U Osijeku je 1. srpnja obilježena dvadeset peta godišnjica smrti Josipa Reihl-Kira, prvog načelnika policijske uprave Osječko-baranjske županije nakon demokratskih izbora u Hrvatskoj. U vrijeme najžešće ratne propagande, Reihl-Kir inzistirao je na mirovnom rješenju svih sukoba, a na pregovore u kojima je svoje sugrađane – Hrvate i Srbe – pokušavao i uspijevao odgovoriti od neprijateljskog djelovanja, uvijek je išao nenaoružan. Ubijen je 1. srpnja 1991. godine na ulazu u osječko naselje Tenja gdje je išao na još jedne pregovore s pobunjenim Srbima. Iako je uz Reihl-Kira hrvatski policajac Antun Gudelj tada usmrtio i potpredsjednika osječkoga Gradskog vijeća Gorana Zobundžiju i gradskoga vijećnika Milana Kneževića, a Mirka Tubića ranio, nije bio uhićen niti kazneno gonjen, a tjeralica je raspisana tek 1993. godine. Nakon niza političko-pravosudnih zavrzlama i zahvaljujući isključivo upornosti Reihl-Kirove supruge Jadranke, Gudelj je 2009. godine osuđen na dvadesetogodišnju kaznu zatvora. Motiv ubojstva, kao ni naručitelj, nikad nisu razjašnjeni.

Piše: Martina Domladovac, Kulturpunkt

Ovogodišnje obilježavanje sjećanja na mirotvorca na nišanu, u organizaciji Centra za mirovne studije i Centra za mir i nenasilje iz Osijeka, prvi put je službeno podržao i Grad Osijek. U obraćanju okupljenima, Gordan Bosanac iz CMS-a istaknuo je tri metode iz djelovanja Reihl-Kira koje su i danas osnova mirotvorstva, a to je inzistiranje na razgovoru, suradništvo i timski rad, te povrh svega – nenasilje. Bosanac se tom prilikom osvrnuo i na metalne ograde podignute na graničnom prijelazu u Batini koje danas zovemo “tehničke prepreke” dok smo ih u devedesetima zvali barikade. “Na jednoj takvoj barikadi poginuo je Josip Reihl-Kir. Bio je nenaoružan baš kao što su i ljudi koji danas dolaze na te ‘tehničke prepreke’ nenaoružani”, naglasio je. Beogradski novinar Miloš Vasić koji je u Osijek došao samo dan nakon spomenutih događaja, opisao je svoja sjećanja na atmosferu koju je tada zatekao. “Poslije ubojstva u gradu je vladala izreka ‘Nakon Kira nema mira’, što se očito htjelo i postići. Ali dok su živi svjedoci, slučaj nije mrtav. I svjedočit ćemo dok budemo mogli”, zaključio je Vasić.

Kako bi uspomena na djelovanje ovog mirotvorca zaintrigirala i neke nove generacije, u Osijeku će biti naslikan ulični mural. “Reihl-Kir i njegovo mirotvorno nasljeđe zaslužuju svoje mjesto u hrvatskoj povijesti, školskim udžbenicima, a u konačnici i u hrvatskom društvu u cjelini”, zaključio je Bosanac.

Uz prisustvovanje komemoraciji, Centar za mirovne studije za svoje polaznike organizirao je i posjet Vukovaru, odnosno tvornici Borovo i Borovu naselju. Alternativna ruta, umjesto posjeta mjestima komemoracije, bila je posvećena jednom od najvećih simbola predratnog Vukovara, ali i hrvatske post-socijalističke deindustrijalizacije. Tvornicu kožne i gumene obuće u blizini Vukovara osnovao je 1931. godine češki industrijalac Tomáš Bat’a prema svim tadašnjim pravilima industrijske organizacije, koja je osim proizvodnih pogona uključivala stambene komplekse za radnike kao i potpunu organizaciju njihovog radnog i slobodnog vremena. Stambena infrastruktura sastojala se od niza dvoetažnih kompleksa od kojih je svaki imao po četiri stana, a građevine su orijentirane jedna prema drugoj kako bi njihovi stanari bili upućeni na zajedničko provođenje vremena i izvan tvornice. Upravo zato Borovo je naselje neodvojiv element radničke kulture Vukovara.

Osim stanovanja, tvornica je u potpunosti organizirala slobodno vrijeme svojih radnika. Svi društveni i rekreacijski sadržaji nalazili su se u naselju i na neki ih je način provodila tvornica. Zanimljivo je kako je svaki stanar u dijelu vrta koji mu je pripadao imao obavezu saditi cvijeće, a nikako povrće ili voće koje se kupovalo u tvorničkim dućanima. Za simboličnu naknadu radnici su imali pravo živjeti u spomenutim stanovima, ali su imali i obavezu njihovog redovitog održavanja. Radnici bez obitelji stanovali su u hostelu za samce. Za njih su organizirane večernje zabave i druženja i poticalo ih se da osnuju vlastite obitelji. Slična praksa nastavila se i u vrijeme socijalizma, kao i briga tvornice o stambenoj infrastrukturi, no s razlikom da su sada radnici postali vlasnici stanova u kojima su živjeli. U to je vrijeme Borovo, koje je uključivalo različitu dodatnu proizvodnju, postalo jedno od najvećih industrijskih postrojenja u Jugoslaviji. Istovremeno, stanovnici Borovog naselja razvili su vlastiti urbani identitet, u jednakoj mjeri povezan s radom u tvornici kao i u opreci sa stanovnicima samog Vukovara ili okolnih sela. Iako je javni prijevoz prema gradu bio brz i dostupan, vlastiti kulturni sadržaji, kao što je na primjer moderna kino dvorana, stanovnicima naselja pružali su osjećaj neovisnosti od centra.

Danas je Borovo naselje velikim dijelom obnovljeno, ali ne i naseljeno. Iako su stambene jedinice useljive, proizvodnja koja bi trebala upošljavati sve te radnike, devastirana je i zapuštena. To je najbolje vidljivo obilaskom kompleksa Borovo u kojem su danas funkcionalne još samo dvije zgrade. Arhitekturu zaštićenu kao industrijsku baštinu Hrvatske, više od ratnog razaranja nagrizao je zub vremena. Unatoč tome, u Borovu vlada neki novi entuzijazam, u jednakoj mjeri vidljiv među radnicima, kao i u razgovoru s upravom. Pozitivni financijski pomaci posljednjih godina dali su vjetar u leđa novoj proizvodnji, a fotografija Startas tenisice, jednog od simbola Borova, koja je početkom godine izašla u američkom modnom časopisu Vogue, pruža skriveni optimizam kako bi tvornica ponovno mogla postavljati trendove u obući. Startasice, Boromine i Borosane još uvijek su najpopularniji proizvodi Borova koji im otvaraju vrata novih tržišta i to u sve većoj mjeri stranih. Istovremeno, tvornica pokušava zadržati socijalnu komponentu u društvu, zadržavanjem radnih mjesta koja nisu samo i isključivo ekonomski profitabilna. Nedavno su zaposlili veći broj novih, mladih radnika koje sami obučavaju pošto u Vukovaru i okolici više ne postoji strukovna škola za obućare, a nadaju se da će u suradnji sa Srednjom strukovnom školom i Ministarstvom obrazovanja ponovno pokrenuti program kojim će se obrazovati buduće generacije radnika koji će im, čini se, trebati.

U Vukovaru se nalazi samo još jedna prodavaonica Borova, a u Borovom naselju posljednja je zatvorena prije nekoliko godina. Najprofitabilnije su one u Zagrebu i gradovima na obali i u njih se najviše ulaže, dok su istovremeno prisiljeni zatvarati prodajna mjesta u manjim gradovima, gdje je platežna moć građana manja. Unatoč tome, trude se održavati takve prodavaonice, prvenstveno kako bi se očuvala radna mjesta, ali i zbog svojevrsne povezanosti građana s ovom tvornicom i navike kupovanja u Borovu.

Slučaj Borova primjer je kako uglancane fasade koje skrivaju rupe od metaka i fontane koje su i u Vukovaru počele nicati, neće popraviti standard građana bez radnih mjesta na koja se mogu vratiti i primanja od kojih mogu živjeti. Industrijski identitet velik je dio zanemarene prošlosti Vukovara čije su proučavanje zasjenile neke druge, mračnije teme. U jednakoj mjeri zanemareno je istraživanje mirovnog djelovanja i doprinosa nenasilju koje su dali pojedinci poput Josipa Reil-Kira. Možda je upravo vraćanje fokusa na ove teme način da stanovnici ovog politički i ekonomski zapostavljenog područja stvore novu kulturu i identitet mjesta s kojim se mogu poistovjetiti.

Preuzeto sa portala: Kulturpunkt.hr