Roda je svoje aktivnosti u zatvorskom sustavu započela upravo u radu sa ženama iz kaznionice u Požegi. Ideja za uključivanjem nastala je nakon jednog pisma iz Kaznionice u Požegi u kojem je jedna zatvorenica zatražila podršku. Od tada udruga Roda organizira aktivnosti u zatvorskom sustavu iz perspektive potreba djece s ciljem poboljšavanja uvjeta za ostvarivanje bliskosti s roditeljima koji se nalaze na izdržavanju kazne zatvora, navodi se na kakodalje.eu.

U nastavku možete pročitati jednu od priča bivših zatvorenica koja je objavljena u brošuri „Roditeljstvo iza rešetaka – priče bivših zatvorenica“ 2015 godine. Brošuru je objavila udruga Roditelji u Akciji – Roda kroz projekt ma#me, a priče je prikupila novinarka Marina Borovac kroz razgovore s bivšim zatvorenicama.

U braku su već dulje od dva desetljeća i „znaju se u dušu“. Njihov najstariji sin bio je punoljetan, mlađi je tek bio krenuo u srednju školu, a kći se još rado igrala lutkama, pomalo sričući prva slova, kada je ona otišla na „put“ koji je trebao potrajati tri godine. Nekoliko dana prije polaska pitala je supruga hoće li da mu ostavi nešto jednostavnijih recepata, da kuha djeci dok je nema. Nije htio. Tijekom zajedničkoga života mjesto za štednjakom ipak je bio prepustio njoj. Nije mu tada bilo ni na kraj pamet da će joj nakon nekog vremena, kada ga nazove iz zatvora i pita što radi odgovoriti: „Pečem pogaču.“ – Muž se trudio na sve načine da naša djeca i dalje osjećaju toplinu doma. Čak je bio pravio džemove, pekao ajvar, pripremao sok od bazge… Radio je sve što sam ranije bila radila ja. Prije odlaska u zatvor sin mi je u šali kazao da u svakoj normalnoj obitelji u zatvor idu tate, a ne mame. Svašta sam mogla zamisliti da bi mi se u životu moglo dogoditi. Ali nikada to da ću završiti u zatvoru. Tamo sam upoznala ljude kakve u normalnom životu sigurno nikada ne bih ni srela. Kad sam odlazila, svoj sam broj telefona dala svima koji su ga tražili. Nisam sa svima ostala u kontaktu, no s trima ženama se i danas čujem – priča nam fakultetski obrazovana žena srednjih godina.

Bila je trudna kada je protiv nje pokrenuta istraga zbog kršenja odredaba zaštite na radu. Po povratku iz rodilišta dočekala ju je optužnica. Prošlo je još pet godina dok nije i osuđena. Željela je što prije na izdržavanje kazne, da se stigne vratiti dok njezino najmlađe dijete ne krene u školu.

– Zvala sam sud i požurivala da što prije odem u zatvor. Kazali su da će mi izići ususret. Tako je došao i taj dan kad sam se pojavila na vratima zatvora u Remetincu. Sinovi su znali kamo idem, kći je bila premala da bismo joj o tome govorili. Bio mi je to jedan od težih trenutaka u životu. Čula sam ranije da se u Remetincu ostaje do 30 dana pa sam si ponijela toliko gaćica jer nisam znala kako se u zatvoru pere veš. Kad tamo ulaziš, detaljno ti pregledavaju stvari. Mene je pravosudna policajka pitala što će mi toliko gaćica. Odgovorila sam da sam možda bila malo paranoična. „Što, paranoični ste?“ odmah me stala propitivati. Jedva sam joj objasnila da sam upotrijebila krivu riječ. Kada sam ušla u ćeliju bila sam u potpunome šoku kad su se za mnom zatvorila vrata, a ona s unutarnje strane nemaju bravu. Ako nešto trebaš, moraš lupati. U sobi je bilo još osam žena natiskanih na četiri kreveta na kat i jedan „obični“. WC je bio u kutu, s „kaubojskim“ vratima i nezazidan do stropa pa ako je neka od žena na gornjem krevetu dok si unutra, može te gledati što radiš.

Iz ove je ćelije premještena u trokrevetnu. Umjesto planiranih 30, na Odjelu dijagnostike i programiranja u zagrebačkom Remetincu ostala je 40 dana, no kaže da je mogla ostati i puno kraće jer razgovori s psihologom i socijalnim radnikom traju samo nekoliko sati.

– Postave nekoliko pitanja – odakle dolaziš i slično. Nema nikakve izrade individualnog izdržavanja kazne.

Rublje je mogla prati.

– Deterdžent dobiješ. Od kozmetike ne možeš ništa unijeti, sve što ti treba moraš kupiti preko zatvorske kantine. Remetinec je skup, Požega je jeftinija. Tuširanje je u Zagrebu bilo ponedjeljkom, srijedom i petkom, ali kad imaš mjesečnicu dopuštali su da se pereš svaki dan. Nas tri smo se domislile kako ćemo se tuširati češće od ta tri puta tjedno. Naime, pod tuš ne može ići jedna sama, a ne smije ni jedna sama ostati u ćeliji. Zato je uvijek jedna od nas „imala“ menstruaciju. Kad ćeš se ići tuširati, doznaješ onog trena kad ti pravosudna policajka uđe u sobu i kaže: „Tuširanje, spremite stvari.“ Pod vodom ostaješ dok ne vikne: „Gotovo.“

U Remetinec su joj u posjet dolazili suprug i djeca. Kad ju je kći prvi put posjetila, pružala je prema njoj ruke, ali bi ih zaustavila staklena pregrada koja ih je dijelila. To je majci izmamilo suze.

– Kad su išli kući, ocu je kazala: „Jooj, što mi je ovaj mamin hotel ružan. Sve više mi sliči na zatvor.“

Drugi su se put njih dvije zagrlile u sobi za posjete.

Od proljeća 2013. godine u zatvoru u zagrebačkoj četvrti Remetinec majke s djecom više ne moraju razgovarati preko staklene pregrade. Rezultat je to zamolbe koju je, pozivajući se na odredbe Ženevske deklaracije o pravima djeteta, pravobraniteljici za djecu kao pritvorenica uputila bivša urednica i novinarka Hrvatske televizije. Ona se uspjela izboriti za sebe i druge majke da se s djecom tjedno telefonom čuju nekoliko minuta dulje nego prije i da s djecom više ne moraju kontaktirati preko pregrade.

Jednom mjesečno u tom je zatvoru sveta misa. Ona koja joj želi nazočiti mora se predbilježiti.

– Nije mi se sviđalo to što je princip takav da, bez obzira na to što si se upisala, na misu ide ona koju oni odaberu.

Obitelj i vjera davali su joj snage da izdrži u zatvoru. Često je molila krunicu. Kada je došla u kaznionicu u Požegi prihvatila se posla i ručnoga rada. Vezla je i puno čitala. Bila je na otvorenome zatvorskom odjelu i svakoga je dana mogla telefonirati svojima. Sistem razgovora je takav da su na pametnoj telefonskoj kartici zatvorenice pohranjeni brojevi koje može zvati.

– Pričati možeš onoliko koliko imaš novca. Nije to uopće jeftino, minuta razgovora u fiksnoj mreži stoji jednu kunu. Zovete li nekoga na mobitel, onda za jednu potrošenu minutu platite dvije kune.

U kaznionicu u Požegi stigla je u „marici“ s još osam žena. Svima su im ruke bile vezane lisičinama, bez obzira na vrstu kaznenoga djela zbog kojega su osuđene. Postupak je isti i za one koje su nekoga planski ubile i za one koje su u zatvoru završile zbog prometne nesreće. U Bolnici za osobe lišene slobode u zagrebačkoj Svetošimunskoj ulici „pokupili“ su zatvorenicu osuđenu zbog ubojstva starice koju je okrala. Prva „stanica“ u kaznionici za žene bio im je prijamni odjel. Smještene su u dvije spavaonice. Tu su još dnevni boravak i kupaonica. Zbog činjenice da je s njom na malom prostoru i ubojica nije joj, kaže, bilo nimalo ugodno. Srećom, nije bilo ni problema.

– Važno je da u zatvor ne dolaziš s predrasudama. I da se nastojiš ne uključivati i miješati ni u kakve priče – savjetuje.

Tijekom dva tjedna boravka na prijamnom odjelu pomalo se privikavala na zatvorski život. Čistila je dvorište, dok nije odlučeno koji će posao raditi tijekom izdržavanja kazne. Ona je bila jedna od onih zatvorenica koje su u kaznionici željele raditi. Naime, rad nije obvezan i tko neće, ne mora na posao. Dopalo joj je mjesto u kuhinji. Sa prijamnog je premještena na otvoreni zatvorski odjel na gdje je kaznu izdržavalo tridesetak žena.

– Na odjelu su bile tri tuš-kabine i dva zahoda. A u sobi nas je bilo osamnaest. Meni je to bio potpuni šok, osobito zato jer sam pred sobom imala tri godine. Pridržavala sam se pravila kućnoga reda i nakon večernje prozivke odlazila na počinak. Tako sam izbjegavala i moguće nevolje – kaže.

Iako se odjel zove otvorenim, on se nalazi u istome zatvorskom krugu s poluotvorenim i zatvorenim odjelom, pa smo tako mogli biti i u kontaktu sa ženama s tih odjela. Uvjeti su postali puno bolji kad je 1. siječnja 2014. godine iseljen maloljetnički zavod koji se nalazio u zgradi s druge strane ograde kaznionice. Ondje smo mi žene s otvorenoga odjela bile same i nismo morale nositi zatvorsku jeans-uniformu, nego smo mogle imati svoju odjeću.

U novim uvjetima ona nije bila dugo ostala. Povjerenstvo za uvjetni otpust Ministarstva pravosuđa osam mjeseci zatvorske kazne zamijenilo joj je uvjetnom. Od predsjednika države dobila je godinu pomilovanja. Na slobodu je izišla nakon jedne godine i četiri mjeseca.

– Imam divnoga muža i moj je boravak u zatvoru prošao bez boli. Djeca su bila na sigurnom i imala su sve. Kad sam počela koristiti pogodnosti odlazaka na vikende, cjepkala sam te slobodne sate tako da što češće mogu otići doma. Izlazak se dobije najprije na 72, zatim na 96 pa na 120 sati, a ja bih te slobodne trenutke „usitnila“ na po 36 sati. I moji su mi, naravno, dolazili u posjete. Ako me pitate što mi je smetalo u zatvorskom sustavu, reći ću da je to činjenica da su sve zatvorenice u „istom košu“. Primjerice, jednako se detaljno pregledavaju djeca i odrasli posjetitelji koji su došli obići ženu koja je unutra zbog prometne nesreće i posjetitelji koji su došli nekome tko je ovisnik i osuđen zbog dilanja. Cijeli sustav kao da se nije maknuo od 1947. ili 1948. godine. Još uvijek su u uporabi naziv komandirka i komandir. Doduše, nitko ti ne kaže da ih moraš baš tako zvati, ali svi očekuju da tako bude. Razmišljala sam da bih jednoga dana mogla napisati priručnik što sve žene čeka kada dođu u zatvor, što se smije, a što ne. To su korisne informacije, a nema ih – navodi.

Hoće li se uistinu odlučiti na pisanje priručnika teško je reći. Jer, to je poglavlje svoga života zatvorila. Kada je izlazila iz kaznionice po nju je došla obitelj:

– Moj je automobil bio parkiran ispred kaznionice, njime sam odlazila kući na vikende, njime sam se vraćala natrag. Kada sam se vraćala s posljednjega vikenda, u Požegu sam otišla autobusom, tako da moji mogu doći po mene. Sigurna sam da sam ispravno postupila zato što sam kaznu išla odmah „odraditi“. Odgađanje je zapravo mučenje samoga sebe – svi nešto iščekuju, a to se na kraju ipak ne dogodi.

Njezina je obitelj jednako skladna kao što je bila i prije no što je otišla na izdržavanje kazne. I jednako kao prije njezin suprug ne zalazi u kuhinju.

……………………….

Članak preuzet je sa stranice Platforme za resocijalizaciju koja je pokrenuta u okviru projekta moto#R – Motiviranjem i osnaživanjem do resocijalizacije koji u partnerstvu provode udruga Roditelji u akciji, Hrabri telefon, Status M i Ekonomska klinika.
Projekt moto#R se provodi od srpnja 2019. do srpnja 2021. godine. Projekt je sufinanciran sredstvima Europske unije iz Europskog socijalnog fonda, ugovoren je na pozivu za dodjelom bespovratnih sredstava “Jačanje kapaciteta organizacija civilnoga društva za podršku učinkovitoj resocijalizaciji i reintegraciji počinitelja kaznenih djela u društvenu zajednicu“.