Bojan Iličić učitelj je razredne nastave u OŠ Vladimira Vidrića u Kutini. Uz formalno obrazovanje, Bojan kontinuirano nadograđuje svoje znanje edukacijama i seminarima koji mu daju uvid u psihologiju razumijevanja učenika, kao i metode primjenjive u nastavi kako bi djeca dobila maksimum od obrazovanja. S njim je za portal Romi.hr razgovarala Maja Alivojvodić.

Što te inspiriralo da odabereš učiteljski poziv?

Mislim da smo mi učitelji prava mala snaga koja kada je dobro usmjerena čini čuda. Razumijem koliko je moj rad bitan za razvitak mladih umova i da će sva energija koju uložim u odgoj i obrazovanje ostaviti trag u njihovim životima i, nadam se, olakšati im životni put.

Prisutni su mnogi problemi u današnjem životu, a moj je zadatak stvoriti sigurnu oazu svakom učeniku u njegovom razredu. Mogućnost da uči, izgovara svoje mišljenje bez straha od podsmjeha i da bude drugačiji bez podsmjehivanja, već s prihvaćanjem prijatelja, je moje viđenje uspješnog razreda. A mogućnost da uči kroz igru i zabavu je moj zadatak u osmišljavanju nastavnog procesa.

Privatno si izuzetno aktivan i nisi prestao učiti nakon formalnog obrazovanja. Koje si edukacije do sada pohađao i za što su te osposobile?

Apsolutno smatram da učitelj svoj rad treba proširiti i izvan škole. Vodeći se tom mišlju počeo sam volontirati u Društvu naša djeca – Sisak i Gradskom društvu Crvenog Križa – Sisak.

Surađujući s udrugama pohađao sam brojne edukacije te sam kroz Društvo naša djeca stekao znanja za rad kao “Pomoćnik u nastavi i osobni asistent za osobe sa invaliditetom“, „Kronično bolesno dijete i dijete s teškoćama u razvoju – načela u radu sa djecom predškolske dobi“ te program „Za osmijeh djeteta u bolnici“.

Još 2013. prošao sam edukaciju za medijatore, višemjesečni program kojeg su provodili Romsko nacionalno vijeće i Udruga Llere iz Španjolske unutar projekta “Medijatori za integraciju”. Tada sam mnogo naučio o romskoj zajednici i stekao brojna poznanstva s osobama iz sustava obrazovanja, socijalne skrbi, romske zajednice, civilnog društva.

Na edukaciji Pučkog otvorenog učilišta „Korak po korak“ naučio sam nove metode rada te kako prilagoditi nastavu da bi se povećao individualni napredak učenika. Na edukacijama „Pristup poučavanju usmjeren na dijete“ i „Poticajno roditeljstvo“ učio sam kroz primjere edukatora, koji su ujedno i učitelji te provode ove programe u svojim razredima, kako to postići iz prve ruke, a prvi veliki europski projekt kojem sam se priključio bio je „Medijatori za integraciju“.

Kroz ovaj neformalni segment obrazovanja naučio sam kako poučavanje usmjeriti na svu djecu bez obzira na njihovo porijeklo te kojim se metodama služiti da bih to uspio. Ako učeniku daš veći izbor i rezultati će biti veći i bolji. Upoznati roditelje, ali i raditi s njima na poboljšanju uspjeha učenika, daje novu snagu ne samo učitelju već i roditelju. Smatram da zajedničkim radom možemo postići više za uspjeh svakog učenika.

Kroz fakultetsko obrazovanje i mnogobrojne edukacije dobio si puno teorijskog znanja. No, jesi li već pronašao način kako primijeniti stečena znanja u praksi?

Jesam. Kao produžetak suradnje s DND vodim i Dječji forum u školi. Svi učenici su dobrodošli na Dječji forum na kojem poučavam učenike o pravima djeteta i pravima odraslih, te koje odgovornosti ta prava donose i kako se oni njima mogu služiti u svakodnevnom životu. Mnoge radionice oduševe djecu te kroz dječji forum provodimo volonterske akcije kojima je cilj pomoći potrebitima u našoj okolini.

Gradsko društvo Crvenog Križa – Sisak mi je omogućilo da u školi vodim radionice Podmlatka Crvenog Križa. Na radionicama sam podučavao učenike teorijskom i praktičnom dijelu pružanja prve pomoći te humanim vrednotama koje su vodilje pokreta.

Od početka karijere radiš u školama koje pohađaju djeca romske nacionalne manjine, a spomenuo si i nekoliko edukacija koje se bave problemima romske zajednice. Jesu li ti pomogle da se snađeš i zaista razumiješ njihove probleme?

Istina, već na samom početku karijere susreo sam se s problemima koji muče romsku zajednicu. S obzirom na to da nisam imao puno ispravnih informacija, a cilj mi je svakom učeniku pružiti što bolje obrazovanje, počeo sam se educirati po tom pitanju i priključio se projektu „Medijatori za integraciju“ koji sam ranije spomenuo.

Ciljevi projekta bili su pomoći učenicima Romima da što uspješnije završe redovno školovanje te spajanje svih važnih institucija koje im svojim djelovanjem mogu pomoći u tom cilju, kao i razmjenjivanje informacija radi prevencije i uspješnijeg rješavanja problema.

S obzirom na to da su u projekt bili uključeni nastavnici, socijalni radnici, studenti i romski aktivisti iz Siska, Kutine, Slavonskog Broda i Darde, ova zanimljiva kombinacija ljudi na istom mjestu pružila mi je nova saznanja i drugačije poglede na romsku zajednicu.

Tada sam po prvi puta iskoračio iz svoje uobičajene okoline i posjetio stanovnike romskog naselja u Palanjku, gdje je živio moj kolega koji je sudjelovao na projektu i gdje su živjeli učenici škole u kojoj sam tada radio. Poznanstva koja sam stekao tada održavam i danas, a posebno su me oduševili mladi ljudi s velikom energijom usmjerenom na pomoć svojoj zajednici i željom da naprave novi put za svu romsku djecu.

U dosadašnjem profesionalnom radu prenio si svoja znanja na mnogu djecu, a što si ti naučio od djece?

Ovim spomenutim izvannastavnim aktivnostima učenicima prenosim važna znanja za njih i njihovo koegzistiranje u društvu. Senzibilizacija učenika od njihovih početaka pomaže im za lakši suživot u odrasloj dobi. No, širina rada s mnogim uzrastima pomogla mi je da prepoznam i naučim koje su njihove potrebe već od najranije dobi.

Kao mladi učitelj susreo sam se s mnogim situacijama koje mi nisu bile poznate. U razredima se nalaze učenici različitih životnih situacija. Naučio sam ih razumjeti i prilagoditi se svakome ponaosob, jer svaki je učenik poseban na svoj način i kreće s drugačije startne pozicije, a zadatak je učitelja da iz svakog učenika izvuče maksimum te mu omogući što bolje školovanje.

Na čemu trenutno radiš i koje planove imaš?

Razmišljajući kako mogu pomoći svojim učenicima odlučio sam se uključiti u novi projekt. Zajedničkim snagama nas sedam volontera i blogera s različitim iskustvima osmislili smo i pokrenuli kampanju protiv govora mržnje.

Kampanja je dobila naziv „Nije smiješno“. Kao zadatak smo si postavili da pišući blogove osvijestimo javnost o tom raširenom problemu koji u velikoj mjeri pogađa i romsku zajednicu. Svi blogovi u kampanji su izazvali jako dobre reakcije publike. Ja u svojima pišem o problemima mržnje, diskriminacije, ograničavanja sloboda te pokušavam osnažiti svoje čitatelje na djelovanje.

Osim toga, napravio sam pripreme za izvođenje sata razrednika od 1. – 4. razreda, 5. – 8. razreda te za srednju školu. Sate sam već počeo provoditi samostalno po školama pozivajući i druge škole da se priključe. Odaziv je velik, do sada se priključilo oko 150 škola koje učenike poučavaju o štetnosti govora mržnje, a nadam se da će biti još veći broj takvih škola s vremenom.

Drago mi je da su škole prepoznale koliko je govor mržnje ozbiljna stvar i da poduzimaju nešto po tom pitanju.