Posjetili smo Terapijski centar Zajednica Susret u Ivanovcu koji ovisnicima omogućuje povratak u društvo, piše Andrija Tunjić u 41. broju Inkluzija.hr.

Njihovi ovisnički životi na kušnji su sve dok se ne promijene, dok ne ogole prethodne živote, i uđu u tijela novoga života! Program traje dvije i pol godine. Odvikavanje je najteže jer sve moraju početi ispočetka, čitav život. To je teško i normalnom čovjeku, a kamoli ovisniku – kaže mi na početku razgovora terapeut zajednice Mario Plazibat, i sam bivši ovisnik.

Ovdje imam mir koji nikada nisam imao
Od Zagreba do Terapijskog centra Zajednica Susret u Ivanovcu – nalazi se na obroncima planine Psunj, blizu Okučana – 155 je kilometara. Ali to je kudikamo manje od kilometara prijeđenih po paklu života što su ga prošli ovisnici o drogi, alkoholu i kocki, koji su se tamo dobrovoljno izolirali kako bi se izliječili od života koji ih je doveo na rub propasti i prag smrti.

Tišina krajolika
Nakratko sam stajao zbunjen i umjesto u odlučno lice Maria Plazibata, pogled sam skrenuo u ljepotu krajolika i prostora u kojemu ovisnici obitavaju dok se ne odluče promijeniti i postati novi ljudi. Nitko ne zna koliko će taj mukotrpni proces trajati i kada će završiti, ali svi se nadaju da će uspjeti. Toga dana bilo ih je 26, ali već sljedećega može ih biti i više ili manje. Ovisno o tome hoće li im se tko priključiti ili se vratiti u prošli život.

U doba Jugoslavije Ivanovac je bio svratište, odmorište i izletište komunističke elite, a za vrijeme srpske pobune i velikosrpske agresije postao je ratna baza Belih orlova, zloglasnih Arkanovih četnika. Kao podsjećanje na njihov boravak, na ulazu „lječilišta“, na nizbrdici u šumi, stoje četiri spomenika hrvatskim specijalcima, poginulima pri oslobađanju izletišta za vrijeme vojno-redarstvene oslobodilačke akcije Bljesak.

Rat i njegove posljedice najčešći su okidač i začetnik kalvarije ovisnika. Kako bih se što bolje upoznao s iskustvima njihova življenja, Maria zapitkujem što treba i što ne treba. Nije ni čudo, prvi put našao sam se među ljudima ogrezlim u porocima – odraslim ljudima, koji imaju djecu i neženjama, posve mladima i u odmaklim godinama. Promatram ih iz prikrajka, pomalo i sa strahom kako će reagirati: hoće li mi udijeliti osmijeh ili ošinuti pogledom. Ili naprosto od mene okrenuti glavu ustranu i otkoračati nekamo, u mislima daleko. Nikako ne bih htio da se vrate tamo odakle su pobjegli ovdje.

Uspoređujem tišinu krajolika s njihovim mirom. Ne čujem povišena glasa, svatko radi svoj posao, koji je taj dan dobio. Jedni spremaju ručak, drugi u krušnoj peći peku kruh, dvaput tjedno, treći uređuju spavaonice, četvrti boje sobu, dvojica donose jaja iz kokošinjca smještena na početku komune uz svinjac, dovoljno udaljena da njegov smrad ne bi dopro do kuće u kojoj žive. Od domaćih životinja imaju još psa i šest mačaka. U šumi okolo žive divlje svinje, divlje koze, jeleni, srne, kune, lisice…

S Mariom i socijalnom djelatnicom Emili, ušao sam u veliku sobu koja je dnevni boravak i blagovaonica. Na najvećem zidu dominira televizijski ekran. Na ostalim zidovima krupnim tiskanim slovima ispisane su regule Zajednice, dnevni raspored obveza, drvorez Majke Terezije te nekoliko slika, naslikanih vodenim bojama. Na jednoj je kuća Zajednica, a na dvije nadrealistički prizori idiličnog krajolika s rječicom.

„Zanimljive slike“, velim.

„Među onima koji prolaze terapiju bude i talentiranih“, odgovara Mario.

Radni dan „lječilišta“ počinje buđenjem u sedam sati, nedjeljom u osam, slijedi higijena, a onda doručak i sastanak s upoznavanjem dnevnih radnih obveza. Radi se do 12 sati, zatim slijedi pripremama za ručak, koji je u 12:20. Odmor je do 15 sati, a onda terapijski razgovori. Večera je u 19 sati. Svjetla se gase u 22 i spava se do sedam ujutro. Srijedom i subotom je sportsko popodne.

„Smijem li razgovarati s nekim od ovisnika“, upitao sam Maria.

„Možete s onima koji žele razgovarati.“

Mario je pozvao dvojicu i pitao bi li porazgovarali sa mnom. Pristali su. „To su Slavko i Ahmet, dogovorite se kada“, rekao je.

„Odmah“, odgovorio sam.

Sa Slavkom sam otišao do klupe u hlad najbliže krošnje. Čim smo sjeli, počeo je govoriti.

„Iz Zagreba sam, imam 39 godina. Ovdje sam zbog alkoholizma uz koji idu kocka i opijati. Sve sam probao. Bio sam i u zatvoru, gdje kad-tad završe svi ovisnici. Piti sam počeo kao tinejdžer. Prvo povremeno, pa vikendom, poslije utakmice. Bio sam, kako se kaže, baždaren, zabavan i omiljen u društvu. Završio sam prvu godinu građevine, upisao drugu i počeo raditi. Sve se činilo idealno dok me pod svoje nije uzeo alkohol.

Cjelokupan tekst pročitajte na stranici matica.hr/inkluzija

………………………………………………………………..

Tekst je objavljen u okviru projekta “Uključiva kultura – potpora socijalnoj inkluziji kroz kulturu putem Vijenca koji sufinancira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda.
Nositelj projekta je Matica hrvatska, a partneri su Udruga Pragma i Društvo za komunikacijsku i medijsku kulturu.

Ukupna vrijednost projekta je 1.393.707,02 kuna.

Cilj projekta je unaprjeđenje kvalitete medijskog izvještavanja o ranjivim skupinama edukacijom novinara i proizvodnjom medijskih sadržaja, s naglaskom na socijalnu uključenost kroz kulturu. Projektom je predviđen redoviti prilog dvotjednika Vijenac pod naslovom Inkluzija, u sklopu kojega će tijekom 24 mjeseca biti objavljeno ukupno 1320 kartica teksta.