Rezolucija na koju se ovih dana često pozivao ministar kulture Zlatko Hasanbegović u točki N navodi da je iz perspektive žrtava nebitno koji im je režim oduzeo slobode ili su mučeni i ubijeni iz bilo kojeg razloga. Ta perspektiva žrtve uvažava se samo ako je žrtva proizvod totalitarnog režima, pojašnjavao je neki dan u Osvrtu dana (prenesenom iz Novoga lista) kolega Tihomir Ponoš. Zato je perspektiva žrtve u današnjoj hrvatskoj politici važna ako se žrtva zvala Stjepan Đureković, ali je perspektiva žrtve u današnjoj hrvatskoj politici nevažna ako se žrtva zove Milan Levar.

Piše: Drago Pilsel

U nedjelju 28. kolovoza navršilo se šesnaest godina od ubojstva hrvatskoga branitelja Milana Levara. Sve hrvatske vlade do sada zataškavaju to gnjusno političko umorstvo u kojemu je, po očiglednoj zamisli izvršitelja, trebao stradati i Levarov malodobni sin Leon.

Vesna Levar je u razgovarala s mnogima, a osobito pamtim razgovor s Mladenom Bajićem, održan u Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske 14. listopada 2010.; došla je kako bi se informirala o statusu predmeta protiv nepoznatog počinitelja zbog ubojstva svog supruga i primili su je tadašnji glavni državni odvjetnik i savjetnica u Odsjeku za ratne zločine.

Bio sam tamo u pratnji Vesne Levar jer me to zamolio tadašnji predsjednik Ivo Josipović: da budem svjedok tome razgovoru i da ga povratno izvijestim o tome što je Bajić rekao. A Mladen Bajić je kazao da znaju tko je ubojica, ali da mu to ”ne mogu dokazati”.

Istoga dana kada je ubijen Milan Levar, u Gospiću, a zatim i diljem Like i Hrvatske, znala su se imena naručitelja ubojstva i samog ubojice. Ali postojao je razlog da oni nikada ne budu uhićeni i osuđeni.

Posuđujem rečenice Miljenka Jergovića napisane o desetoj godišnjici atentata. Milan Levar bio je svjestan što radi. Umro je jer nije htio biti suučesnik zločina u kojem nije sudjelovao. Svjedočio je pred Haškim sudom i zato je osuđen na smrt i na sramoćenje.

Prije njegove likvidacije, koja se dugo najavljivala i pripremala, domoljubni komentatori, građanska glasila i dežurni ustaški komentatori – isti koji i danas sude s ekrana HTV-a i dnevnih novina– dugo su, manje ili više izravno, uvjeravali narod u moralnu, duhovnu, nacionalnu i ljudsku bezvrijednost Milana Levara.

Njegovo ubojstvo cijela je Hrvatska dočekala kao nešto što je bilo očekivano, a mediji koji su atentat prizivali zadovoljno su zašutjeli i prepustili toga čovjeka zaboravu.

Milan Levar svjedočio je o ubojstvima srpskih civila i ratnih zarobljenika u gospićkome kraju. Govorio je o nečemu što je trebalo biti i ostati pod nacionalnim zavjetom šutnje. Naravno, nije on otkrivao masovne grobnice niti je iznosio imena ljudi koji su u njima završili. Sve bi se to i bez njega saznalo, jer je nemoguće zatajiti da su neki ljudi tu nekada živjeli, a danas ih više nema.

To je bilo jasno i ubojicama, i njihovim nalogodavcima i zaštitnicima, sve do Gojka Šuška i Franje Tuđmana, koji je davno prije rata u ”Bespućima povijesne zbiljnosti” ispisao apologiju genocida i objasnio zašto je bolje da neki ljudi i narodi jednostavno nestanu.

Žrtvama etničkoga čišćenja, pomora, masovnih likvidacija imena se uvijek znaju, bez obzira na to od čije su ruke stradali, ali se, po zamisli nalogodavaca i projektanata zločina, ne smiju znati imena onih koji su ubijali. To je ”dug” koji domovina ima prema tim ljudima.

Istoga dana kada je ubijen Milan Levar, u Gospiću, a zatim i diljem Like i Hrvatske, znala su se imena naručitelja ubojstva i samog ubojice. Ali postojao je razlog da oni nikada ne budu uhićeni i osuđeni

Milan Levar bio je običan čovjek. Nije čitao Hannah Arendt, nije bio inspiriran djelima kršćanskih mučenika koji su se žrtvovali za načela i za dobro zajednice, malo je toga znao o pojmovima odgovornosti i krivnje, ali je nepogrešivo osjećao što je u životu ispravno sa stajališta pojedinca, njegove obitelji i cijeloga društva.

Vesna Levar, udovica Milana Levara, veli da poznaje ubojicu svoga supruga i da ga u gradu sreće gotovo svaki dan. S njegovim imenom odavno je upoznala i državnoga tužitelja i policiju.

Pitanje tko je ubio Milana Levara za mnoge Gospićane nije nikakva enigma. Kada je čula da policija, četrnaest godina nakon atentata raspisuje nagradu za informaciju o tom zločinu, Vesna Levar je, kaže, ”prasnula u smijeh”. ”Pomislila sam da bi meni ta svota mogla dobro doći, jer sam im ionako rekla tko je ubojica moga muža.”

Milan Levar ubijen je u vrijeme kada je u Hrvatskoj na vlasti bio SDP. Feral Tribune je svojedobno objavio dokumente iz kojih se vidjelo kako je policija još 1999. imala detaljna saznanja o režiji atentata, uključujući iskaz Ivice Rožića, poznatog pod nadimkom ”Bijeli Vuk“, koji je tada priznao da je osobno pripremao ubojstvo i ”čekao zeleno svjetlo”.

Usprkos tome – i usprkos praktički svakodnevnim prijetnjama i fizičkim napadima – Levarov život nije bio vrijedan državne zaštite. ”U jednom trenutku netko se sjetio da bi nas bilo dobro zaštititi, pa smo dobili inspektora koji bi to, kao, trebao odraditi”, svjedoči Vesna Levar. ”Došao je i rekao da ne mislimo slučajno da će nam sjediti u juhi za stolom, nego da će on to diskretno. Više ga nikad nismo vidjeli.”

Mirko Norac, alkarski junak i glavni terenski organizator masovnih ubojstava u Gospiću, uhapšen je i osuđen nekoliko godina nakon Levarova smaknuća. Na teret mu se nije stavljala zapovjedna odgovornost, već ponajprije činjenica da je jednoj starici osobno ispalio metak u glavu. Nakon što je odležao ionako malu zatvorsku kaznu, k tome još skraćenu zbog ”dobrog vladanja”, danas je slobodan čovjek, kao i njegov partner u gospićkim zlodjelima Tihomir Orešković.

Godine, dakle, prolaze, cinizam trijumfira, ubojice se konsolidiraju u profesionalnom, obiteljskom i društvenom smislu, a ”istraga je i dalje u tijeku”.

Svima je jasno da bi samo likvidacija sustava koji je planski usmrtio svjedoka zločina nespremnog na šutnju – sustava koji danas u malo drugačijoj ambalaži suvereno vlada – mogla ”rezultirati ili doprinijeti razrješenju kaznenog djela ubojstva Milana Levara”, no nikome, dakako, ne pada na pamet latiti se posla.

Vesna Levar u proteklom se desetljeću i pol naslušala obećanja državnih vlasti, ponajviše oko završetka zapravo zataškane i bojkotirane istrage o Milanova ubojstva.

Milan Levar je postao sinonim za građansku Hrvatsku koja nije željela i nije smjela prešutjeti tamnu stranu Domovinskog rata, onu u kojoj su civili, mahom Srbi, postali predmetom iživljavanja i strašnih zločina.

Za Hrvatsku formalno Milan nije ni branitelj. Pa bi ovaj osvrt trebao poslužiti svima onima koji su, iz bilo kojeg razloga, zaboravili na Milana Levara, na njegova sina Leona, svjedoka ubojstva i na njegovu hrabru suprugu Vesnu.

Kakav je čovjek Milan bio? Bio je hrabar, uporan i pošten, ali je pogriješio što je mislio da se nitko neće usuditi ostvariti prijetnju. Vjerovao je ljudima, vlasti, državi…

Slutila je Vesna da će svi nastradati, jer su prijetnje postale učestalije iako je Milan nastojao zaštititi nju i sina i na neki način izolirati ih od svega. Osjetila je da više nema prostora za ono čuveno – bit će dobro. Međutim, povratka nije bilo. A najomiljenija rečenica mu je bila: “Što manje znaš, za tebe (Vesnu) je bolje i čuvaj mi sina! Bježati nećemo, jer za ovaj grad sam se borio, a nemam mrlju da moram sagnuti glavu.”

I njihove uže obitelji su prolazile kroz teško razdoblje. Toliko teško i tragično da su i Milanova majka i Vesnin otac umrli nakon par mjeseci od posljedica koje su bile psihički preteške za njih nakon svega što se dogodilo. Majka nije mogla preboljeti sina, a Vesnin otac patnju koju su prolazili ona i njen sin.

Milan je ubijen bombom postavljenom u dvorištu. Radio je na nekom autu u tom trenutku. S njim je bio samo je njegov sin, svjedok događaja. Nikad se neće točno saznati kako je bomba aktivirana. A o događaju je Vesnu obavijestio sin; nazvao je mamu i u šoku vikao “Ne mogu taju, ne mogu taju”. Htio ga je podići, ali nije mogao. Mislio je da mu treba zraka. Što bi drugo pomislilo desetogodišnje dijete u šoku od eksplozije, koje je upravo vidjelo kako mu otac pada mrtav?!

Mislim da je sve suvišno komentirati. Vesna je dojurila s posla, ali prekasno, jer od poziva sina do njena dolaska prošlo je nekoliko minuta i već su oko kuće bile i policija, i vatrogasci i Hitna… Samo ne zna kako tako brzo?

Od Hrvatske je Vesna bila i umornija, ali to je njena zemlja i nije utekla ni usred rata. Nije bježala od ubojica i prijetnji, a ne misli ni sada. Misli da Hrvatska ima potencijala za normalan život i nada se da će i ona i Leon to doživijeti.

Vesna Levar želi samo svoj mir i normalan život koliko toga može biti. Kako njoj, tako i njenom sinu. Nije zaboravila svoga supruga i oca Leonova Milana Levara i s ponosom ga spominje! Ali treba li nekoga podsjetiti da je ubijen 28. kolovoza 2000. godine i pitati se zašto?

Izgleda da treba.

Umjesto da svi budemo odgovorni pred zločinima, hijene bi htjele da svi budemo krivi za te zločine i da trajno ostanemo ucijenjeni svojom krivnjom, pa da se onda, iz osjećaja kolektivne ucijenjenosti, vječno preporađa hrvatski fašizam.

 

Preuzeto sa portala: Autograf