Svjetski savez mladih Hrvatska u sklopu projekta Zajedno do doma, sufinanciranog sredstvima Europske unije iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 450.725,5 kn provodi online javnu kampanju Upoznaj me, navodi se na stranici mimladi.hr s koje prenosimo članak. Kampanjom se žele iznijeti i aktualizirati priče mladih osoba u sustavu udomiteljstva i udomljenih mladih osoba. U prošlom članku upoznali ste Nikolu – vedrog, vrijednog i nenametljivog mladića, a sada vas želimo upoznati s Ivom[1]. Moj dojam je da je riječ o samosvjesnoj, elokventnoj i skromnoj mladoj djevojci.

Upoznajte ju i inspirirajte se.

Nakon što sam joj zahvalila na sudjelovanju te ukratko predstavila projekt i Udrugu, zamolila sam Ivu da mi se predstavi, kaže nešto o svojim interesima i načinima provođenja slobodnog vremena te ispriča svoju obiteljsku situaciju.
Moje ime je Iva. Dolazim iz malog mjesta Ludbrega – između Varaždina i Koprivnice. Idem u strojarsko-prometnu školu u Varaždinu. Pohađam smjer tehničar za logistiku i špediciju. Sad sam zadnja godina pa upisujem fakultet ove godine. Željela bih nastaviti promet ili otići na ekonomiju. U slobodno vrijeme volim sport, volim trčanje, glazbu, kuhanje. Udomljena sam 2 i pol godine i mogu reći da je život u udomiteljskoj obitelji za mene bio doslovno preporod. Uz sve muke koje sam doma imala i sve probleme koji su doma bili, radi čega sam ja i došla u udomiteljsku obitelj, puno mi je pomoglo u svakom smislu, u svim problemima. Doma nisam mogla niti normalno funkcionirati i ovo me u svakom smislu spasilo. Ovo je moja prva, a bit će i zadnja udomiteljska obitelj.

„Tko je Iva? Kakva je osoba? Što bi htjela da ljudi znaju o njoj?“ Neka su od pitanja kojih smo se dotakle, a na koje je Iva davala vrlo zrele odgovore koji, barem u njenom slučaju, naglašavaju važnost jednakog pristupa udomljenoj djeci.
Htjela bih da znaju o meni da sam vesela, da sam uspjela to što sam htjela. Htjela bih da znaju da mi je ovdje lakše i bolje, da se ne treba sažalijevati nada mnom. Na primjer, nakon što sam se premjestila u udomiteljsku obitelj, krenula sam u 2. srednje i profesori su htjeli biti malo blaži prema meni, ali ja sam to odbila. Htjela sam biti u rangu s drugima. Nisam htjela da me itko sažalijeva, htjela sam dati sve od sebe da to uspijem i uspjela sam, sve je bilo normalno. Posjećivala sam dosta različitih ustanova prije nego sam se oporavila od onoga svega i sad mogu reći da sam super, da sam bolje nego ikad već neko duže vrijeme. Htjela bih da znaju o meni da mi je dobro, da sam uspjela, da me ne treba žaliti i da sam sretna. Stvarno sam sretna što je tako kako je.

Zanimalo me tko sve čini Ivinu udomiteljsku obitelj i zamolila ju da podijeli sa mnom svoja iskustva, kako doživljava svoju udomiteljsku obitelj te kako joj je bilo prilagoditi se novoj okolini.

Snašla sam se u redu. Volim promjene i nije mi se bilo teško prilagoditi. Tu su svi jako ljubazni. Ljudi su jako dobri. Ja sam stvarno sretna što sam ovdje došla. Prilagodila sam se koliko se moglo. Bilo mi je teško, iskreno, zato što nas je puno. Doma je moja sestra ranije otišla, radi problema nekih, ali ona je bila punoljetna pa je mogla, a ja sam bila maloljetna i nisam nikako mogla otići. To se nekako sporazumno riješilo i živjeli smo samo troje – mama, tata i ja i bila mi je velika promjena doći ovdje gdje je 20 ljudi. Tu je desetero djece i ostalih je 10 članova i svi se super slažemo. Funkcioniramo kao jedna zajednica, kao obitelj i mogu reći da nema baš nikakvih problema. Šest je članova koji žive plus udomitelji i njezine biološke dvije kćeri koje imaju preko 20 godina. Sad sam u tih dvadesetero ubrojila još 4 žene jer moji imaju još i udomiteljstvo za starije osobe. U ove dvije kuće nas je 16, a u selu pored su 4 starije žene. Sad nakon 2 i pol godine nema više nikakvih nesuglasica, svi smo si baš prijatelji.

Nastavile smo razgovarati o njenoj udomiteljskoj obitelji. Kroz razgovor sam uspjela dobiti bolji dojam kakva je Iva osoba, ali i kakva je njena obitelj te kakav je Ivin odnos s i prema ostaloj udomljenoj djeci njenih godina u kućanstvu.
Mojih godina su jedna cura i 2 dečka koju su malo slabijih mentalnih sposobnosti, imaju neke poteškoće u razvoju. Idu u školu za pomoćna zanimanja pa što im god treba za školu ja im uskočim kao i udomitelji. Dosta se družimo, svi zajedno živimo, sve zajedno radimo, raspodjeljujemo kućanske poslove, svi se super slažemo. Naravno, ima tu nekih nesuglasica, bilo bi čudno da ne bude, ali je stvarno sve super. Navikli smo se jedni na druge. Ja sam od starije djece tu najnovija, a sad smo nedavno dobili tri dječaka iz Petrinje. Njima se dom urušio pa su došli k nama.

Ivi sam, kao i Nikoli, predstavila UNICEF-ovo istraživanje: „Što nam djeca govore o udomiteljstvu“. Ponovila sam kako je dio mladih istaknuo negativna iskustva sa socijalnim radnicima u vidu njihove nezainteresiranosti koja je posebno vidljiva jednom kada djeca budu udomljena. Zanimala su me njena iskustva sa socijalnim radnicima i pogled na domski smještaj u odnosu na smještaj u udomiteljskoj obitelji.

Prvo bih se htjela nadovezati na razliku između doma i udomiteljske obitelji, što puno njih svrstava pod isto, ali zapravo je puno veća razlika. U domu su striktna pravila kojih se treba pridržavati, tamo su odgajatelji i nema neke veće prisnosti dok je udomiteljska obitelj znatno drukčija, atmosfera je puno opuštenija. Nažalost, dosta djece je od rođenja u domu, ne u udomiteljskoj obitelji pa ne mogu iskusiti kakav je to život s obitelji. Što se tiče socijalnih radnika, o njima mislim sve najbolje. Upoznala sam ih sve. Kad imamo podjele božićnih darova, kad treba provoditi neke razgovore ili bilo što drugo treba riješiti, uvijek izlaze u susret. Uvijek je opuštena atmosfera, dobro se slažemo i nemam nikakvih neugodnih iskustva što se njih tiče.

Zaključno, htjela sam doznati što bi Iva iz vlastitog iskustva savjetovala (potencijalnim) udomiteljima i koje karakteristike trebaju krasiti dobrog udomitelja ili udomiteljsku obitelj.

Poručila bih im da budu što strpljiviji, da budu što bolji prema toj djeci. Možda se ne čini lako u početku, ali stvarno treba dosta raditi, ima jako puno posla. To nije nimalo lak posao, ali jednom kad djeca imaju rutinu i kada bude neke discipline onda je to puno lakše i puno lakše se s tom djecom funkcionira. Kada se vidi jednoga dana napredak, kakva su to djeca; kakva su bila, a kakva su sad, to je nešto najljepše za vidjeti. Ta su djeca na kraju krajeva uspjela, a za njih se mislilo da neće možda niti živjeti, u kakvim su uvjetima bili. Smatram da udomitelji moraju biti dobri i strpljivi prema djeci. Ovdje i općenito u bilo koju udomiteljsku obitelj dolaze svakakva djeca, s raznim poteškoćama. Uz sve poteškoće, uz sve traume i tegobe koje ta djeca nose iz događaja koji su proživjeli, udomitelji trebaju biti strpljivi. Možda se to ne čini lako i ja vjerujem i vidim po svoj djeci da to stvarno nije lako. Ovdje su svakakvi slučajevi, ali treba ići polako jer su djeca odraz ponašanja udomitelja. Ako neko od njegovih poznanika vidi tu djecu, znat će: “Aha, oni ih odgajaju”. A ta djeca, na kraju krajeva, trebaju biti sretna tu gdje jesu.

Iako je i sama razmišljala o tome, ne vidi se kao udomiteljica, te ju privlače neke druge stvari. No istaknula je kako ima izražen nagon za pomaganjem i nije u potpunosti odbacila mogućnost da i sama jednom postane udomiteljica.

Za kraj smo se dotakle i zajedničkog iskustva da naše okoline miješaju udomiteljstvo i posvojiteljstvo. Zanimalo me jesu li njeni prijatelji znali kroz što prolazi i razumjeli društvenu sredinu u kojoj se našla. Zanimalo me Ivino mišljenje o mogućnostima bolje promocije udomiteljstva te kako doprijeti do što većeg broja potencijalnih udomitelja.

Zapravo, nitko ne zna što je to udomiteljstvo. Svi misle da si ili u domu ili si posvojen. Kad sam ja nekome rekla za tu situaciju, svi su rekli: “Aha, znači, ti si posvojena”. Trebalo je baš dublje to razjašnjavati i dati im do znanja koja je razlika između udomiteljstva i posvojenja jer je stvarno malo tko informiran o razlici. Rekla bih da je najbolji način promocije udomiteljstva definitivno preko djece. Moraju se promovirati djeca jer se na djeci vidi kakvi su udomitelji i kakva je razlika. Dakle, da djeca podjele svoja iskustva kako im je bilo doma, a kako u udomiteljskoj obitelji. Treba se čuti vapaj djece koja su u domovima i kojima treba pomoć, a koja ne mogu sama ili se ne usude, kao što se ni ja nisam usudila, sama sebi pomoći, a takvih ima jako puno. Svakako bi se preko djece to trebalo vršiti.

Nadam se da ste uživali u upoznavanju Ive i da će upravo njena priča biti poticaj koji vama treba da se upustite u plemenitu avanturu udomiteljstva.

Priče poput Nikoline i Ivine kao i aktualnosti u području udomiteljstva, možete pratiti na Facebook stranici projekta Zajedno do doma.

Ana Šebečić, voditeljica projekta

Tekst preuzet sa stranice mimladi.hr