Jezik se najjednostavnije usvaja auditivnim putem i to u ranom djetinjstvu u komunikaciji djeteta s majkom i njemu bliskim osobama.

Usvajanje jezika kod gluhe djece odvija se dominantno vizualnim kanalom. Što je oštećenje sluha teže, osoba se u većoj mjeri oslanja na vizualne informacije. Za gluhu djecu usvajanje hrvatskog jezika ustvari predstavlja učenje jezika koje se provodi suvremenim postupcima slušno-govorne rehabilitacije i poučavanjem u vještini pisanja i čitanja.

Već više od 40 godina istražuje se usvajanje i učenje govornog jezika kod gluhe djece. Najočitija primjena jezičnih znanja, posebno rječnika i morfosintakse, ogleda se u vještini čitanja, tj. u razumijevanju pročitanog teksta. Veliki broj gluhe djece tijekom obrazovanja, pa i na završetku školovanja, ima značajnih poteškoća u čitanju s razumijevanjem. Zadnjih dvadesetak godina istražujući jezičnu kompetenciju gluhe djece gluhih roditelja koja su vrlo rano bila izložena znakovnom jeziku, i koristeći se znanstvenim spoznajama iz područja dvojezičnosti, kako praksa tako i znanstvena istraživanja dvojezične edukacije gluhe djece, pokazale su pozitivne rezultate u procesu opismenjavanja učenika s oštećenjem sluha.

Pribanić (2007) je provela istraživanje provjere jezičnih znanja gluhe djece. Rezultati su pokazali da većina gluhe djece osnovnoškolske dobi imaju teškoće u razumijevanju morfosintaktičkih struktura u hrvatskom jeziku. Istraživanje je potvrdilo da osnovni problem gluhih osoba nije gluhoća kao takva već pismenost, razumijevanje pročitanog i vještina pisanja, odnosno jezična kompetencija. Postavlja se pitanje, koji su to čimbenici koji pridonose dobroj usvojenosti jezika, odnosno visokoj kompetentnosti u čitanju i pisanju kod gluhih osoba? Jezično iskustvo pojedinca ovisi o velikom broju čimbenika: o roditeljskoj preferenciji pojedinog jezičnog sustava, o stavovima onoga koga roditelji izaberu za svoga savjetnika te o mogućnostima izbora načina rehabilitacije i edukacije. Uključenjem u rane rehabilitacijske programe potaknut će se najprimjereniji načini komunikacije malog djeteta te će ono proizvoditi i procesirati informacije koje mogu dovesti do pozitivnih kvalitativnih promjena u razvojnom procesu.

Skupina autora (Gregory, 2004; Grosjean, 1992; Mahshie, 1995; Stewart, 1993) istražuje ranu uporabu znakovnog jezika i njegov utjecaj na usvajanje jezika. Oni zaključuju da gluha djeca koja su rano komunicirala znakovnim jezikom sa svojim roditeljima i koja su imala dvojezično obrazovanje postižu na kraju školovanja bolje rezultate u jezičnim vještinama. Dvojezični-dvokulturalni pristup sve više afirmira dvije ideje koje bi trebale zauzeti svoje mjesto u rehabilitaciji i edukaciji gluhe djece kod nas, usvajanje hrvatskog znakovnog jezika i hrvatskog jezika (govornog i pisanog).

Bradarić-Jončić i Kolarić (2012) u radu Dvojezično obrazovanje gluhe djece zaključuju da je populacija osoba s oštećenjem sluha vrlo heterogena i da bi se zadovoljile komunikacijske i obrazovne potrebe sve djece, neophodno je postojanje različitih alternativa na odgojno-obrazovnom kontinuumu. Dvojezično obrazovanje gluhe djece u posebnim i redovnim školama pokazuje dobre rezultate te je neophodno omogućiti takvo obrazovanje i gluhoj djeci u Hrvatskoj.

Kako bi se gluhoj djeci pružio jednako kvalitetan odgoj i obrazovanje, važno je educirati stručno osoblje unutar odgojno-obrazovnih ustanova o pravilnom pristupu i komunikaciji s djecom s oštećenjem sluha, a sve kako bi se gluhoj djeci prenijela puna, točna i pravovremena informacija, što je ujedno i jedan od specifičnih ciljeva projekta Znak po Znak.

Projekt je financiran sredstvima Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih.

Savez gluhih i nagluhih grada Zagreba korisnik je temeljne sustavne podrške Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva za stabilizaciju i/ili razvoj udruga osoba s invaliditetom koje djeluju na lokalnoj razini.

Sadržaj je u potpunosti preuzet s mrežne stranice Saveza gluhih i nagluhih grada Zagreba: https://sginzg.hr/gluha-djeca-i-usvajanje-jezika/