Od Pepeljuge i Dorothy u Čarobnjaku iz Oza do ljubiteljice skupocjenih cipela Carrie Bradshaw, važnost obuće u ljudskom društvu je neporeciva. Međutim, iako cipele često nose magičnu ili simboličku vrijednost, u stvarnosti su one proizvod ljudskog rada. Ljudi su jedina vrsta na planeti koja koristi obuću kao zaštitu, a njihova proizvodnja ima ogroman učinak na svijet u kojem živimo.

Autorica: Tihana Bertek, Vox Feminae

S Tansy Hoskins, britanskom spisateljicom, novinarkom i aktivistkinjom, po prvi put smo razgovarale 2016. godine, kada je objavljen hrvatski prijevod njezine knjige Zašiveno do bola: Antikapitalistička knjiga mode (Sandorf&Mizantrop i CIMO). Tansy je u međuvremenu napisala i objavila novu knjigu pod nazivom Foot Work u kojoj istražuje na koji način funkcionira industrija obuće u kontekstu globalizacije, kapitalizma i konzumerizma.

U knjizi pišeš da su “cipele koje nosimo eskalacija i posljedica globalizacije.” Na koji način je globalizacija oblikovala proizvodnju cipela?

Proizvodnja cipela drastično se promijenila – cipele su od lokalno proizvedenih predmeta postale uistinu globalizirani proizvod. Danas cipele nastaju od četrdesetak sastavnih dijelova koji dolaze iz različitih zemalja. Zahvaljujući globalizaciji razina proizvodnje se značajno povećala: podaci pokazuju da je u 2018. godini svakog dana proizvedeno 66,3 milijuna pari cipela. To je nevjerojatan broj, a ako uzmemo u obzir da se 90 posto cipela ne reciklira, jasno je da nas očekuje ekološka katastrofa.

U usporedbi s odjevnom industrijom, proizvodnja cipela prolazi “ispod radara” i u smislu kontrole industrije i medijske pozornosti. Kako to objašnjavaš?

Iako je u tvornicama koje proizvode obuću bilo požara i urušavanja, nije bilo katastrofe usporedive s Rana Plazom 2013. godine kada je poginulo 1138 radnika i radnica. To znači da industrija obuće nije dobila jednaku pozornost javnosti i većina nas i dalje ne zna u kakvim uvjetima nastaju cipele koje nosimo. Ljudi danas razmišljaju o odjeći koju nose više no ikad prije, no ta osviještenost prestaje kod gležnjeva. Samo zato što nije bilo događaja poput Rana Plaze koji bi odjeknuo u javnosti, ne znači da se možemo opustiti i dozvoliti da stvari nastave funkcionirati kao dosad. Industrija obuće nanosi postepenu, ali ogromnu štetu našem planetu i globalnoj zajednici. Također, ne bismo trebali dopustiti da se ijedna industrija sroza na razinu Rana Plaze – moramo djelovati i pobrinuti se da ponovo ne dođe do takve katastrofe.

Prema podacima Svjetskog godišnjaka obuće, Azija je zaslužna za 86 posto svjetske proizvodnje obuće, a Europa za samo 3,3 posto. Dio europske proizvodnje nalazi se u Sjevernoj Makedoniji. U sklopu istraživanja za knjigu, obišla si tvornicu u Kumanovu koja proizvodi za talijanske brendove. Možeš li nam reći kakvi su tamošnji uvjeti rada – iz perspektive radnica, ali i rukovodstva?

Mislim da ljudi naprosto nisu svjesni koliko su uvjeti u većini tvornica užasni. Otkad je počela kriza uzrokovana pandemijom, puno razmišljam o tvornici u Kumanovu. Tamo radi više od 50 radnika i radnica, a imaju samo dva neispravna i prljava WC-a. Nemaju menzu ili čajnu kuhinju, nego svi jedu tamo gdje rade i nagurani su zajedno. Uvjeti su vrlo nehigijenski i mislim da nitko ne bi htio boraviti tamo usred pandemije.

Glavni razlog zašto su uvjeti kakvi jesu je novac – vlasnici tvornice loše tretiraju radnike, a brendovi koji naručuju obuću loše tretiraju vlasnike tvornice. Neki od najvećih, tzv. “luksuznih” brendova koriste malene tvornice i plaćaju im crkavicu. Lanci opskrbe su deregulirani i temelje se na podugovaranju, što omogućuje brendovima da još više zarađuju na potplaćenim radnicima.

U tvornicama tekstila u Kambodži već dugi niz godina radnice masovno padaju u nesvijest. Možeš li nam reći nešto više o tom fenomenu? Koje su najčešće zdravstvene posljedice rada u industriji odjeće i obuće?

Masovna onesvješćivanja u Kambodži vrlo su zanimljiva i zasigurno su povezana s 10-satnim radnim vremenom, šest dana u tjednu, na visokim temperaturama bez vode, a osim toga radnice si često ne mogu priuštiti kvalitetnu prehranu pa im je zdravlje narušeno. No tu su i dodatni društveni faktori – stres na radnom mjestu, činjenica da ljudi oko vas padaju u nesvijest, kulturna vjerovanja u uklete tvornice i masovno onesvješćivanje kao svojevrsni čin otpora zbog kojeg nećete zaraditi batine ili završiti u zatvoru.

Rad u industriji obuće nosi mnoge opasnosti, a jedna od najvećih je zagađenje zraka u tvornici od para od ljepila i kemikalija.

Predviđa se da će u 2020. zbog pandemije koronavirusa globalna konzumacija cipela pasti za 22,5 posto, a mnoge zemlje suočene su s prekidima u opskrbnom lancu. Je li to dobra stvar?

Koronavirus je doveo do kaosa u svim segmentima industrije. Prekidi u lancu opskrbe podrazumijevaju zatvaranje tisuća tvornica i potencijalno gladovanje i neimaštinu milijuna ljudi na globalnom jugu. To je užasan način za ostvarenje promjena u modnoj industriji jer definitivno ne želimo da milijuni ljudi ostanu bez posla. Radnici i radnice nalaze se u vrlo lošoj poziciji – previše se boje otkaza da ne bi otišli na posao u tvornicu unatoč opasnosti od zaraze, a izgledno je da će brendovi nastojati povećati proizvodnju i prodaju nakon krize kako bi nadoknadili gubitke.

Zapravo nam treba suprotno od onoga što se događa – treba nam pravedna tranzicija koja će demokratizirati modnu industriju od vrha do dna i raspodijeliti njezino ogromno bogatstvo u cilju usporavanja proizvodnje. Tek tada bismo vidjeli promjene u smjeru unaprjeđenja prava – ljudskih prava, radničkih prava, porodiljnih prava, prava životinja, zaštite okoliša, itd.

Nakon što pročitamo tvoju knjigu, hoćemo li ikad više moći kupovati i nositi cipele bez osjećaja krivnje?

Dobro pitanje! Jako me zanima potencijal osjećaja nelagode zbog stvari koje nosimo i o tome pišem u završnom poglavlju knjige. Mislim da je važno da osjećamo nelagodu zbog odjeće i obuće. Umjesto da je potiskujemo ili ignoriramo, predlažem da prigrlimo nelagodu:

Prigrliti nelagodu znači osvijestiti se. Znači prihvatiti da nešto nije u redu sa svijetom i da svatko od nas može odigrati ulogu u nalaženju rješenja. Nelagoda znači da smo zabrinuti zbog smjera u kojem idemo kao društvo, a to je prvi korak prema promjenama. Nelagoda također znači da imamo mogućnost povezivanja s onime do čega nam je stalo, bilo da su to prašume, radnici u kožarnicama, izbjeglice ili krave koje idu na klanje. Nelagoda znači da možemo izgraditi mostove i poveznice s ljudima i stvarima izvan nas samih. Zato nemojte potiskivati taj osjećaj. Neoliberalizam želi da se svi zatvorimo u svoje mjehuriće, da se fokusiramo samo na sebe, da osjećamo ugodu i ponos zbog naših odabira – ali što to u konačnici znači za naš odnos s drugima i u kakav nas položaj stavlja?