Broj osoba koje su zbog progona, sukoba, nasilja i kršenja ljudskih prava bile prisiljene napustiti svoje domove u prošloj godini povećao se na oko 82,4 milijuna. Dug i opasan put do zemlje u kojoj uspiju ostvariti azil, pushbackovi na granicama, boravak u kampovima u kojima se živi u oskudnim okolnostima i mnoštvo drugih nesretnih okolnosti pogubno djeluju na njihovo fizičko, ali i psihičko zdravlje. Pri tom su posebno pogođena djeca i mladi, koji prema najnovijim podacima UN-a čine čak 42 % migrantske populacije. Za ovu ranjivu skupinu mogućnost obrazovanja nije samo osnovno ljudsko pravo, već i način ostvarivanja osobne autonomije u nepoznatoj zemlji: uz ovladavanje praktičnim vještinama vrijednima na tržištu rada, obrazovanje izbjeglicama olakšava i kreiranje socijalnih veza, učenje kulture i kulturnih obrazaca, jezika te ih psihički osnažuje pružajući im nadu. Ili bi tako trebalo biti.

Piše: Petra Sever, Kulturpunkt

No izbjeglička kriza pokazuje se i kao kriza obrazovanja, barem tako tvrde Helen Avery i Salam Said, istraživačice koje se u svom radu bave pitanjem migracija i stanjem na Bliskom istoku. U studiji Higher Education for Refugees: The Case of Syria iz 2017. godine zaključuju kako potencijal obrazovanja izbjeglica nadilazi njihovu lakšu integraciju u europsko društvo te ga dugoročno gledano treba usmjeriti ka kreiranju kapaciteta koji će biti začetnici buduće obnove, mira i gospodarskog oporavka u regijama koje trpe gospodarske i društvene posljedice ratnih zbivanja i političkih previranja.

O temi migracija i obrazovanja govorilo se i na okruglom stolu Izazovi u uključivanju u visoko obrazovanje za osobe pod međunarodnom zaštitom, održanom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu u sklopu 8. Tjedana IZBJEGLICAma!. Govornici iz udruga borders:none, Are You Syrious, Centra za mirovne studije i drugih organizacija, volonteri i osobe pod međunarodnom zaštitom, podijelili su svoja iskustva i probleme na koje su nailazili pri primjeni postojećih državnih propisa u praksi.

Sve kreće od jezika

Prva prepreka s kojom se susreću osobe pod međunarodnom zaštitom prilikom upisa na fakultet je – jezik. Prema Pravilniku o načinu provođenja programa i provjeri znanja tražitelja azila, učenje hrvatskog jezika, povijesti i kulture po programu Ministarstva znanosti i obrazovanja, za srednjoškolce i pristupnike visokog obrazovanja, organizira se u trajanju od šest mjeseci do jedne godine. U praksi, tečaj hrvatskog jezika financiran iz državnog proračuna traje oko 280 sati, a uobičajeno je da osobe nakon pohađanja tečaja steknu A2 razinu hrvatskog jezika prema ZEROJ-u, što je tek osnovna razina poznavanja jezika. Ustanove iz sustava visokog obrazovanja pri upisu traže visoku razinu jezične kompetencije – B2 ili C1 razinu.

Prema Zakonu o međunarodnoj i privremenoj zaštiti Ministarstvo sufinancira tečajeve za stjecanje osnovne razine jezične kompetencije, no treba naglasiti kako pravo na financiranje tečaja, odnosno obvezu pohađanja tečaja, imaju samo azilanti, dakle osobe koje su stekle pravo na međunarodnu zaštitu. Tražitelji azila nemaju pravo na financirani institucionalni tečaj hrvatskog jezika, a kako navodi Anamarija Macanović iz AYS-a, od dana podnošenja zahtjeva za azil pa do dana donošenja rješenja mogu proći i do dvije godine.

Članovi udruga koji rade s migrantima navode kako, prema njihovom iskustvu, Ministarstvo rijetko organizira takve tečajeve. Kada se i organiziraju, provode ih škole koje se u natječaju pokazale kao najpovoljnija opcija, iako nisu specijalizirane za poučavanje hrvatskog kao stranog jezika. To umanjuje kvalitetu tečaja i brzinu ovladavanja jezikom. Macanović smatra kako institucionalna i strukturna ograničenja utječu na broj mladih osoba pod međunarodnom zaštitom koje žele pristupiti visokom obrazovanju. Navodi kako, u praksi, osobi koja dođe u Republiku Hrvatsku i zatraži azil nije omogućeno besplatno učenje hrvatskog jezika, čime se prolongira njena integracija. Novčana pomoć dostatna je samo za osnovne potrebe, zbog čega je većina azilanata nakon potvrđivanja statusa primorana naći posao u zanimanjima koja ne traže visoke kvalifikacije.

Važnost učenja jezika ističe i Semih Adiguzel, osoba pod međunarodnom zaštitom i student Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. “Proces integracije je dugotrajan proces. Prema zakonu, kreće onda kada dobijete status azilanta. Ja smatram kako prava integracija počinje onda kada počneš učiti jezik zemlje u koju si došao”, rekao je. Sličnog su mišljenja i profesorice Ranka Đurđević i Martina Podboj. One u radu Izbjeglice kao posebna kategorija učenika inog jezika pišu kako je učenje jezika prihvatne zemlje glavni preduvjet dostizanja punog potencijala osobe i njihova doprinosa zajednici te se zalažu za prepoznavanje izbjeglica kao posebno ranjive skupine učenika stranog jezika.

Iako prema Zakonu tražitelj azila ima pravo na osnovno i srednje obrazovanje, članovi udruga koji rade s migrantima navode kako je, pri postupanju s maloljetnicima bez pratnje, praksa takva da se smještaju u domove i ne uključuju odmah u nastavu čime se odgađa njihovo, ionako prekinuto, obrazovanje. Nakon uključenja u školski sustav, za sve maloljetnike organizira se pripremna nastava u trajanju od 140 sati. Zbog toga što se pripremnom nastavom često ne uspijeva kompenzirati propušteno gradivo, djeca postižu niske rezultate na inicijalnim testovima te bivaju smještena u niže razrede u odnosu na svoju dob, što utječe na njihovu motivaciju za obrazovanjem i na kvalitetu njihove integracije u školsko okružje.

Volonterka AYS-a Veronika Gajšak mišljenja je kako pripremna nastava nije dovoljna. Naglašava kako se ona često odvija paralelno s redovnom nastavom zbog čega se događa da učenik/ca sjedi na redovnoj nastavi bez da razumije ijednu riječ. Volonteri svojim aktivnostima popunjavaju rupe u sustavu, u kontaktu su s učiteljima i nastavnicima, a čest je slučaj da starija djeca preuzimaju odgovornost i za mlađu braću i sestre, s obzirom na to da roditelji sporije uče jezik pa ne mogu aktivno komunicirati sa stručnim osobljem škole. Gajšek napominje i kako većina učenika koja upiše gimnazije brzo odustane i upisuje strukovne škole, što je uvjetovano težnjom za što bržim ulaskom na tržište rada kako bi financijski rasteretili svoje obitelji koje nemaju razvijenu socijalnu mrežu podrške.

U limbu birokracije

Prema Zakonu osobe pod međunarodnom zaštitom zadobivanjem statusa azilanta i stranca pod supsidijarnom zaštitom, uz pravo na osnovno, srednje i visoko obrazovanje pod istim uvjetima kao i hrvatski državljani, ostvaruju i pravo na priznavanje inozemnih obrazovnih kvalifikacija. U praksi dolazi do problema prilikom ovjere kvalifikacija koje su stečene u zemlji podrijetla. Macanović spominje slučaj osobe koja je završila stomatološki fakultet u svojoj matičnoj zemlji. Kada je osoba odlučila pristupiti verifikaciji diplome u Republici Hrvatskoj, komora ju je tretirala kao stranca. Od nje je tražila visok stupanj znanja hrvatskoga jezika te ju je obvezivala na plaćanje gotovo 20 000 kn za provođenje procesa verifikacije i za ispit.

Slične se poteškoće javljaju i kod osoba pod međunarodnom zaštitom koje žele nastaviti fakultet ili se na njega upisati. One često nemaju dokumente kojima bi dokazale svoj stupanj obrazovanja. Prema već spomenutom Zakonu, odluka o odbijanju zahtjeva za priznavanje inozemnih stručnih kvalifikacija ne može se temeljiti isključivo na činjenici da ne postoje službeni dokumenti kojima se dokazuje određena inozemna kvalifikacija. Naime, u tom slučaju nadležna tijela trebaju provesti procjenu ranije stečenih kompetencija. No takvi postupci često traju predugo, što je demotivirajuće za pristupnike. Članovima udruga koje rade s migrantima nije poznati niti jedan slučaj u kojemu bi osobi bez dokumenata bilo omogućeno upisivanje fakulteta u Republici Hrvatskoj.

Olakotnom se okolnošću smatraju slučajevi u kojima osobe u progonstvu posjeduju dokumente kojima mogu dokazati razinu obrazovanja. Macanović primjećuje kako, u praksi, ni tada administracija na fakultetima azilante ne prepoznaje kao specifičnu kategoriju. Naime, pri prijavi na fakultete službe ih tretiraju kao strance, što znači da od upisnika traže dokumentaciju koja u njihovim matičnim državama često ni ne postoji. Ona spominje slučaj mladog Sudanca koji je želio nastaviti studij kemijskog inženjerstva. Mladić je priložio diplomu i prijepise ocjena, no nije posjedovao plan i program studija – spis kojega njegovo matično učilište nije prepoznavalo kao zaseban dokument. Dugotrajna komunikacija između ministarstva, udruge i pristupnika, dovela je do isteka roka za prijavu, zbog čega osoba nije upisala fakultet. Podrazumijeva se kako tražitelji azila i azilanti nisu u mogućnosti kontaktirati obrazovne institucije svoje matične zemlje i u slučajevima kada one postoje, točnije kada nisu uništene ratnim ili političkim okolnostima. Dakle, legalno naknadno prikupljanje dokumenata iz domicilnih zemalja za azilante i tražitelje azila nije opcija.

Semih Adiguzel je na spomenutom okruglom stolu govorio o svojim iskustvima pri upisu na Pravni fakultet. Rekao je kako je, uz potporu Croaticuma, uspio uspješno ovladati visokom razinom hrvatskog jezika, čime je ostvario uvjete za prijavu. Smatra kako svladavanje hrvatskog jezika ne bi bilo moguće bez podrške nevladinih organizacija jer, iako ima status osobe pod međunarodnom zaštitom već dvije godine, do današnjeg dana od Ministarstva nije dobio službeni poziv za učenje osnovne razine hrvatskog jezika. Iako je u Turskoj već završio treću godinu prava, u Zagrebu je trebao krenuti ispočetka. No upis na fakultet bio je tek početak birokratskog limba. U postupku upisa, uprava fakulteta tretirala ga je kao stranog državljana. Strani državljani upisuju se na studij pod jednakim uvjetima kao hrvatski državljani, ali se od njih može tražiti plaćanje dijela ili pune cijene studija. Budući da upis studenta pod međunarodnom zaštitom nije reguliran na nacionalnoj razini, svako visoko učilište treba donijeti posebnu odluku kojom se azilant ili stranac pod supsidijarnom zaštitom oslobađa plaćanja školarine. Zbog takvih postupanja, studenti su tijekom svakog procesa u neizvjesnosti ne znajući hoće li im školovanje biti financirano.

Otežan pristup zajamčenim pravima

Iako ne plaća studij, Semih se susreće s problemima pri podmirivanju troškova života. Niska državna stipendija (manja od redovne socio-ekonomske stipendije koja iznosi 1200 kuna), nije mu dovoljna. Kao redovni student po zakonu ne smije biti trajno zaposlen, stoga se financira radom preko student servisa. Ostvarivanje većine prava koja uživaju redovni studenti, poput prava na subvencionirani smještaj i prehranu te mogućnosti ostvarivanja stipendije, otežano je za studente u azilu.

Semih navodi kako natječaji za ostvarivanje prava na stipendiju i smještaj još uvijek nisu prepoznali kategoriju azilanata kao specifičnu te zbog toga uvjetuju identičnu dokumentaciju kao i za ostale studente. Takvi su spisi, primjerice, izjava o članovima obitelji, njihovim OIB-ima i prihodima, što osobe pod međunarodnom zaštitom koje samostalno stanuju u Hrvatskoj ne mogu ispuniti. Semih se nada kako će u narednim godinama natječaji koje raspisuje Ministarstvo i studentski centri prepoznati kategoriju osoba pod međunarodnom zaštitom, i kako će usustaviti popis potrebne dokumentacije kako bi studentima omogućili i olakšali prijavu.

Upitani o trenutnoj situaciji vezanoj uz upisivanje azilanata u visoko obrazovanje te o budućim planovima, iz Ministarstva znanosti i obrazovanja poručuju kako, prema (još neobjavljenom) Akcijskom planu za integraciju osoba kojima je odobrena međunarodna zaštita za razdoblje 2021. – 2023., rade na kreiranju smjernica i zakonodavnog okvira unutar kojeg bi se reguliralo pitanje priznavanja ranije stečenih kompetencija osoba bez propisanih osoba. Navode i kako se kreira i Nacrt Zakona o priznavanju inozemnih obrazovnih kvalifikacija koji će ovoj skupini, između ostaloga, i olakšati upis na sveučilišta.

U tijeku je i izmjena Pravilnika o uvjetima i načinu ostvarivanja prava na državnu stipendiju na temelju socio-ekonomskoga statusa gdje će se studentima pod međunarodnom i privremenom zaštitom u skladu s propisima koji reguliraju prava osoba pod međunarodnom i privremenom zaštitom dodijeliti 550 bodova, na koje do sada nisu imali pravo. Poručuju da su se propusti događali zbog neiskustva s navedenim tipom studenata te da će od sada posebnu pozornost usmjeriti studentima kojima je odobrena međunarodna i privremena zaštita u Republici Hrvatskoj te da će dodatno razraditi odredbe kojima su isti obuhvaćeni.

Alternativni pristupi i podrška “odozdo”

Ovakvi problemi prepoznavanja pravnog statusa izbjeglice, verifikacije kvalifikacija, jezične kompetencije, nedostatka socijalne potpore i manjak integracije javljaju se u većini europskih zemalja domaćina, pokazalo je komparativno istraživanje Europske studentske unije iz 2017. godine. Ipak, izvjesno je kako zemlje poput Njemačke, Belgije i Austrije imaju kvalitetniji sustav podrške što omogućuje azilantima da lakše savladaju institucionalne prepreke.

Loši zakonodavni okviri doveli su do promišljanja o alternativnim pristupima visokom obrazovanju za osobe u izbjeglištvu. Primjer takvog pristupa je i online platforma za učenje Kiron koja pomaže osobama u azilu pri informiranju o mogućnostima obrazovanja u Njemačkoj, Jordanu i Lebanonu te im pruža kompenzacijsko obrazovanje, besplatne tečajeve engleskog jezika te pruža certifikate za usvojena znanja iz različitih područja. Ipak, Kiron ne izdaje diplome i nije pandan sveučilištima, stoga on ne kompenzira potrebu za visokim obrazovanjem.

Još jedna od rijetkih studija na temu visokog obrazovanja izbjeglica kreirana u sklopu projekta TandEM i provedena u Hrvatskoj, Cipru, Grčkoj, Italiji, Malti i Španjolskoj, pokazala je kako studenti izbjeglice te studenti iz trećih zemalja smatraju kako bi im za izjednačavanje šansi za prijavu na sveučilišta najviše pomogla kvalitetnija jezična obuka, veća financijska pomoć te educirano osoblje koje bi im pružalo podršku pri upisu. Također navode i potrebu za individualiziranom potporom i mentorstvom vršnjaka.

Primjer jedne od rijetkih država koja su prepoznale potrebu za prilagodbom potrebama osoba pod međunarodnom zaštitom jest Belgija. Desetak glavnih belgijskih sveučilišta razvilo je programe koji olakšavaju pristup visokom obrazovanju i integraciji izbjeglica, tražitelja azila i azilanata. Takvi programi pružaju širok spektar modela podrške kao što su tečajevi jezika, socijalna podrška (pri osiguravanju stanovanja, prijevoza i stipendije), vršnjačka podrška (buddy programi) te pomoć pri upisima, sponzorstvo i mentorstvo studentima izbjeglicama. Rezultat aktivnosti je sve veći broj studenata u izbjeglištvu kojima je omogućena prilika za sudjelovanjem u visokom obrazovanju.

Poput organizatora Tjedana IZBJEGLICAma!, u Hrvatskoj različite neprofitne organizacije intenzivno pružaju podršku azilantima i tražiteljima azila. Ipak, udruge civilnog društva i volonteri ne mogu nadomjestiti nekoordiniranost institucija i neuređenost pravnih regulativa. Zaključak okruglog stola jest kako Republika Hrvatska nema razvijen sustav za osobe pod međunarodnom zaštitom koje žele studirati i kako se većina procesa koji se doista i provode, temelji na angažmanu udruga i pojedinaca, dok institucije stagniraju u donošenju i propisivanju jasnih procedura. Nove inicijative i rješenja trebale bi biti produkt zajedničke suradnje državnih institucija i civilnog društva, kako bi se usustavljivanjem procesa riješili nagomilani problemi u praksi.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK.