Anticiganizam nije samo pitanje diskriminacije manjine, već je riječ o karakteristici društva koje sistematski i gotovo samorazumljivo segregira jednu skupinu građana, piše: Matko Vlahović na Kulturpunkt.hr.

Nakon što je 2020. godine ubijen George Floyd, brojne je američke gradove zahvatio val prosvjeda protiv policijskog nasilja. Iz europske perspektive bilo je izuzetno lako osuditi očiti rasizam američkog represivnog sustava, a na društvenim mrežama ponekad čak nije izostajala ni doza “civilizirane” superiornosti. Međutim, kako je tek godinu dana kasnije podsjetilo ubojstvo češkog Roma Stanislava Tomaša, opet od strane policije, postalo je očito (ili je barem trebalo postati) da za takve reakcije jednostavno nema mjesta. Paralele između spomenutih događaja tek su jedan od mnogih podsjetnika da je rasizam u Europi sistemski i svakodnevno prisutan u tolikoj mjeri da je postao samorazumljiv.

U istraživanju provedenom 2019. godine na uzorku iz opće populacije pokazalo se kako 61 posto Europljana vjeruje da je diskriminacija prema pripadnicima romske manjine široko rasprostranjena u njihovoj zemlji, a tek je petina ispitanika imala romskog poznanika ili prijatelja. Manje bi se od polovice Europljana osjećalo u potpunosti ugodno s Romom_kinjom na ključnim političkim pozicijama, dok bi otprilike istom broju bilo ugodno kad bi se njihovo dijete našlo u romantičnoj vezi s pripadnikom/com romske manjine. Nešto ipak veći broj ispitanika, njih 72 posto, vjeruje kako bi u školskim kurikulumima treble biti uključene informacije i materijali o romskoj kulturi i povijesti.

Ovi podaci sugeriraju kako Europa ima ozbiljan problem sa raširenom svakidašnjom diskriminacijom romske manjine, što po sebi i nije neka novost. Međutim, unatoč sveprisutnosti diskriminacije rijetko se u javnom prostoru može primijetiti kako se problem razmatra kroz prizmu rasizma ― tj. specifično antiromskog rasizma ili anticiganizma. Riječ je o pojmu koji je u prethodnom desetljeću ušao u širu upotrebu i postao uvriježen u EU institucijama i dijelu civilnog društva. Kako navodi Europska komisija, anticiganizam kao oblik rasizma prema Romima ukazuje na “povijesno ukorijenjen strukturalni fenomen koji se pojavljuje na institucionalnoj, društvenoj i međuljudskoj razini. Svoje porijeklo ima u načinu na koji većina promatra i tretira one koji smatra ‘ciganima’. Ukorijenjen je u procesu ‘proizvodnje drugosti’ koji se gradi na negativnim, ali i pozitivnim, egzotizirajućim stereotipima. Iako postoji konsenzus o razumijevanju anticiganizma među zagovornicima potrebe za jačanjem borbe protiv njega, postoje i rasprave o tom terminu.”

Anticiganizam tako nije isključivo pitanje diskriminacije manjine zbog loših životnih uvjeta, drugačijih običaja i sl., već je riječ o karakteristici društva koje sistematski segregira drugu skupinu građana. Ono što anticiganizam posebno razlikuje od drugih oblika rasizma je visoka razina njegove društvene prihvatljivosti i samorazumljivosti. Za komentar o važnosti borbe protiv anticiganizma kao metodološkog okvira za uključivanje Roma u društvo pitali smo Sinišu-Senada Musića iz Romske organizacije mladih Hrvatske ― ROM HR. Napomenuo je kako se u Hrvatskoj češće koriste pojmovi poput “antiromskog fašizma” ili “diskriminacije prema Romima”, uglavnom zbog neslaganja krovnih organizacija Roma s pojmom anticiganizma. Stoga je prema Musiću izuzetno važno da svi imaju isto razumijevanje tog pojma.

“Ja osobno vidim da je diskriminacija nešto što je utvrđeno zakonom i da diskriminacija može biti samo posljedica anticiganizma ili kako god želite da to nazovemo. Kao primjer uvijek navodim sleng. Na primjer, u Hrvatskoj ćete čuti pojmove kao ‘ciganska posla’, ‘ciganluk’, razne viceve, ili vidjeti slike i uličnu umjetnost koja prikazuje Rome stereotipno. Kradljivci, gatare, prevaranti. Generacije koje rastu uz to jednostavno razvijaju stereotipe koje se prenose s koljena na koljeno i potom se reflektiraju kao diskriminacija prema Romima, govor mržnje i zločini. Mislim da je to u svom najgorem obliku viđeno za vrijeme Drugog svjetskog rata”, rekao je Musić i podcrtao da oblici anticiganizma koje je pobrojao nisu kažnjivi i ne spadaju pod diskriminaciju prema Zakonu o suzbijanju diskriminacije.

Prije nego što je borba protiv anticiganizma postala konceptualni okvir za kreiranje politika uključivanja, problem integracije Roma u šire društvo uglavnom je bilo shvaćen kao pitanje prikladnih socioekonomskih mjera ― što znači da svakodnevni strukturni faktori i specifičnosti diskriminacije Roma nisu dobivali potrebnu pozornost. Primjerice, u 2011. godini Europska komisija usvojila je EU framework for national Roma integration strategies up to 2020. Taj donedavno važeći strateški dokument ciljao je upravo na ublažavanje socioekonomske isključenosti Roma promoviranjem jednakih prava na pristup obrazovanju, zaposlenju, zdravstvu i stanovanju.

Međutim, kako je navedeno u retrospektivnom osvrtu u uvodnom dijelu novog strateškog okvira ― EU Roma strategic framework for equality, inclusion and participation for 2020 – 2030 ― napredak u desegregaciji Roma tijekom posljednjih deset godina bio je ograničen, što prevedeno iz EU birokratskog žargona suštinski znači da po pitanju uključivanja Roma nije ostvareno gotovo ništa od planiranog. Primjerice, iako je određeni napredak postignut u reduciranju stopa ranog izlaska iz sustava obrazovanja, istovremeno su povećani razmjeri segregacije u školama. Poboljšanje nije postignuto ni u području zaposlenja, pa se tako broj mladih Roma koji spadaju u neaktivnu populaciju također povećao. Također, kako je ranije navedeno, stavovi Europljana prema romskoj manjini daleko su od toga da ih se može nazvati progresivnima.

Zbog spomenutih neuspjeha novi strateški dokument pokušava uvesti intersekcionalni pristup koji bi trebao posvetiti veću pozornost višedimenzionalnim oblicima diskriminacije s kojima se pripadnici romske manjine suočavaju. Doduše, sam dokument tek postavlja “ambiciozne zajedničke ciljeve”, dok je nacionalnim vladama prepuštena implementacija “snažnih institucija”. Komisija je Strategiju organizirala kroz sedam tematskih područja s pripadajućim ciljevima za tekuće desetljeće: jednakost, uključivanje i participacija predstavljaju nove elemente, dok su iz prethodne strategije zadržani sektorski ciljevi poput osiguravanja pristupa obrazovanju, zaposlenju, stanovanju i zdravstvu.

Ciljevi, čije je ostvarenje predviđeno do 2030. godine, relativno su ambiciozni. Zapravo je umjesto o ambicioznosti možda bolje govoriti o nužnosti, jer demontaža rasističkog sustava segregacije usmjerenog protiv 12 milijuna građana nije ništa drugo doli stvar prijeke nužde. Tako je primjerice u novom strateškom dokumentu Europske komisije predviđeno da bi do 2030. godine manje od 30 posto populacije trebalo osjećati nelagodu oko stanovanja Roma u susjedstvu ― taj je broj trenutno na 46 posto ― dok je u socioekonomskom dijelu programa cilj da manje od polovice pripadnika romske manjine i romske djece živi u siromaštvu ― za usporedbu, trenutno 85 posto romske djece živi u siromaštvu, a u općoj populaciji svako peto. Nadalje, za promicanje participacije u društvenom i političkom životu predviđeno je aktiviranje romskog sektora civilnog društva u nacionalnim odborima za nadziranje provedbe svih programa koji se bave potrebama romskih zajednica, kao i povećanje stopa prijavljivanje diskriminacije te poticanje sudjelovanja u političkom životu.

U strategiji je također predviđeno da nacionalne mjere reflektiraju i uvažavaju razlike i potrebe raznih skupina romskih zajednica na pojedinim teritorijima. Kako je spomenuto, pristup bi trebao biti intersekcionalan kako bi se osigurala i borba sa specifičnostima diskriminacije na temelju dobi, roda, seksualne orijentacije, mobilnosti itd. Također se upozorava da se kao preduvjet za borbu protiv anticiganizma u zakonodavstvo moraju prenijeti “minimalni standardi za kriminalizaciju govora mržnje, te poricanje, odobravanje ili banaliziranje holokausta. (…) Kao i drugi ljudi s manjinskim etničkim ili rasnim podrijetlom, Romi su pogođeni govorom mržnje na internetu, a anticiganizam je jedan od najčešće prijavljenih razloga za govor mržnje”.

Situacija s rasizmom nije ništa bolja u Hrvatskoj, u kojoj živi oko 25 tisuća pripadnika romske manjine. Kako bi se uskladili sa spomenutom Strategijom EU i Preporukama komisije, Vlada RH je tijekom 2021. godine usvojila Nacionalni plan za uključivanje Roma, za razdoblje od 2021. do 2027. godine čiji je cilj “unaprjeđenje ukupne integracije pripadnika romske nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj te smanjivanje jaza između pripadnika romske nacionalne manjine i ostatka populacije u ključnim područjima intervencije”. Paralelno s Nacionalnim planom usvojen je i Akcijski plan za njegovu provedbu u razdoblju od 2021. do 2022. godine.

Sinišu-Senada Musića pitali smo i za komentar o potencijalnim pozitivnim pomacima u novom Nacionalnom planu. Prepoznavanjem i uvođenjem pojma anticiganizma, ili antiromskog rasizma kako je prevedeno u Planu, “rodila se svijest o specifičnoj nekažnjivoj diskriminaciji koja Rome dovodi u posebno težak položaj”, rekao je Musić , a čija je “manifestacija teško dokaziva ― pogotovo prilikom zapošljavanja”. Zbog toga ne smatra da je uvođenje borbe protiv anticiganizma čisto deklarativna poruka, ali “mjere koje se odnose na to područje su već viđene mjere, iako je ovaj dokument ipak bolji od prethodne Nacionalne strategije za uključivanje Roma jer su prihvaćene preporuke vanjske evaluacije, ima bolje utvrđene indikatore provođenja, kao i polazne i ciljane točke u svakoj mjeri”.

“Hrvatska 2027. godine je zemlja u kojoj se romska djeca obrazuju u integriranim odgojno-obrazovnim ustanovama, radno sposobni Romi kvalitetno zapošljavaju, a većina romskog stanovništva ne živi u siromaštvu. Hrvatska 2027. godine je zemlja u kojoj je značajno povećana ukupna kvaliteta života Roma, posebice djece i mladih i u kojoj se pripadnici romske nacionalne manjine osjećaju punopravnim članovima nacionalne i europske zajednice i čiji je odnos prema institucijama obilježen međusobnim povjerenjem i suradnjom”, navedeno je u Nacionalnom planu. Nužno visoka letvica je postavljena, ali bilo kakav napredak će ipak ovisiti o mjeri u kojoj će u njihovo realiziranje biti uključeni pripadnici romske manjine, pogotovo oni mladi.

……………………………………………………………………..

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK.

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.