Mi smo, oplemenjivači svjetla, razbijači predrasuda, ljudi kojima je mrak rekao dobro jutro i progledao kroz prste optičke varke, kako bi otvorio put iluziji. Mi smo suptilni predgovor za ostvarenje najljepšeg buketa ljudskih uzajamnosti, u čije mreže su zapletene sreća i ljubav.

Poruka je to koja stoji uvodno na mrežnim stranicama Kazališta slijepih i slabovidnih Novi život, kazališta koje na jednom mjestu objedinjuje toliko toga – u prvom redu kulturu, a onda filozofiju, sociologiju i politiku društvenih fenomena.

Ujedno je to najstarije kazalište slijepih i slabovidnih u svijetu, a sljedeće će godine obilježiti 75 godina svog djelovanja.

Povod je to bio razgovoru s njegovim direktorom Vojinom Perićem, a kroz razgovor smo se dotakli statusa Kazališta, projektima kojima se bave, ali i činjenicom da kompletan ansambl Kazališta čine upravo osobe koje ne mogu vidjeti u potpunosti ili mogu vidjeti tek “malo” svijeta oko sebe, ali zato svojim djelovanjem šalju poruku na koji način vide svijet svim ostalim osjetilima, ali i propituju mogućnosti djelovanja u svijetu sebe i drugih. Sigurno je da u svom djelovanju Kazalište i kritizira, u prvom redu, svijet onakav kakav jest, u drugom redu, način na koji se taj svijet, onakav kakav je, prema osobama s drukčijim mogućnostima – navodi Barbara Kraš Kedmenec na portalu Generacija.hr.

Tko su članovi ansambla Kazališta slijepih i slabovidnih, ima li među njima profesionalnih glumaca?
Slijep čovjek ne može završiti Akademiju dramskih glumaca. Ja, kad sam htio, nisam mogao. To je naprosto nešto što slijep čovjek ne može, jer mu se ne dopušta. Ja sam član Hrvatskog društva dramskih umjetnika, ali akademski obrazovati slijepu osobu za glumca, to se u Hrvatskoj ne može. Institucionalno obrazovanje nama naprosto nije pristupačno. Mogu razumjeti neke razloge kao što je rad jedan na jedan, međutim mi a priori govorimo o inkluzivnom obrazovanju, a nismo napravili osnovne predradnje. Mislim da prvo treba napraviti infrastrukturu pa tek onda uvesti inkluziju, a mi uvijek idemo naglavce.

Svi glumci koji glume kod nas prošli su određenu školu scenskog pokreta i govora koju smo mi organizirali, a vodili su ih profesori s Akademije, međutim formalno, akademsko glumačko obrazovanje kod nas nema nitko jer to nije ni mogao imati ni ne može imati. Nedavno su ukinuli iz statuta Akademije da su psihofizičke (ne)sposobnosti ograničenja pri upisu, ali i nakon toga nitko nije primljen da bi završio Akademiju. Znam da imamo Nacionalnu strategiju jednakih mogućnosti, ali daleko smo od toga. Osim toga, ako ćemo biti iskreni, ne postoje jednake mogućnosti, njih nema. One mogu biti jednake u određenim područjima i na određenim stvarima, ali u društvu u kojem je Homer još uvijek slijepi pjesnik, Ray Charles slijepi pjevač, gdje je dominantan taj atribut “slijep”, nema jednakih mogućnosti. U takvom društvu sljepoća je dominantna nad imenom, prezimenom i zvanjem.

Nedavno sam u jednoj školi govorio o pristupačnosti. Da, napravit ćemo mi i staze i semafore, ali najbitnije je da smo pristupačni jedni drugima, da ljudi vjeruju u nas i da nas poštuju, da cijene naše kompetencije i da očekuju od nas da damo od sebe ovom društvu nešto od onoga što je društvo u nas uložilo.

Cjelokupan intervju pročitajte na stranici generacija.hr

Intervju je objavljen u okviru projekta ”Jednake mogućnosti’” .
Projekt ”Jednake mogućnosti’” sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 400.058,88 HRK. Trajanje projekta je 18 mjeseci, a ukupna vrijednost projekta iznosi 470.657,50 HRK. Nositelj projekta je Udruga Generacija.hr.