Razgovarali smo s Janom Kerekešom, umjetničkim voditeljem Teatra Kerekesh iz Varaždina, osnovana 2014, koji sadržajem i repertoarom sudjeluje u promoviranju i uključivanju marginaliziranih skupina i osoba s invaliditetom.

Autor: Andrija Tunjić, Inkluzija
Pomalo shvaćajući ispraznost života ogrez­la u trošenju, čini se da je globalnim moćnicima doprlo do svijesti da rastroš­nost većini stanovnika planet Zemlja nije od koristi. Ponajprije zbog sve neracio­nalnijeg trošenja prirodnih resursa. Sto­ga konzumerizam, onaj koji ne proizvo­di ekstraprofit, nastoje transponira­ti u dobro­činstvo, u osnivanje brojnih do­bro­či­ni­­­telj­skih udruga. Tako suvremenom čovje­­ku, žrtvi i sužnju hedonizma, pokušavaju vratiti dostojanstvo i re­setirati pro­ma­šaje tro­šenja, koji su od ljudi stvori­li automate za uspjeh, plagijatore užitka, robote kiča i glo­balističkih, postmodernih dosjetki. Za što bi suvremeni cinik – bez obzira na količi­nu mrvica s bogate hedo­nistič­ke trpeze – mogao reći da su surogat konzumerističkih navika. Ne samo materijalnih nego i duhovnih.

Svi smo iz nečega isključeni
No bez obzira na cinike, dobročinstvo današnjem čovjeku vraća nadu u budućnost. Je li bezosjećajni globalist, potrošač arhetipskih ljudskih vrijednosti, sa svojim dobročinstvom zakasnio? Je li njegovo dobročinstvo dostatno pokriće za nemate­rijalistički život, za fingirani talent ne­na­da­renih, ili je i to samo još jedan oblik discipliniranja i prilagođavanja konzume­nata konzumerističkom svjetonazoru, ko­ji najčešće isključuje i ugrožava marginali­­zirane i hendikepirane pojedince i sku­­­­pine? Čini mi se da je na to važno upo­zo­ri­­ti u vrijeme pandemije COVID-19, kada svatko može postaviti pitanje o isklju­či­­vos­ti, odnosno neuključivosti, kako u pro­stor zajednice u kojoj egzistira tako i u područja koja život zajednice čine pod­nošlji­vima i prihvatljivima. Osobito se to tiče kulture, ne samo takozvane moder­ne kulture, nego čak i tradicijske, jer ono što je donedavno bilo normalno danas je teško ostvarivo. Zato je svaki pokušaj in­kluzije i zadovoljenje potreba zapostav­ljenih skupina ili pojedinaca veliki korak u društvo ravnopravnih. U tekstu koji slijedi predstavit ću vam Teatar Kerekesh iz Varaždina, osnovan u veljači 2014, koji svojim sadržajem i repertoarom sudjeluje u promoviranju i uključivanju marginali­ziranih skupina i osoba s invaliditetom u kulturne programe i jednakopravnost hrvatskoga društva. Osim po svojem posla­nju, to je kazalište zanimljivo i stoga što je jedno od rijetkih koje se, za razliku od veći­ne institucionalnih hrvatskih teatara, i funkcionalno približilo publici – glumci tog kazališta najčešće odlaze publici umjesto da publika posjećuje njih.

Jan Kerekeš, umjetnički voditelj Teatra Kerekesh, na početku razgovora kaže da oni publiku ne dijele te da im je publika razlog i smisao postojanja i djelovanja. Zanimanje publike za komediju – bez obzira na to sastojala se od osoba s invaliditetom ili ne – kao i za autorske predstave i broj­ne kazališne ideje Ljubomira Kerekeša, taj teatar želi podijeliti s publikom „pod istom kapom“ i stvoriti kazališni brend. Publika i mnogi kazalištarci misle da je stvaralaštvo glumca, redatelja i autora ve­ćine tekstova toga kazališta Ljubomira Ke­rekeša, koji je s Janom i redatelj predstava, zavrijedilo biti primarna zadaća tog kaza­lišta. Osim interesa publike za repertoar njihovog kazališta, Jan kao jedan od razloga za osnivanje Teatra Kerekesh spomi­nje i Hrvatsko narodno kazalište Varaždin, koje nema predstava koje zanimaju varaždinsku publiku.

Kazalište treba oslobađati ljude, eliminirati predrasude i boriti se za integritet i život svakog pojedinca
„Nekada su predstave u HNK u Varaž­dinu imale i po dvadeset, trideset raspro­danih izvedbi, danas jedva pet. Pod raspro­danima mislim da po punoj cijeni ulaz­­nicu kupi barem 300 ljudi“, kaže Jan Kere­keš. Na pitanje koliko je osnivanje bilo motivirano i zapostavljanjem publike koju su zanimale marginalne teme našega društva, Jan Kerekeš odgovara: „Luksuz je raditi pred­stave koje publiku ne zanimaju. Publi­ku treba slušati. Uvijek, svakodnevno. Pogotovo u malom mjestu kao što je Varaždin. To kažem i zato što mislim da smo svi, ne samo kazalištarci, marginalne skupine društva u nekom segmentu života. Toliko je svakodnevnih problema malih ljudi da su i neke jednostavne stvari postale nedo­stižne. Neki odnosi u društvu i među ljudima, koji bi trebali biti normalni, izgubili su svoje vrijednosti i svi se polako ali sigurno zatvaramo u sebe. U takvim okolnostima kazalište treba oslobađati ljude, eliminirati predrasude i boriti se za integritet i život svakog pojedinca, bez obzira na to dolazi li taj pojedinac iz marginalne ili tzv. normalne sredine.“

Na pitanje koliko su repertoar prilago­dili temama koje se tiču marginaliziranih sku­pina i osoba s invaliditetom, Jan kaže: „U našem repertoaru do sada smo se malo bavili temama koje se tiču osoba s inva­liditetom, no svaka naša predstava na duhovit se način bavi nekom od tema koje se tiču životne svakodnevice i problema u kojima se svatko može sâm pronaći, bio taj s invaliditetom ili bez njega. U tome, kako sam već rekao, ne pravimo nikakvu razliku jer svaka razlika pokazuje da smo svi za nešto uskraćeni i iz nečega isklju­čeni. Zato neću pogriješi­ti ako kažem da se u svakoj predstavi za­pra­vo bavimo mar­ginaliziranim oso­ba­ma. Primjerice, u pred­stavi Skupština, Ljubomir Kerekeš glu­mi predstavnika romske nacionalne manji­ne, čiji proble­mi nisu samo problemi te ma­njine nego cjelokupnog društva. Mi misli­mo da je to način na koji se treba boriti protiv margi­nalizacija u društvu i za jačanje zajedništva u društvu.“

Da bi bio što jasniji glede shvaća­nja umjet­nosti i umijeća glume, tumači ka­ko za njega nikada nije postojalo pita­nje glumi li pred slijepima ili ljudima s invaliditetom: „Za mene kao glumca ne posto­ji nikakva razlika glumim li pred osobom s invaliditetom ili pred publi­kom ko­ja se sastoji od osoba s invalidetom ili ta­ko­zvanom obič­nom publikom. Svi su mi uvijek jedna­ki. Ja znam, i tako doživlja­vam glumu, da se i osobe s invaliditetom žele osjećati ravnopravno ostalima i žele da se prema njima odnosimo jednako kao prema svima. Ni u kojoj situaciji ne želim po­vrijediti ikoga, a ponajmanje osobe s invaliditetom. Prema svakoj publici odno­sim se s istim poštovanjem i pažnjom, a vjerujem da se tako ponašaju svi umjet­nici svijeta. Za osobe s invaliditetom i njihovu pratnju dajemo popuste i besplatne ulaz­nice. I uvijek smo spremni osigurati poseb­na mjesta, bliže pozornici, kako bi im se gledanje predstava olakšalo.“

Smiju se glasnije od svih
Zbog takvog shvaćanja glumačkog posla i uloge Teatra Kerekesh u uključivanje publike u izgradnju društva jednakih prava, Jan Kerekeš ne želi govoriti o točnom broju predstava odigranih za marginali­ziranu publiku. Radije govori o predstava­ma koje je Teatar Kerekesh i on osobno odigrao u humanitarne svrhe. A takvih sva­ke godine odigraju desetak, od kojih su mnoge za takozvane marginalizirane skupine ljudi. Razlozi za izbjegavanje razlika broj­ni su. Jedan od primarnih jest činje­nica da je „publika iz marginaliziranih skupina česta pojava na našim predstavama i stoga Kerekesh teatar surađuje s mnogim udrugama koje se bave osobama s invalidi­te­tom, a kojima omogućuje pravodobnu nabavku ulaznica za hendikepiranu publiku. Drugi je, to nikada ne zaboravljam nagla­siti, da mi, kako sam već nekoliko puta naglasio, ne činimo razliku između osoba s in­validitetom i onih bez njega. Osobe s invaliditetom uvijek su predivna pu­blika koja se često smije i glasnije od svih i to nam dodatno daje snage i ljubavi da na­stavimo raditi još bolje ovo što radimo.“

Očekuju se projekti
Uključivanje marginaliziranih pojedi­­na­ca i osoba s invaliditetom i udruga u za­jed­ničke projekte i radionice nei­zostav­na su tema kada se govori i piše o projektima koji žele mar­gi­nali­zi­ra­ne i osobe s invaliditetom uključiti u ži­vot suvremenoga društva. Što o tome mi­sli Jan Karekeš, bilo je pitanje na koje je od­­­­govorio: „U predstave do sada ni­smo uklju­­čivali osobe s invaliditetom, no ra­dili smo projekte s raznim udruga­ma slijepih, udrugama osoba s invalidi­tetoma i drugim udrugama koje poma­­žu ljudima. Zadnji projekt Čujem smi­jeh, vidim kome­diju radili smo s Udru­gom slijepih Varaždinske županije i Društ­vom distrofičara i invalida cerebral­ne parali­ze Grada Va­raž­di­na. Rezultat te surad­nje jest radio dra­ma Bibi i Bubi na temelju tonskih anketa u kojima su sudjelovale slijepe osobe i osobe s invaliditetom.“ O dalj­njoj suradnji na takvim projektima i o budućim projektima koji bi bili financi­rani iz EU fondova za osobe s invaliditetom i marginalizirane osobe Jan kaže: „Do sada je Kerekesh teatar bio samo partner takvih projekata. Za neke pro­jekte koje smo prijavili na EU natje­čaje još čekamo rezultate i nadamo se da ćemo dobiti novac, kako bismo što prije počeli s njihovom realizacijom. To nam je bitno i zbog publike kojoj smo zahvalni jer i u ovim teškim vremenima publika željno iščekuje naše predstave.“

Od siječnja 2019, otkada je Jan umjet­nički voditelj, do danas, to je kazališ­te pro­­duciralo jedanaest predstava za od­ras­­le i dvije za djecu i mlade. Zbog toga je Te­a­tar Kerekesh organizator festivala Tje­dan smijeha u Varaždinu, koji je od 2016. najposjećeniji hrvatski kazališ­ni fe­stival. A uz to je organizator kaza­lišnih ma­nifestacija Ljeto na Šoderi­ci, Ljeto u Do­njoj Stubici, Ljeto na Bajeri­ma, Lje­to na Aquacityju, Smešne toplice, Varaž­din­ske kazališne večeri, Dani smije­ha u Za­grebu, Čakovcu, Samoboru, Prelogu, Kar­­lovcu, Virovitici, Dugom Selu, Križev­ci­ma, Rijeci i Kotoribi. Organizi­raju i ljetnu turneju po Jadranu, a svake godine do pandemije odigrali bi i orga­nizirali vi­še od 200 predstava diljem Hrvatske.

………………………………………………………………..

Tekst je objavljen u okviru projekta “Uključiva kultura – potpora socijalnoj inkluziji kroz kulturu putem Vijenca koji sufinancira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda.
Nositelj projekta je Matica hrvatska, a partneri su Udruga Pragma i Društvo za komunikacijsku i medijsku kulturu.

Ukupna vrijednost projekta je 1.393.707,02 kuna.

Cilj projekta je unaprjeđenje kvalitete medijskog izvještavanja o ranjivim skupinama edukacijom novinara i proizvodnjom medijskih sadržaja, s naglaskom na socijalnu uključenost kroz kulturu. Projektom je predviđen redoviti prilog dvotjednika Vijenac pod naslovom Inkluzija, u sklopu kojega će tijekom 24 mjeseca biti objavljeno ukupno 1320 kartica teksta.