S novinarkom, publicistkinjom, aktivisticom i istraživačicom, Vesnom Kesić, za Novosti je razgovarao Srećko Pulig.

Kada staju u obranu otpuštenih ili degradiranih novinara i urednika na HRT-u aktivisti ad hoc civilnih inicijativa, kakva je npr. Sloboda Trećima, ističu njihovu novinarsku profesionalnost, iskustvo i nagrađivanost. Nekada je u taj niz poželjnih novinarskih osobina u javnom mediju spadala i objektivnost ili barem uravnoteženost?

Prije svega treba do kraja dekonstruirati mit o ‘objektivnom’ i ‘istinitom’, novinarstvu, jer svaki iole dublji uvid pokazuje da takvo nešto ne postoji. Informativno novinarstvo eventualno može biti točno ili netočno kad je riječ o činjenicama, a i njih, kao što znamo, treba najmanje tri puta provjeriti. Najviše što se možemo približiti objektivnosti i ‘istini’ je višestrukost izvora (informacija) i raznovrsnost interpretacija. No, to je ideal koji su, (uz svu problematičnost korporativnog novinarstva) eventualno dosegli veliki svjetski mainstream mediji poput New York Timesa, BBC-ja, Der Spiegela ili Guardiana. Očito da vlasnički status, tj. privatni i komercijalni, vs. javni mediji nije presudan za tu klasičnu dimenziju kvalitetnog informiranja. I baš je to ono što hrvatski mainstream mediji, bili javni ili privatni, nikada nisu postigli. Navodni pokušaji ‘uravnoteženog’ novinarstva pretvaraju se u karikaturu kad javna televizija kao tumače aktualnih događaja u studio dovede nekog ekstremnog desničara ili nacionalista (poput Ivkošića ili Dujmovića) i suprotstavi im, u najboljem slučaju,nekog iz liberalnog ili liberalno-demokratskog dijela spektra. Ili kad zbog ‘provokativnosti’, što gledatelji navodno vole, u političke emisije tipa ‘Otvorenog‘ dovodi ridikulozne tipove poput Kuljiša ili Letice, čije je javno djelovanje odavno izgubilo vjerodostojnost, upravo na razini faktografije koju serviraju.

Mediji nisu homogeni

Kako to da se i novinare u javnim medijima danas percipira kao ‘lijeve‘ ili ‘desne‘?

Vjerojatno je zbog totalne konfuzije oko pojmova lijevo, liberalno, neoliberalno (pogotovo), pa i desno (gdje je situacija ipak nešto jasnija) koja vlada i u široj javnosti, a ne samo u medijima, došlo i do te silne potrebe da se i novinare u javnim medijima nužno prepoznaje kao ‘ljevičare’ ili ‘desničare’, a što je teški redukcionizam.Inače, sama podjela na, po intenciji, lijeve, liberalne i desne medije, a time i novinare, po mom mišljenju, sasvim je legitimna, ali isključuje ekstremizam. (I reducirana, jer postoje i kulturalno lijevi, ekonomski desni mediji, politički centristički, a ekonomsko liberalni itd.)

Poznato je da se primjerice u Italiji La Repubblica prepoznaje kao ljevija od Corriere della Sera, u Francuskoj Le Monde je ljeviji od Le Figaroa, itd. Pa će ti listovi biti i bliži lijevoj ili desnoj vladi/strankama, ali nikada neće dopustit ekstremizam kakav se npr. pojavljuje u ‘Bujici‘ koju direktno prenosi nekoliko jakih regionalnih televizija. Stvar ne bi bila ništa bolja ni uravnoteženija da uz ‘Bujicu‘ uvedu i neki ekstremno lijevi talk show.

Otvoreni govor mržnje u javnim, ali i komercijalnim mainstream medijima praktički je nezamisliv u sredinama s jačom demokratskom tradicijom i političkom kulturom. Dijelom to reguliraju statuti samih medija, etički kodeksi profesije, ali i medijski zakoni i (idealno zamišljena) nezavisna regulatorna tijela poput naše Agencije za elektroničke medije. Neki bi standardi trebali podjednako važiti za javne i za privatne medije. No znamo što se dogodilo kad je Agencija na 24 sata zaustavila emitiranje Z1 televizije zbog eklatantnog govora mržnje, pa čak i perfidnog poziva na nasilje. Da je neko temeljitije proučavao presude Haškog suda za Ruandu vidio bi da je upravo zbog takve retorike osuđen i jedan novinar. Medijske slobode nisu isto što i pjesničke slobode, rekao bi Dejan Kršić.

Kako onda tumačite činjenicu da je stranačko-politički ideal,u koji se gotovo svi političari zaklinju, u nas građanski centar zasnovan na liberalnoj demokraciji, a da ne postoji niti jedan seriozni javni medij te orijentacije?

Težište vam je, koliko vidim, na javnim medijima, ali koji su to kod nas osim Hine i HRT-a? Zato bih ja radije usmjerila pažnju na ‘srednjostrujaške’ medije kojima je glavna djelatnost informiranje o društveno-političkim i kulturnim temama od javnog interesa. To ne isključuje sport i zabavu, tim više što su i te sfere prožete i komercijalnim interesima i političkim i ideološkim utjecajima i podjelama. Politička ‘gužva oko centra’ odavno je kod nas uočena kao vrsta političkog oportunizma i kukavičluka. Do danas se niti jedna stranka ili politička inicijativa nije usudila nazvati niti socijalističkom, kamoli nešto ljevije od toga, i dobiti kakvu-takvu podršku u javnosti i članstvu. Nije zaživio ni laburizam (nisam sigurna da Radnička fronta supstituira te pojmove). Mislim da se sve to odražava i na medije i medijske inicijative. No ne bih tako olako kategorički ustvrdila da niti jedan seriozniji medij ne pokazuje liberalno-demokratsku orijentaciju. Kao prvo, mediji nisu homogeni.

Znamo da i u mainstream medijima imamo, i to ne mali broj, novinara i novinarki koji bi i po samorazumijevanju i po javnoj percepciji pripadali toj orijentaciji. Najveći problem i dalje ostaje netransparentnost vlasništva nad komercijalnim medijima i notorna sprega medija, kapitala i politike koja bi, čini se, nekim novim akvizicijama i promjenama vlasništva mogla i ojačati, a medij pri tom ostati kulturalno liberalno-lijeve orijentacije.

Takvi uvjeti, praćeni promjenom paradigme koju donose nove tehnologije, kao i vrlo malo tržište, doveli su autonomiju novinarsko-uredničkog posla, solidarnost i sindikalno organiziranje do stanja u kojem kompetitivnost, egzistencijalni strahovi i konformizam jačaju kao nikad ranije. Znamo kako je završio pokušaj štrajka u Večernjem listu: gotovo svi novinari koji su štrajkali, a za vratom im je dahtala armija honoraraca ili nezaposlenih novinara, danas više nisu u toj novini. Ili pokušaji strukovnog organiziranja protesta. Pojavi se nekoliko desetaka profesionalnih novinara, pa nas, uz jaku podršku aktivista civilnog društva, bude dvjestotinjak. U takvim uvjetima solidarnosni generalni štrajk novinara i drugih medijskih djelatnika gotovo je nezamisliv, a upravo bi to trebala biti reakcija na ovo što se trenutno događa na HRT-u.

A što se događa izvan mainstreama?

Kao reakcija na takvu situaciju, ali i kao posljedica jačanja civilnog društva, pojavio se čitav niz tzv. trećih, neprofitnih, građanskih, alternativnih, taktičkih, donekle i community medija (medija u zajednici), iako je funkcija ovih potonjih nešto drugačija. No, po mom mišljenju uloga takvih medija vrlo je ograničena kad je riječ o razvijanju demokratske političke kulture i javnosti u punom smislu te riječi. Obraćaju se vrlo uskom segmentu kulturne ili političke javnosti. Oni ni na koji način ne zadovoljavaju onakvu formulu ‘objektivnih medija’ kakvu sam ranije spomenula. To im, uostalom, nije ni namjera.

Njihova je glavna uloga pritisak odozdo i širenje slobode govora, i kad je riječ o ideološko-političkoj orijentaciji i po selekciji tema i sadržaja, pa čak i stila.

Komercijalni, mainstream mediji ne mogu si, naime, dopustiti da dugo prešućuju neke teme ako ih intenzivno i kontinuirano forsiraju neki marginalni mediji. Navest ću anegdotu iz ranih devedesetih. Mainstream mediji, javni i komercijalni, dugo su prešućivali izbacivanje čitavih obitelji iz stanova u vlasništvu bivše JNA. Civilne inicijative, mirovne, feminističke, ekološke, redovito su dežurale i pokušavale spriječiti deložacije. Ne baš uspješno, ali te akcije pratila su u početku barem dva medija, Arkzin a čini mi se i Feral.

Kao korekcija ‘korektora‘?

Tadašnji mainstream mediji, i javni i komercijalni, tada još pod puno jačim utjecajem državne nego li korporacijske politike, dugo su vremena potpuno prešućivali tu protuzakonitu rabotu. A onda su se odjednom, točno se sjećam, u Večernjem listu pojavili mali tekst i fotografija s jedne takve deložacije. Ubrzo su deložacije postale ‘vijest’. Uostalom, slično vrijedi i za izvještavanja o ratnim zločinima počinjenim s hrvatske strane. Osobno sam sve više uvjerena da se politička kultura neće promijeniti sve dok i mainstream mediji ne postanu, ni više ni manje, nego liberalno-demokratski. I zato ne volim kad ih se apriori etiketira kao neoliberalne i kad se previđaju neki vrijedni pomaci, ili barem autori u tim medijima. Mediji nikad nisu homogeni, oni su dinamični i ovise o čitavom nizu kontekstualnih silnica koje na njih djeluju. Zato takve pojave u mainstream medijima treba podržati, a ne ideološki glajhšaltovati.

Desni i lijevi aktivizam

Aktivisti koji brane novinare na koje je dignuta haranga konstatiraju da na mjesta otpuštenih odgovorni na HRT-u dovode ljude s upitnim medijskim iskustvom i novinarskim standardom. Za njih kažu još i da su aktivisti snažne ideološke zacrtanosti, a to onda vlast HRT-a ponavlja i za smijenjene. Što znači taj prigovor?

Ne znam zašto bi se bilo kojem aktivizmu, pa i ovom medijskom koji se javlja u posljednje vrijeme ‘ideološka zacrtanost’ predbacivala kao nešto negativno ili nelegitimno. Ideologije, pa čak ni one kolektivističke, nisu same po sebi negativne u nekoj sredini. One mogu zagovarati kritičko preispitivanje stvarnosti, kao i slijepo slijeđenje nekih dogmi, političkih, nacionalnih ili vjerskih. I libertarijanstvo, pa i liberalizam kao političke filozofije snažne su ideološke pozicije, unatoč tome što su ekstremno ili umjereno individualističke. Kritički feminizam i postkolonijalna teorija su to zgodno formulirali: uglavnom sredovječni muškarci srednje klase misle da njihova egzistencija nije uvjetovana ni klasom, ni rasom, ni rodom. Svi pamte Marxovu tezu o ideologiji kao iskrivljenoj, fetišiziranoj svijesti, a zanemaruju da i progresivne i reakcionarne ideologije mogu u nekom povijesnom trenutku zadobiti snagu materijalne činjenice.

Problem je kad se neka politička orijentacija etiketira u svrhu političkog progona, marginalizacije i ekskomunikacije iz društvenih tokova. A najveći paradoks je upravo u tome što većina tih medijskih inicijativa (Platforma 112, Sloboda Trećima, ili Kulturnjaci 2016.) ni nisu nikakve radikalne, ponajmanje ekstremne ideološko- političke pozicije, već dosljedno demokratske i pluralističke inicijative kakav bi trebao biti mainstream.

Pitanje za razmotriti je, međutim, kako to da se oko slobode i nezavisnosti medija snažnije angažiraju civilne inicijative i organizacije općeg, demokratsko-ljudskopravaškog profila, nego novinari i njihove strukovne i sindikalne organizacije. Odgovor se valjda nalazi u razlozima koje sam ranije navela. Ali, nije li jedna od uloga civilnog društva i angažman oko emancipacije, pluralizacije i demokratizacije medija, te participativno kreiranja medijskih politika? Parafrazirat ću jednu popularnu parolu iz vremena ranog socijalizma i radnih akcija: Mi gradimo medije, mediji grade nas.

Budući ste iskusili obje uloge, najprije kao ugledna novinarka, a sada aktivistica, kako vidite crtu razdvajanja ta dva pristupa javnosti? Naročito u našoj sadašnjoj situaciji kada serioznije novinarstvo projektno financiraju zaklade civilnog društva i stranih država, dok u tzv. javnim medijima caruje nasilje nad novinarima i urednicima?

Ja sam sebe uvijek više doživljavala kao aktivisticu nego kao profesionalnu (a ponajmanje ‘uglednu’) novinarku. Ali sam uvijek i jako pazila da mi se ne potkradu krivi ili neprovjereni podaci, ili da ljudima ne pripisujem kvalifikacije, odnosno etikete koje oni ne zaslužuju uzimajući u obzir njihov čitavi opus, a ne samo jednu usputnu opasku, ili pobjeglu rečenicu. I s time se, dakako, treba i može polemizirati, ali drugačije nego s nekim kontinuiranim djelovanjem koje želite raskrinkati. Polemike su, dakako, nešto sasvim drugo, i ja sam im jako sklona, one podrazumijevaju mnogo više slobode u ‘vrijeđanju’. No, ne možeš čitav život samo polemizirati ili pisati pamflete, tim više što većina takvih autora uglavnom stalno piše jedan te isti tekst. Ranih devedesetih sam ionako izašla iz novinarstva, jer je jako malo toga uopće i zasluživalo taj naziv.

Postati ‘samo aktivistica’ meni se činilo kao jedini mogući moralni čin. Pa se čudim kad me ljudi i danas smatraju novinarkom.

Kontinuirano projektno, ili ‘fundersko’, financiranje medijskih organizacija je prilično problematična stvar, po mom mišljenju. Jer ih lišava obaveze da šire svoju publiku i da jednom nogom budu na ‘tržištu’, a njihovim urednicima i nekolicini novinara osigurava kakvu-takvu egzistenciju. Naišla sam na tekstove na takvim portalima koji su imali 4 (četiri) pregleda. A i broj klikova je svojevrsno tržište. Smatram da je država obavezna stvoriti okvir u kojem će se, preko nezavisnih zaklada, osigurati start up sredstva za takve projekte. Nakon nekog vremena oni bi se, barem dijelom, trebali pobrinuti o samoodrživosti, a izvore financiranja tražiti i među svojim čitateljima, kroz donacije ili pretplatu. Kako smo mi vrlo malo i neprosvijećeno tržište, to je doista teško, ali onda bi nekakav indikator njihove čitanosti trebao, nakon početne faze, biti i kriterij za daljnje financiranje iz javnih sredstava.Postoji i financiranje iz sredstava stranačkih zaklada (u nas uglavnom njemačkih, ali i SAD imaju taj model financiranja neprofitnih medija, ali bitno neutralnije) koje je, u pravilu, uvjetovano ideološko-političkom srodnošću. To je sasvim legitimno, ali strukturalno ne vidim razliku između načina funkcioniranja Stiftunga Rosa Luxemburg i Konrad Adenauer, koliko god meni Rosa Luxemburg, kao povijesni lik bila bliža i draža.