Parlamentarni izbori su pred nama. Za koga glasati, kome dati povjerenje kad su iza nas brojna razočarenja? Hoće li se čuti ovaj moj mali glas iz pustinje, pita se Klaudija Klanjčić u Blogosferi In Portala.

Gledajući proteklih 18 godina svog života, otkako sam došla u svijet OSI populacije zbog teške prometne nesreće, pitam se kako sam sve to proživjela. Zaista je trebalo izdržati! Bilo je puno suza, puno padova, ali opstala sam. A mnoga vrata institucija ove zemlje – zatvorena! Kako su samo maćehinski postupili!
Nisam puno tražila. Da su ljudi bili ljudi, nikada ne bih imala ovako traumatično iskustvo. Ali nisu bili, a mnogi nisu ni danas. I kako vjerovati našim političarima i ostalim državnim dužnosnicima koji navodno brinu o našim pravima!?

U našoj zemlji, toliko ispaćenoj, zaista se mora nešto početi mijenjati. Svi kandidati za predstojeće parlamentarne izbore koji zastupaju OSI populaciju moraju staviti opći interes ispred svog vlastitog, moraju se početi fajterski i neustrašivo. Hoće li nam napokon to pokazati?

Neophodno nam treba duh koji će unijeti prave i ispravne promjene u društvo u kojem se poštiva rad i dostojanstvo svakog pojedinca, život bez socijalne isključenosti, sam čovjek!

Da ukratko podsjetim što me to toliko boli tijekom svih ovih godina, otkad sam teško stradala, u 21. godini života kada sam mnogo toga izgubila, ali na kraju dobila nešto neprocjenjivo – pravo na ljubav i život.

Ponajprije, nakon prometne nesreće uskraćena su mi osnovna ljudska prava – u zdravstvenom smislu. Mnoga stanja su zatajena, dogodili su se mnogi propusti, ispravne dijagnoze nisam znala godinama, radi pojedinaca nisam mogla dobiti stacionarnu rehabilitaciju jer mi nisu davali šanse za daljnji život ni za hodanje, radi teških nepokretnih i bolnih stanja. Dugih deset godina za mene nije bilo stacionarne rehabilitacije u ovoj zemlji! A financijski si nisam mogla ništa priuštiti, jer godinama nisam mogla raditi. A u četiri zida – što se može? Mnogi su glumili Boga određujući mi zaslužujem li kao čovjek, odnosno žena, živjeti ili ne.

Vezano za obrazovanje kao studentice – nije bilo razumijevanja! Nije bilo poštede gotovo u ničemu. Moja tolika odricanja kroz cijele dane i noći nisu davala učinke zbog prevelike iscrpljenosti. Bol koju sam nosila i podnosila – ništa to nije značilo.

Prije 14 godina morala sam naglo i prisilno prekinuti studij, zbog iznenadnih pogoršanja zdravlja, iznemoglosti i iscrpljenosti. Usput sam proživjela nekoliko teških ‘udara’, uslijed kojih mi se paralizirala lijeva strana tijela, a i život mi je dovođen u pitanje. Prilagodbe mojim stanjima nije bilo, nije bilo volje. Samo volje, jer da je postojala od njihove strane – uspjela bih i ja, jer moja je bila ogromna. Isto se ponovilo i unazad četiri godine, otkad sam nastavila studirati nakon teške ozljede na radu. Nepopustljivost ponovno na djelu, uz veliko odbijanje! Tolika kucanja na vrata, ali ništa. Mnoga se na fakultetima nisu htjela otvoriti za mene tako da sam na jednom od dva fakulteta na kojima studiram na kraju izgubila pravo studiranja. Zašto? Zbog zdravstvenih tegoba sam odmah stavljena u “izgubljene slučajeve”. Od tolikih odbijanja kroz sve godine, na tolika poniženja – pri zadnjem ispitivanju pred profesoricom više ništa nije izlazilo iz mene, unatoč učenju kroz cijele noći. Umna blokada, koja se manifestirala i dalje kroz nekoliko mjeseci u nekim segmentima, valjda radi tolikih šokova. U nekoliko je minuta profesoričine odluke otišlo sve u zrak, svi uloženi novci, svo uloženo vrijeme – sve!

Moram priznati da toliku odbojnost kao na Pravnom fakultetu u Zagrebu nigdje nisam doživjela, a i danas se sledim kad se sjetim tog iskustva. Da mi se dade prilika da odgovaram javno, pred predsjednicom države i cijelim narodom, pristala bih, ali u tu zgradu koja me toliko godina odbijale – više ne mogu ući. Moje cijelo tijelo se buni i izaziva grozan osjećaj. Poniženja su ostavila svoj trag. S druge strane položila sam mnoge ispite na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, iako sam, koliko znam, jedina osoba koja je krenula učiti sve ispočetka, zbog preživljene amnezije po drugi puta u životu. Čak sam i dobila Posebnu Rektorovu nagradu. Nije li to paradoks!? S jedne strane polažem teške ispite uz svu praksu, sa strahovito puno literature i toliko truda, a na kraju ne mogu proći godinama ni stotinjak stranica na Pravnom fakultetu? Nije ovdje pitanje učenja, u koje godinama ulažem vrijeme, jer spavam često samo po dva ili tri sata, samo da izvršim sve obaveze koje sam preuzela. Zaista nije pitanje učenja!

Posao – znam da trebam biti zahvalna što radim, što imam plaću, ali… Ljudi je nestalo. Što se dogodilo? To nisam samo ja primijetila, već mnogi. Svi u svojim brigama, tako da se više ni ne prepoznajemo. Znam da svatko nosi svoj križ, ali zar je zaista teško barem svako jutro i pozdraviti? A bole prigovaranja, klevete, zabijanja noževa u leđa. Takva gaženja prošla sam već nekoliko puta i moram se uistinu zapitati: kakvo je to zadovoljstvo kad drugog pregaziš da bi sebe uzdigao? Doživjela sam zbog ozljede na radu smanjivanje plaće, koeficijenata, pa premještaj u sobu koja je bila namijenjena WC-u. Za mene dobro! Jer što bih htjela više?

Ozljeda na radu trauma je koja traje do današnjeg dana. Unatoč tome što sam tada prije sedam godina prošla najveće bolove koje čovjek može proći – kako su potvrdili i neurokirurzi – nepravde i diskriminacije koje sam prošla bole puno više. Iako se dogodila na poslu, u radno vrijeme, sve do Strasbourga ozljeda nije priznatom. Navodno da su mnogi telefoni od nadležnih radili punom parom te sam tako prošla po “nečijoj” naredbi. A prošla sam kroz tešku operaciju, dugotrajno liječenje. Opet NIŠTA! Unatoč svim dokazima i nalazima, koji i dalje postoje.
Utvrđenje tjelesnog oštećenja i invaliditeta – dugogodišnji iscrpljujući i toliko ponižavajući postupci. Na kraju dobila 50 posto na sve dijagnoze, na sve operacije – pet tijekom života, nepokretnosti i teške faze. Kada sam bila nepokretna, u krevetu, ništa nisam mogla. Kad sam došla na noge – problem je kroz cijelo vrijeme taj što se oštećenje više nije vidjelo izvana, unatoč svim problemima, jakim bolovima i čestim mučninama. Kako god okrenula – nije išlo! Nakon prometne nesreće 40 posto tjelesnog oštećenja sam dobila nakon 11 godina, a nakon teške ozljede na radu, uslijed koje sam zamalo izgubila i život pa je izvedena hitna operacija kralježnice, 10 posto – iako sam izgubila i pamćenje nakon iste te godinu dana bila nepokretna i teško pokretna, uz strahovite muke koje sam prolazila pa mi je život po nekoliko puta ponovno bio doveden u pitanje. A svi me gledali po papirima i postotku, koji zaista nisu bili odraz mog stvarnog stanja.

S 50 posto u ovoj državi ne možete ništa, osim imati besplatno učlanjenje u knjižnice, a kako da i čitate kraj svega što prolazite. Zbog tih 50 posto nekoliko puta sam zamalo izgubila život jer kad moje dijagnoze prorade – samo mi Bog pomaže da ih izdržim!

Napominjem da mi je neutralna osoba iz HZMO-a rekla, pregledavši sve medicinske nalaze, da bi 20 osoba isti čas moglo dobiti sva prava kao osobe s invaliditetom, koja stanja sam sve prošla i da nikada nije vidio slučaj kao moj. Ali volje da se ispravi nepravda nema i dalje.

Svi zakoni ove zemlje nisu me zaštitili, u puno stvari. Uvijek sam bila sa strane, jer sa svojim stanjima i dijagnozama uvijek sam se nekako izdvajala.

Zato smatram da mnoge zakone i propise koji se odnose na osobe s invaliitetom treba promijeniti i upotpuniti. Potrebno je da kandidati koji zastupaju OSI populaciju, uđu li u Sabor RH, učine nadljudske napore kako bi svi zakoni i odredbe jednako vrijedili za sve, a ne samo za povlaštene!