Ako želimo održivi mir, a ne tek isprazne geste, moramo uporno raditi da pridobijemo ljude da kažu: »Nije mi baš drago, ali idemo pokušati kompromisom«

Autor: Boris Pavelić

Političari misle da mogu sami razriješiti konflikte koji prijete miru. Ali to može vrlo malo njih. Koliko je samo pokušaja bilo između Hrvatske i Srbije: pompozne mirotvorne geste činili su Stjepan Mesić i Svetozar Marović, a potom i Ivo Josipović i Boris Tadić. I sve je to propalo – pogledajte samo odnose Hrvatske i Srbije. U Hrvatskoj i u regiji, međutim, postoji bogato iskustvo mirotvornog aktivizma, koje govori da razgovor, otvorenost i pokušaj razumijevanja drugog najbolje sprečavaju produbljavanje sukoba. Iskustvo mirotvornog aktivista uvjerilo me da su Hrvatskoj nužni mirotvorni nenasilni timovi koji će, naprosto, moći razgovarati sa svima.

Iskrsne li kriza poput one sa šatorom u Savskoj 66, ili sa stožerom u Vukovaru, taj bi tim sve strane mogle iskoristiti kao posrednika u rješavanju spora. Moje je iskustvo da su ljudi uvijek spremni razgovarati. Ratovi ne počinju od danas do sutra. Tako govori Goran Božičević, 54-godišnji mirovni aktivist iz Grožnjana, koji će uskoro obilježiti četvrt stoljeća neprekidnog mirotvornog rada u Hrvatskoj, državama bivše Jugoslavije i ratom zahvaćenim područjima diljem svijeta.

Kao i deseci tisuća rođenih u Jugoslaviji prvih desetljeća poslije pobjede nad Hitlerom, ni Božičević do devedesetih nije mario za ratne teme. Rođen 1962. u Zadru u obitelji pukovnika JNA i učiteljice, 1980. doselio je u Zagreb, završio srednju školu, i na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu upisao fiziku. »Bio sam jako dobro dijete. Nisam bio buntovnik. To, međutim, ne preporučam nikome. Možda danas toliko i zagovaram neposluh. Za mir, za stvaranje mira, neposluh je jako važan. Ali to ne znači stalno raditi budalaštine, nego odbijati slijepo slušati autoritete, a odluke donositi sam«, kaže Božičević.
Iskustva iz Vijetnama

Šok srpsko-hrvatskog rata obitelj časnika JNA hrvatske nacionalnosti proživjela je relativno bezbolno. »Politika me prilično zanimala, a Miloševića sam odmah ‘provalio’, shvativši da govori floskule i ono što narod želi čuti. Sjećam se posjeta prijatelju 1988. u Beogradu, vrhunskom matematičaru i svjetskome planinaru s punom policom filozofskih knjiga, koji je rekao da Milošević lijepo govori. Pitao sam ga kako se on, čiji je vokabular 20 tisuća riječi, može diviti čovjeku koji raspolaže s petsto. »Ali dobro govori, on je za narod…« Taj moj prijatelj nije bio nikakav nacionalist, ali mu se dopadalo da političar konačno govori razumljivo. Ali, sjećam se da sam prijateljima u Beogradu rekao: »Ovo vam neće dobro ispasti«. Nisam još bio rekao »Ovo nam neće dobro ispasti«, jer nisam mogao ni zamisliti da bi mogao izbiti rat…«.

Božičevićev otac, šokiran raspadom države i vojske po nacionalnim šavovima, uz pomoć obitelji othrvao se sponama vojničke discipline, napustio posao i otišao u mirovinu. Njegov drugi sin, Goranov brat, cijeli je rat s obitelji proveo u Zadru. »Kada je moja mala nećakinja došla k nama u posjetu u Zagreb, i začula pucnjavu u zrak gardista koji su išli na ratište, od straha se bacila na pod automobila«, sjeća se Božičević. On sam prijavio se u gardu – »rat je prevelika stvar da bih ostao po strani« – a kada su mu kući donijeli mobilizacijski poziv, već je u razorenome i podijeljenom Pakracu radio na mirotvornom projektu, pa su mu u pešćeničkome Uredu za obranu rekli da može u Pakracu i ostati, ako je ondje odlučio raditi. »Znamo kako je tamo«, rekli su mu. I tako je ostao.

Osamdesetih, mirovnjački i ekološki pokreti u Zagrebu su jačali sve više, na valu demokratizacije koju je poticalo slabljenje partijskog stiska. Božičeviću, vojničkome djetetu, ispočetka je sve to bilo sumnjivo, ali s vremenom, i pod utjecajem očitih okolnosti, nepovjerenje je izvjetrilo. 1992, u Zagreb je došao Greg Payton, crnački veteran rata u Vijetnamu, koji se uspio othrvati traumi i heroinskoj ovisnosti te postati mirovni aktivist u organizaciji »Vietnam veterans against the war«. Poznanstvo s Paytonom Božičevića se snažno dojmilo.

– Rekao nam je: »Kad jednom ubijete i prijeđete crtu, vaš život nikad više neće biti isti. Pazite da nikad ne prijeđete tu crtu«. Aktivisti Antiratne kampanje (ARK) vodili su Paytona u posjet hrvatskim braniteljima na rehabilitaciji u Krapinskim toplicama.

– Pokazalo se da je prerano. »Mi ne možemo imati Vijetnamski sindrom, jer smo se branili«, rekli su Paytonu branitelji«. Ali, objašnjava Božičević Paytonovu logiku, »svaki vojnik uvijek se brani. Svatko nešto brani. Svi vojnici misle da se brane.«
Nema recepta, nema pravila

Božičevića je privukao međunarodni dobrovoljni mirovnjački projekt u Pakracu, koji je 1993. pokrenuo nizozemski aktivist Pieter Jan Herman Fredrik Kat, poznatiji kao Wam Kat, suosnivač mirotvorne mreže »zamir net«, i jedan od legendarnih likova uvelike prešućene, ali žilave i uporne humanitarno-mirotvorne scene u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji. Wam Kat 1992. organizirao je međunarodne volontere koji su pomagali djeci u 23 prognanička centra u Hrvatskoj. Iz tog je napora 1993. niknula i živopisna kolonija volontera u razrušenome gradu raspolovljenom crtom bojišta, sa snagama UN-a kao posrednikom. »Ključno je pitanje bilo – što ćemo raditi u Pakracu? Kako, neposredno poslije krvavih neprijateljstava, dok rat nije još ni završen, mirovno raditi u toliko stradaloj zajednici? Pojma nismo imali, osim što smo, naravno, bili svjesni da ne možemo doći i ljudima propovijedati da se moraju pomiriti. Zato smo odlučili fizički raditi, pomagati ljudima da raščiste ruševine. U to vrijeme, ako biste u Pakracu obnovili jedan prozor, cijeli bi se grad promijenio nabolje. Sjećam se čovjeka koji se rasplakao kad sam mu donio kutiju čavala. Odlučili smo naprosto živjeti u Pakracu i pomagati ljudima. I zadobili smo poštovanje ljudi – najprije s ove, a kasnije i s one strane crte razgraničenja«, pripovijeda Božičević.
U tome je srž mirotvornog rada – nema recepta, nema pravila, i ne smije biti prepotentnih zahtjeva. »Grad je bio toliko stradao da su i male stvari ljudima nešto značile. Od nas, mirovnih volontera, pomoć su tražili oni koji nisu znali koga da više pitaju. Svi marginalci grada okupljali su se oko nas. Znalo mi je to i smetati, jer sam, onako ambiciozan i neiskusan, ‘ozbiljan mirotvorni rad’ drukčije zamišljao, ali uskoro sam shvatio da je ozbiljan mirovni rad upravo to – pružiti ljudima što nitko drugi neće ili ne može. Danas mi je jasno da smo Pakračanima pružali neku vrst osjećaja da život ipak još može biti normalan, da smo im donosili neku vrst topline, prihvaćanja, čak i ljubavi«, govori Božičević.

A opet, silan je moralni teret raditi kao mirotvorac u napadnutoj zemlji. »Ja sam Hrvat, a ljudi me u podijeljenom Pakracu optužuju da surađujem s Krajinom. Bio je to užasan stres. Jako je teško biti mirovnjak u vlastitoj državi koja je napadnuta. »Vi pomažete četnicima« – to nam je u Pakracu bio najčešći i glavni prigovor. I sad, dok mi objasnimo da ne pomažemo četnicima, da su naši prijatelji u Beogradu protiv Miloševića baš koliko i mi, pa dok objasnimo što mi zapravo radimo, da nastojimo pomoći civilima u svakodnevnome probijanju kroz ratom uništeni život… Silnu smo energiju trošili samo na to. Pritisak te vrste uvijek je postojao«.
Kad rat prestane

U ratu, uvijek se čini da će, čim prestane, sve biti idilično. Kad završi, život najčešće bude teži nego je bio prije rata. »Često smo znali razmišljati što kad rat prestane. Ali pokazalo se da mirotvorni aktivizam nema veze s ratom. Toliko je oko nas neprepoznatog nasilja – rat je samo njegov pakleni vrhunac. Mirotvorni učitelji kažu da neprijatelj nikad nije čovjek, nego nasilje samo. A nasilje nije samo ubojstvo, nego sve što potire dostojanstvo života. Sila je nešto drugo – ona zahtijeva, čak naređuje, ali poštuje osobu i daje argumente za svoje zahtjeve. Nasilje ne – ono je samovolja, teror i pozljeđivanje. Zapanjujuće je koliko nasilja smatramo samorazumljivim i uobičajenim, čak normalnim. Stvarati okruženje u kojem ćemo manje tolerirati nasilje – to je posao mirotvoraca«, sažima Goran Božičević.

Kroz godine, mnogo je radio s veteranima rata u Hrvatskoj. Kada je osnovan Stožer za obranu hrvatskog Vukovara, otišao je onamo i razgovarao s njegovim članovima, i s ljudima koji su razbijali dvopismene ploče. »Sasvim je drukčije«, kaže, »sjediti u Zagrebu i pratiti medije, nego doći u Vukovar i čuti što ti ljudi govore. U Hrvatskoj moramo stvarati mogućnosti da suprotstavljeni ljudi i skupine razgovaraju jedni s drugima – toga nama nedostaje. U Sjevernoj Irskoj, na primjer, to su vrlo kvalitetno radili«. Objašnjava što su ga naučili tamošnji aktivisti: postoji dojam, kaže, da je mirovni sporazum za Sjevernu Irsku iz 1998. posljedica snažne volje političkih elita te angažmana SAD i EU, koje su pomogle britanskoj vladi i Sinn Feinu. »Ali obični ljudi će vam reći da bi sporazum bio propao da nije bilo 25 godina prethodnoga nevidljivog ali intenzivnog mirotvornog rada s ljudima, u svakodnevici. Politički je sporazum uspio zato što su ljudi za nj bili pripremljeni pa su ga prihvatili, ne obrnuto. Sporazum je došao odozdo, od ljudi, ne odozgo, od političara. Pa sjetite se koliko je mirovnih inicijativa, pa i isprika, pokrenuto na području bivše Jugoslavije – Mesić i Marović uzajamno su se ispričali 2003., pa su osam godina kasnije to ponovili i Ivo Josipović i Boris Tadić. Josipović se poklonio i u Ahmićima. I sve je to zaboravljeno, kao da se nikad nije ni dogodilo. Ako želimo održivi mir, a ne tek isprazne geste, moramo uporno raditi da s vremenom pridobijemo ljude da kažu: Da, dosta je bilo. Nije mi baš drago, ali idemo pokušati kompromisom, jer ne želim da mi dijete pogine u novom ratu«.

Božičević dakle drži da bi Hrvatska, želi li izliječiti društvene podjele što se samo produbljuju, trebala pokrenuti nenasilne mirovne timove kao institucionalizirana tijela slobodnog i neformalnog dijaloga. »Hrvatskoj manjka te vrste političke kulture. Na primjer: ako Zoran Milanović kao premijer nije smogao volje ili snage da ode u Vukovar i razgovara s ljudima koji su pokrenuli stožer, zašto se činilo nezamislivim da zamoli Jadranku Kosor neka ode onamo kao izaslanica vlade? Hrvatskoj treba politička kultura u kojoj se osjetljivi problemi mogu rješavati dijalogom. Naš sugovornik je uvjeren da se čak i umjetno stvoreni problemi, kreirani političkom manipulacijom, mogu razgraditi kroz takvu formu dijaloga. Vjeruje, na primjer, da je kvalitetna medijacija mogla prekinuti »rat« vlade i veterana iz šatora. »Političari se varaju kad misle da mogu sami riješiti sve probleme. Stvari zapravo stoje obrnuto«, kaže mirovnjak koji isti model institucionaliziranog dijaloga – Koalicija za Rekom jedan je takav pokušaj – smatra ljekovitim ne samo za Hrvatsku, nego i za međusobne odnose država bivše Jugoslavije, među kojima se ratno nasljeđe ne razrješuje i ne liječi, nego umnogostručuje i truje budućnost.

Preuzeto sa portala: Novi list