Projekti koji se raspisuju u pravcu zapošljavanja teško zapošljivih skupina među kojima posebno mjesto zauzimaju osobe s invaliditetom čini mi se da se događaju samo da se dogode, piše Ante Raos za InPortal.

Cilj opravdava sredstvo. Prije smo radili čistu edukaciju. Napisali bi projekt educirali određeni broj osoba s invaliditetom, zadovoljili formu projekta i ajde ća, di si bio nigdi, što si radio ništa. Onda smo dobili situaciju da trebamo educirati edukatore.

I opet sve iznova educiraju se uvijek iste osobe s invaliditetom, koji onda uz pomoć voditelja projekta odrađuju nekakvu formalnu edukaciju samo da se forma zadovolji. I to se iz godine u godinu stalno ponavlja i uvijek se u edukaciji vrte jedno te iste osobe s invaliditetom.

Svi ti projekti su bili u procesu zapošljavanja teško zapošljivih skupina građana. Čast iznimkama gdje su se voditelji potrudili da nakon određene edukacije, educirane osobe budu angažirane na raznim aktivnostima za koje su educirane na projektu. Ali većina projekata se radila po modelu educiraj osobe s invaliditetom, podjeli razna priznanja i “svršila Mare zavit”.

Koje su to osobe koje mogu u mjesec dana steći takvo znanje da je sposobno za tržište rada, govorim o osobama s invaliditetom? Kakva je to edukacija koja može osobu s invaliditetom koja je završila neko pomoćno zanimanje educirati za razne vrste zanata u kojima će oni biti sposobni educirati druge? Koje su to edukacije koje u tako kratkom periodu mogu prepoznati talente koji su prisutni kod osobe s invaliditetom?

Koliko je bilo raspisano natječaja za zapošljavanje osoba s invaliditetom, a koliko ih je zahvaljujući tim natječajima zaposleno? Vjerujte mi jako malo. Možemo nabrojati nekoliko svijetlih primjera, ali to isključivo moramo zahvaliti voditeljima lokalnih udruga koji su svoju viziju uspjeli provesti u djelo zahvaljujući svojoj upornosti i svom zalaganju na projektu.

Kažu da otvaranje jednog radnog mjesta u industriju košta 40 tisuća eura. Kada govorimo o radnom mjestu za osobe s invaliditetom onda je taj iznos puno veći.

Zapošljavanjem osobe s invaliditetom morate voditi računa o prilagodbi prostora mogućnostima osobe s invaliditetom. Kažu to je sustav riješio. Točno, riješio je, ali nametnute su takve barijere da to možete riješiti tek za par godina.

Poticaji o kojima se govori iz Zavoda za vještačenje i profesionalnu rehabilitaciju osoba s invaliditetom, prije ćete dobiti na lotu nego te poticaje. Današnji zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom sve je osim stimulirajući. Možemo govoriti o tome kako je jedan manji broj osoba s invaliditetom dobio posao, ali većina poslodavaca, pogotovo institucije vlasti plaćaju kazne od čeka se 2015. godine prikupilo 163 milijuna kuna za koje ne znamo gdje su i u što potrošeni.

Nije da želim biti kritičan, samo želim pokazati kako ovakav odnos prema osobama s invaliditetom ne vodi prema zapošljavanju istih.

Natječaji moraju biti više orijentirani praktičnoj edukaciji, prilagodbi prostora i radnog mjesta osobi s invaliditetom. Projektom se treba naglasiti kako je glavni cilj projekta stvaranje novog radnog mjesta koje će imati svoju samo održivost.  Institucije vlasti na svim razinama moraju pronaći načina i biti oslonac svima onima koji zapošljavaju ili stvaraju nova radna mjesta za osobe s invaliditetom.

Nabava razne opreme koja je potrebna kao sredstvo rada ne smije imati limit, razna istraživanja moraju biti prioritet i na kraju moramo razmišljati o izgradnji infrastrukturalnih objekata i adaptaciji ili nadogradnji postojećih kako bi otvorili mogućnost razne proizvodnje, reciklaže, pružanje raznih vrsta usluga, a sve u pravcu zapošljavanja osoba s invaliditetom i svih drugih teško zapošljivih skupina građana.

Zapošljavanje osoba s invaliditetom je istinski posebno izazovna zadaća, ali ako pravila igre postavimo na pravi način misli da je to lako i jednostavno rješivo.

Inače, čini mi se da bi nam se moglo dogodit po onoj zmajevo-pačjoj školi. Svi pačići došli kao đaci stoje, stari patak metnuo naočala svoje, učio ih učio od srijede do petka, al’ se nisu makli dalje od početka.