Entre deafblind band čine Dražen, Marijana, Nedjeljko i Lejla, jedina članica bez invaliditeta. Riječ je o grupi glazbenika koji, osim što sviraju i pjevaju, istovremeno znakuju. O tome što i kako rade, razgovarali smo s vokalisticom benda Marijanom Ibriks, piše Marija Lubina na Studentski.hr.

Na bubnjevima je voditelj Dražen, Nedjeljko – na udaraljkama, Marijana za mikrofonom, a Lejla na bas gitari. Svi oni čine Entre deafblind bend koji djeluje od 2019. Osim što je basistica, Lejla je jedina članica benda bez invaliditeta. Iz Entrea kažu – promoviraju inkluziju.

Ekipa Entrea okupila se prije nešto više od tri godine. Iako zaista odrađuju probe u Marijaninoj garaži, kaže kako nisu tamo neki bend iz garaže. Imaju svoju udrugu Nostra Domus, svoje autorske pjesme i nastupaju na festivalima.

Glazba – doista za sve

Ovaj nesvakidašnji glazbeni bend čine Dražen, nagluha osoba sa slušnim aparatom, Neno, gluhoslijepa osoba, Marijana, koja je također gluhoslijepa osoba i Lejla, koja je jedina članica osoba bez invaliditeta.

– To je gluhoslijepi bend što je inače jedna velika iznimka jer zbilja na svijetu nema gluhoslijepih osoba koje sviraju i pjevaju. U ekipi u Entreu je nas četvero. Lejla, naša basistica, je jedina osoba bez invaliditeta što nas čini bendom koji promovira inkluziju. Voditelj našeg benda je nagluha osoba sa slušnim aparatom, Dražen i naš bubnjar i moj prateći vokal Neno je isto gluhoslijepa osoba, nagluh je i slijep na jedno oko. Ja sam gluhoslijepa osoba. Nagluha i naslijepa osoba s nasljednim Usherovim sindromom. To je greška u DNK sistemu. Međutim, nas četvero kad se spojimo, osjetimo ogromnu slobodu svirajući i pjevajući jer znamo da imamo priliku izraziti svoje misli i osjećaje. Zato su naše pjesme uglavnom autorske. Imamo i par obrada jer smo shvatili da se jedino obradama poznatih pjesama možda možemo još nekome svidjeti. – objašnjava kroz smijeh Marijana

Gotovo cijeli bend čine osobe s oštećenjima sluha. Marijana Ibriks nam je objasnila kako uopće nagluhe osobe mogu stvarati glazbu.

– Svima je poznato da u ljudskom vijeku imamo razdoblje gdje najviše učimo, gdje najviše upijamo svijet i sve ono što se događa oko nas. E to nam se najčešće događa u djetinjstvu i za vrijeme puberteta. Meni je u tom periodu glazba bila dio svakodnevice. Moj otac je uvijek puštao glazbu. Iako je i on bio nagluh, glasna muzika je uvijek morala biti u našem stanu. Sve je počelo od Elvisa Presleyja, Buddyja Hollyja pa do današnjeg Magazina i svega toga. Tako da sam ja s tatom uvijek pjevala. Naravno, ponavljam, glazba je morala biti glasna jer smo mi nagluhi, ali baš zato što je bilo glasno, imala sam pristup tom normalnom, prirodnom slušanju. Prateći njih kako pjevaju, pjevala sam i ja. Na kraju sam organizirala u ulici, u haustorima, natjecanja u pjevanju. Doris i Željo moja, to je uvijek bio moj hit. – duhovito opisuje Marijana

I ostatak benda imao je sličnu, glazbenu podlogu od malena.

– I Dražen isto, njegov je otac bio glazbenik. Njegov tata ima bend cijeli život. Tako je i on, uz oca, iako je nagluh, učio svirati. Svira bubnjeve i gitaru. Zna i skladati i aranžmane raditi. Znači sve je to onako, s kim si ti odrastao, što ti je pokazano da možeš naučiti, to ćeš poslije i znati. Neno je pak iz obitelji gdje nema osoba s invaliditetom, a on je nagluh od malena. Tako da je i njemu bilo normalno stalno slušati glazbu i plesati. Nedjeljko je gluhoslijepa osoba danas, ali njegove noge govore da on zna jako lijepo plesati i da ima ritma. Dakle, sve ono što je naučeno u djetinjstvu, sada koristimo i trudimo se poboljšavati. – nastavlja Marijana

Ono što Entre čini još više posebnim je činjenica da ono što pjevaju, istovremeno prevode na znakovni jezik. Nije lako istovremeno pjevati i prevoditi, no od toga ne odustaju – bitno im je da baš svi razumiju ono što pjevaju.

– Mi od prvoga dana u Entreu smo se dogovorili da ćemo pjevati i znakovati jer nam je bitno da baš svi razumiju što mi pjevamo, o čemu pjevamo. Zvučno će čuti svi koji nemaju oštećenje sluha, a na znakovnom jeziku prijevod pjesme će onda, naravno, razumjeti oni s oštećenjem sluha. Nije lako pjevati i prevoditi istovremeno. Samo pjevanje je pričanje priče i još na znakovnom jeziku je to duplo pričanje priče. Međutim, imam sreću što sam iz gluhoslijepe obitelji gdje su svi znakovali iako smo mogli pričati i galamiti. Živjeli smo u zgradi pa su nas moji roditelji uvijek utišavali da ne smetamo susjedima pa sam tako naučila znakovni jezik. – objašnjava Ibriks

Oduševljavaju i publiku na festivalima…

Pandemija koronavirusa uvelike je ograničila okupljanja i koncerte, ali ipak nisu potpuno izostali. Marijana kaže kako je za glazbenike bez invaliditeta bila loša situacija, a za one s invaliditetom još gora. Ipak, svoje umijeće pjevanja, sviranja i znakovanja imali su prilike pokazati na petom riječkom Festivalu inkluzivne scene.

– Kad smo nastupali u Rijeci, nastupali smo zadnji i mogu reći da smo dobili dobre reakcije publike – ovacije i pljeskove što me baš veseli. Ja kao Slavonka baš volim komunicirati s publikom. Sviđa mi se kako je to Kićo radio pa sam skužila da to pali, da treba pričati s publikom. – objašnjava Marijana

Zadnji nastup bio je pak u studenom 2021. na trećem izdanju zagrebačkog UPSET ART festivala. UPSET ART festival inače je jedan od rijetkih festivala umjetnosti i inkluzije osoba s invaliditetom. Među ciljevima festivala svakako se ističe prezentiranje umjetnost, sposobnosti i vještine osoba s invaliditetom (izvedbene, likovne, primijenjene i druge umjetnosti), kao i postići da se kreativnost i umjetnost osoba s invaliditetom prizna u društvu, kulturi i umjetnosti kao ravnopravna ostalim pojedincima i organizacijama koje se kreativno izražavaju.

Ako je suditi prema reakcijama publike na UPSET ART festivalu, nastup Entre deafblind benda je, baš kao u Rijeci, bio itekako uspješan.

– Sad na UPSET ART festivalu nastupali smo u zatvorenom prostoru. Svi oni reflektori su gledali u mene i to me strašno zaslijepilo tak’ da ja publiku nisam ni vidjela, ali sam čula nešto malo pljeskova. Nakon nastupa sam pitala Ivana, organizatora, što je s publikom, što sam im napravila. Kaže on da su pljeskali, a ja mu kažem da sam čula nešto malo. Onda mi je rekao da su mi pljeskali na znakovnom jeziku, a to su ruke u zraku. Tek sam poslije na snimci nastupa vidjela te ruke u zraku. – s osmijehom se prisjeća nastupa

… Ali samo na onima na koje su pozvani

Prema Izvješću o osobama s invaliditetom u Hrvatskoj koje je pripremio Hrvatski zavod za javno zdravstvo, u Hrvatskoj trenutno živi preko pola milijuna osoba s invaliditetom, točnije 586 153 osobe. Količina kulturnog sadržaja prilagođenog tolikom broju stanovnika i dalje nije ni približno proporcionalna. U Hrvatskoj, kako navodi in-portal u odgovoru Ministarstva kulture i medija, postoje institucije koje imaju sadržaj prilagođen osobama s invaliditetom ili specijaliziran za osobe s invaliditetom. Neke od takvih institucija su Galerija Klovićevi dvori, Moderna galerija, Muzej Grada Zagreba, a uz to Ministarstvo kulture i medija sufinancira i Tiflološki muzej, Hrvatsku knjižnica za slijepe, Dramski studio slijepih i slabovidnih Novi život, Udrugu za kulturu osoba oštećena sluha Svijet tišine, Hrvatski savez slijepih, Društvo tjelesnih invalida i Hrvatski savez gluhih i nagluhih osoba.

Iz Ministarstva kulture i medija također navode i kako se posebno podupiru i investicijska ulaganja namijenjena uklanjanju arhitektonskih barijera te danas, bez poštivanja standarda dostupnosti, muzeji, galerije i kazališta ne mogu dobiti odobrenja projekata. U Hrvatskoj je tako danas u potpunosti dostupno 37 od ukupno 145 muzejskih ustanova (kojih sa zbirkama ima 191), a 22 muzeja ili umjetničke zbirke djelomično su dostupne.

Iako je svakako pozitivno da i osobe s invaliditetom mogu posjećivati kulturne institucije, to, međutim, ne umanjuje činjenicu da nedostaje glazbenih festivala i manifestacija na kojima mogu nastupiti i osobe s invaliditetom ili koje mogu posjetiti osobe s invaliditetom. No, kaže Marijana, na šačici festivala na kojima mogu sudjelovati vidi da ima volje i motivacije za umjetnost.

– Drago mi je što ima toliko osoba s invaliditetom u Zagrebu kojima je gušt, kao i nama, stati na pozornicu i reć’ Hajmo sad napraviti tulum. To mi je super kod takvih festivala. Da, fali ih definitivno. U Hrvatskoj imamo samo riječki festival i ovaj zagrebački. Fali, fali mnogo festivala. Ja baš planiram da u Velikoj Gorici otvorimo još jedan. – objašnjava Marijana

Jasno je da festivala namijenjenih umjetnicima i umjetnicama s invaliditetom nedostaje. No, kulturno-umjetnička događanja, koja su organizirana za osobe bez invaliditeta, trebala bi biti organizirana i za osobe s invaliditetom, jer umjetnost nije rezervirana samo za one koji savršeno čuju i koji savršeno vide. Čini se, ipak, da smo od inkluzije u punom smislu riječi još daleko.

– Na obične festivale smo se prijavljivali, ali nikad ne zovu. To nam je svima san jer smo i mi samo ljudi. Svi smo različiti, a svi smo samo ljudi. Bez obzira na to što mi možda i ne čujemo, i za možda glazbenike bez invaliditeta smo mi tamo neki koji se samo deru i drndaju. Trudit ćemo se barem svojim nastupima dokazivati da možemo nastupati bez obzira na invaliditet i na drugim festivalima. – zaključuje Marijana.

Članak je nastao u sklopu projekta SIMS – Socijalna inkluzija mladih kroz Studentski.hr, koji udruga Centar za razvoj mladih provodi u partnerstvu s udrugom Pragma, a sufinanciran je sredstvima Europske unije iz Europskog socijalnog fonda. Dodijeljeno mu je ukupno 1 400 000 kuna.