti. I nekima to jako dobro ide. Mnogi su ženski tekstovi otvaranje mogućnosti, izlaženje iz uvriježenih, zadanih, utabanih puteva. Naravno – većina ženskih tekstova ne spada u nešto inventivno, zapravo manjima žena otvara neka nova vrata, nije to nešto rodno određeno – ali ipak mi se čini da ženama često bolje uspijeva radikalniji istup iz kanona, možda zato što se zapravo nisu pretjerano osjećale njegovim dijelom, pa sad kad imaju slobodu mogu je koristiti na neke svoje, slobodnije načine.

Pratiš li pojavu sve većeg broja autorica koje pišu o ženskom iskustvu, angažirano i feministički, i one za razliku od prethodnih desetljeća u medijskom i javnom prostoru bivaju sve vidljivijima i sve se angažiranije u svojem pismu bave različitim rodnim aspektima?

Puno pratim autorice, baš volim čitati što pišu žene (odmah se sjetim fantastične pjesme Olje Savičević Ivančević „Ne čitaš žene“ – e pa ja ih itekako čitam!). U zadnje vrijeme sam dosta čitala priče jedne žene nedavno ‘otkrivene’ autorice – Lucie Berlin koju je odlično prevela Vjera Balen Heidl. Lucia Berlin piše takvu zanimljivu, dinamičnu književnost, životnu, svojim metaforama kao da nadilazi samu stvarnost, daje našim životima dodanu vrijednost, priča nam o poznatom ali na novi, nepoznati način. To je neki nadrealistični realizam, proširila je sami život i dala glas ljudskim sudbinama, i ne samo ženskim, obuhvatila je mnoge marginalizirane skupine – alkoholičare, siromašne, ovisnike, općenito – ljude koji ne vide izlaz iz svoje životne situacije. Ona je autorica sa turbulentnom biografijom – dio života bila je jako siromašna, opterećena iscrpljujućim manualnim poslovima, s puno djece, a opet dio života je provela u bogatstvu i blagostanju, putovanjima… Njezina je optika zanimljiva jer je sve to utkala u tekst, zato bi se moglo reći da piše autofikciju.

Kad smo kod autorica koje ženama daju glas, koje obuhvaćaju život s ‘nebitne’, svakodnevne strane, svakako bih spomenula Svetlanu Aleksijevič, ona prikuplja svjedočanstava i od njih tka literaturu. Od iskustava, priča drugih ljudi ona radi kolaž, neku vrstu mozaika života samoga (ona je sebe nazvala „ljudskim uhom“!). Fascinantno je kako je iz života izvukla poeziju. Sve su joj knjige dobre, ali meni je najbolja Rat nema žensko lice, knjiga o iskustvima sovjetskih žena u Drugom svjetskom ratu. Govore žene koje su bile vojnikinje, medicinske sestre, telegrafistice, partizanke, vojne kirurginje, avijatičarke, protutenkovske inženjerke, nižu šokantne detalje, od rađanja u šumi, sušenja pelena pod pazuhom, sve do nošenja prevelikih muških čizama, do toga kako su ih dočekali kao kurve kad su se vratile kući (jer tko zna što su radile na frontu?). Zapravo ih je dočekao patrijarhat! Ako se poslužimo divnom izrekom Slavenke Drakulić – da život služi tome da se opiše – onda je ovo stvarno vrlo dobar primjer u kojem je sirova, životna građa poslužila fantastičnom tekstu.

Specifično žensko iskustvo svakako je „proširila“ irska spisateljica Eimear Mcbride svojim fantastičnim romanom Manji smo boemi o kojemu sam pisala jer to je čudesan primjer stilski neobičnog opisa ženskog sazrijevanja i rane ženske seksualnosti. Stil od McBride je neka vrsta poetskog pisanja bez pretjeranog opisivanja, tako da čitatelji/ce mogu imati osjećaj da su zaista u svijesti glavne junakinje, osobito zato što nam je Anda Bukvić Pažin omogućila tako maestralan prijevod! Jako me se dojmio i poetski francuski roman Michelle Jarry Moje je ime nečujno koji je divno prevela Ursula Burger. Taj tekst govori o jednoj ženskoj sudbini tankoćutne umjetnice koja nakon smrti supruga ostaje bez svega i završava na ulici – oborilo me kako je autorica uspjela opisati odnos između života i jezika, ali i, za mene još važnije, odnos između majčinstva i važnosti vlastitog kreativnog bavljenja i razvoja. Tome sam se romanu više puta vraćala.

Ne znam za specifične uvjete proizvodnje u regiji, ali u zadnje vrijeme u književnosti imam osjećaj da sve što nije mainstream nekako baš ne prolazi dobro, a to onda naravno nije dobro za žene, osobito one koje rade nešto drugačije i individualno. Od hrvatskih autorica jako volim čitati Teu Tulić, osobito njezinu prvu knjigu, stilski jako zanimljivu, Kosa posvuda, to je neka vrsta haiku proze, dobar joj je i drugi roman, gusto poetski napisan za polagana čitanja, Maksimum proze, zatim jako volim poeziju Monike Herceg – ona inventivno spaja znanost, majčinstvo i poeziju.

U zadnje vrijeme sam čitala i pjesme Marije Čudine, jako zanimljive, povremeno previše zgusnutoga teksta, ali u svakom slučaju nešto drugačije, ima jaki autorski glas. I Olja Savičević Ivančević mi je uvijek dobra, ona baš piše poeziju, i onda kad piše prozu, i to volim, ona je za pravo uživanje u tekstu, u pravoj literaturi, jako su me se dojmile njezine pjesme sakupljene u zbirci Puzzlerojc. Inače ja jako volim Irenu Vrkljan i njezinu poetiku – čitala bih i njezin popis za kupovinu, to vrijedi i za Olju!

Fantastične su priče Maše Kolanović Poštovani kukci o kojima sam pisala kritiku. Stilski je neobičan i roman Nataše Govedić Kako zavoljeti morskog psa, poetska nekoherentna proza koja se može i čitati fragmentarno. U Hrvatskoj bih još željela spomenuti rad režiserke Marine Petković Liker i njezinu inicijativu Četveroruka, ona je žena koja radi čuda, izlazi iz okvira i propitkuje moguće načine izražavanja, mišljenja, predavanja, bivanja. Više o njoj može se pročitati ovdje.

Što se regije tiče, ne stignem baš puno pratiti, ali u posljednje su me vrijeme oborile slovenska teoretičarka i spisateljica Mojca Kumerdej s divno napisanim filozofsko-poetskim romanom koji je neka vrsta velebnog kataloga života – Kronosova žetva, zatim tu je roman Uhvati zeca Lane Bastašić, to je žestoki, odlično napisan tekst koji se često usko čita kao tekst o ženskom prijateljstvu, ali mislim da je priča puno šira, zahvatila je i strašne posljedice rata u Bosni.

Moja je najdraža „ženska“ knjiga još uvijek Malina od Ingeborg Bachmann iz 1971. – poetski ljubavni roman iza kojeg se krije kritika fašizma i priča o nemogućnosti ženskog autorstva. Da imam više vremena, s njom bih se bavila kao autoricom jer mislim da nam danas njezin pogled na ulogu filozofije i književnosti može štošta razjasniti. Vraćam se i Drugom spolu Simone de Beauvoir, ta me knjiga baš fascinira, treba je čitati i analizirati, nedavno sam konačno uspjela usuvisliti svoje misli o tome i napisati kritiku ali još uvijek mi se čini da se među tim koricama skriva cijelo bogatstvo koje tek treba iskopati. Osnovna joj je kvaliteta danas – kad su se feminizmi rascjepkali i kad baš nisu međusobno solidarni – da nas vraća fundamentalnim pitanjima: što je žena? Kako se ženom postaje u patrijarhalnom društvu i što priječi njezin totalni, kvalitetni razvoj? Vezano za Simone de Beauvoir su još dvije važne stvari – da je Mirna Šimat sama Ljevaku predložila prijevod Drugog spola, i da je u godini kad je izašao na Interliberu bio među najprodavanijim knjigama!

Pratim i žensku glazbu, kad sam bila mlađa slušala sam Ani Difranco, trebale su mi njezine poruke „I don’t want to be a pretty girl“ i „Every time I move I make a women’s movement“ kod nje mi se sviđao spoj poezije i aktivizma, davala mi je osjećaj slobode kad mi je trebao, jasnije od mene same artikulirala neke stvari o kojima sam razmišljala. Danas tako isto dosta pratim Amandu Palmer, sviđa mi se njezina neposrednost, mislim da se obraća velikom dijelu žena, da im poručuje da budu svoje, da ne potonu u zadovoljavanje društvenih očekivanja, recimo u pjesmi In my mind, ali istovremeno se direktno referira na neke društvene probleme, a govorila je i o tijelu i majčinstvu, i o činjenici da bi feminizam trebao biti zasnovan na iskrenosti a ne perfekciji, to je odlična poruka.

Kako na tvoj rad djeluje činjenica da nigdje nisi službeno zaposlena, već radiš i živiš kao slobodnjakinja? Što ti ta “sloboda” o(ne)mogućuje?

To je dvosjekli mač. S jedne strane sloboda od institucije mi pruža mogućnost da biram svoje teme, da se bavim čime hoću, na način kako to hoću, ali to je dosta idiličan prikaz, vjerojatno ono što si o meni zamišljaju drugi. Realnost je takva da nemam radno vrijeme, ali u zadnje vrijeme to znači da ne ustajem od stola, radim od ujutro do navečer, i to često puno različitih poslova istovremeno. Slikovnice, filozofski i feministički tekstovi, urednički posao, pisanje kritika, predavanja o čitanju… A honorari su strašni, em su mali, em dugo treba da dođu, em se u kulturnim i znanstvenim krugovima podrazumijeva da ćeš puno stvari napraviti besplatno.

Mislim da je za mene najveći problem ‘prekarnosti’ moja težnja da stvari budu kvalitetne i da sve sto puta provjerim i da se pripremam za sve do besvijesti. Svaka tribina mi uzme puno vremena jer istražujem, čitam tekstove, razmišljam o pitanjima, mogućoj dinamici, gostima koje bih mogla pozvati. Za svaku kritiku koju pišem pročitam barem još dodatne dvije knjige, a ponekad i pet, a to iscrpljuje, i užasan je problem vrijeme. Mrzim stvari raditi navrat-nanos, bojim se nekvalitete koju donosi jurnjava, a kad radiš – to znaš i sama – puno različitih poslova istovremeno, teško je sve zadovoljiti do maksimuma. Vrijeme je također problem za pisanje za koji trebam mir i koncentraciju, zato neke duže forme ne dolaze u obzir, razmišljam da bih napisala knjigu, ali zapravo to nije realno, ne mogu se koncentrirano mjesecima baviti nekom temom kad mi stalno ulijeću sitni poslovi za honorare. Prekarnost zahtijeva i stalno samo-motiviranje, svaki dan iznova, nemaš ni šefa ni radnog vremena, nitko te ne tjera, zato je dobro da još uvijek uspijevam raditi puno stvari koje me stvarno zanimaju. I tu je još i pitanje isticanja, tj. samoisticanja, samohvale. Kad si na ‘tržištu’, onda se od tebe očekuje da se stalno reklamiraš, da se nudiš, da vičeš da si ti najbolji, da na društvene mreže stavljaš uspješne i nasmiješene fotografije, da budeš ‘prisutan’, da se družiš s pravim ljudima, da stalno nekako taj svijet uvjeravaš da si ti baš cool i da sve znaš … To sve iscrpljuje, užasno je površno, zna biti ponižavajuće, a i ne samo to, nego ja sam drugačija osoba, nismo tako odgajani da vičemo da smo najbolji, da sami sebe hvalimo, meni to izgleda kao neko užasno i nepotrebno razmetanje kojemu nedostaje skepsa, a pomalo i zdrav razum. Ali čini mi se da tu nema pomoći – na kulturnoj su sceni prisutniji oni koji jače viču nego oni koji su kvalitetni. To je isto tema – čini mi se da kvalitetu nitko ne procjenjuje, niti je tko treba. Važno je da se stvari obave, da postoje. A meni to jednostavno nije dovoljno. Zato radije sjedim doma i bavim se nečim ozbiljnim, nečim što me stvarno zaokuplja, iako znam da nisam baš u ‘trendu’.