Sally Abazid je mlada Sirijka iz Damaska koja već deset mjeseci živi u njemačkom glavnom gradu Berlinu. Ali, još uvijek se osjeća loše. Preveliki su problemi s kojima se mora nositi.
Berlin, željeznički kolodvor Westend. Sally Abazid sjedi s dvoje prijatelja na stazi. Zbog svijetle puti i kratke kose ona se ne razlikuje od njemačkih prolaznica. Ali, Abazid se u Berlinu ne osjeća prihvaćenom. Deset mjeseci nakon dolaska u Njemačku ova 20-godišnja Sirijka iz Damaska razmišlja o povratku u domovinu ili barem napuštanju Njemačke.
“Nevjerojatno je da ni nakon deset mjeseci u ovoj zemlji nemam dozvolu boravka”, kaže ona ogorčeno. Posljedica te nesigurnosti je da Sally Abazid ne može naći trajno boravište iz kojega bi započela svoj novi život.
Čekanje na dozvolu boravka
Prve tjedne boravka u Njemačkoj Sally je provela u privremenom smještaju za izbjeglice, u jednoj sportskoj dvorani. S obzirom da je biseksualna kasnije je smještena u LGBTI-izbjeglički dom koji je osnovalo Savjetovalište za homoseksualce u Berlinu. “Tamo sam morala dijeliti sobu s još tri mladića. To mi je bilo previše.” Sally zato radije živi kod prijatelja koji joj neko vrijeme daju sobu na korištenje. Posljedica je da ova mlada žena stalno mora seliti.
U prvom polugodištu 2016. je prema navodima Saveznog ureda za migraciju i izbjeglice (BAMF) za 30.555 osoba odobrena potpora za dragovoljno napuštanje Njemačke. Većina tih ljudi su potjecali iz balkanskih zemalja i nisu imali pravo na ostanak u Njemačkoj. Neki su bili priznati kao tražitelji azila, ali su svojevoljno odlučili vratiti se u svoju domovinu ili otići u neku treću zemlju.
Potraga za novi početkom
Priča Sally Abazid je drukčija. Ona ne osjeća nostalgiju za domovinom, nema djece ni partnera koji bi mogli doći u Njemačku, ali ni nakon više mjeseci, u nekim slučajevima i godina ne mogu doći. Članovi njezine obitelji nisu akutno ugroženi bombama, napadima bojnim otrovima, političkim ili vjerskim tlačenjem. Sally je iz Damaska, iz obitelji koja pripada srednjem sloju. Oboje roditelja su liječnici. Ona je na sveučilištu studirala informatiku. Ali, rano je shvatila besperspektivnost svoga života u zemlji u kojoj se vodi građanski rat. “Kad je rat počeo, još sam bila u školi. Već tada sam razmišljala o bijegu iz zemlje.” No, ipak je bila premlada i morala je nastaviti školu, položiti maturu i početi studij. Na sveučilištu se Sally više nije osjećala sigurnom. Njezin fakultet u Džaramani, predgrađu Damaska, redovito je bio poprište borbi između vladinih trupa i pobunjenika.
U tom vremenu se povećala i distanca prema vlastitom društvu. “Imala sam poteškoća sa svojom konzervativnom, ultrareligioznom obitelji.” Kao žena o puno toga u svojoj sredini nije mogla sama odlučivati. Kao biseksualka ne bi ni bila prihvaćena. Ostao joj je jedino san o novom početku u nekoj drugoj zemlji.
“Ne znam kako mi vrijeme svakoga dana leti“
Prije nešto više od deset mjeseci Sally Abazid je stigla u München. “Htjela sam ići u Europu gdje postoji veća sloboda i ravnopravnost.” Ona je poslana u Leipzig odakle je samoinicijativno otišla u Berlin. Njemački glavni grad je privlačan grad u kojem se prema svim ljudima postupa jednako, kaže ona. U Europi je Sally stvarno doživjela ravnopravnost, ali samo sa svojim sunarodnjacima i drugim izbjeglicama. “Kad bih ovdje živjela 30 godina, kad bih jednog dana imala sveučilišnu diplomu pa čak i njemačko državljanstvo, i tada bi se na mene gledalo i prema meni postupalo kao prema izbjeglici.”
Mladoj Sirijki probleme zadaje i njemačka birokracija. “Ne znam kako mi vrijeme svakoga dana proleti”, žali se Sally i ljuti se na birokraciju. Sve u vezi s državnim ustanovama ide joj presporo. “Svaki put moraš ispunjavati mnoštvo formulara, a onda u ustanovi kažu da sam nešto krivo ispunila.” Onda dobije novi termin i mora početi od početka. “To iscrpljuje moju energiju i sprječava me da idem naprijed.”
Pa ipak Sally se namjerava i dalje boriti i želi proći izobrazbu za medicinsku sestru. Želi pomagati ljudima na područjima zahvaćenim krizama. “A ako jednog dana prihvatim to da je Njemačka moj novi dom, onda ću se uvijek iznova vraćati u Berlin.” Ali, radije bi radila u nekoj drugoj zemlji.
Preuzeto sa portala: www.dw.com
