Danas, 4. studenog, samo par dana prije nove runde UN-ovih klimatskih pregovora u Maroku (COP 22), globalni sporazum o klimatskim promjenama sklopljen u Parizu krajem 2015. službeno je stupio na snagu te je postao međunarodni zakon, stoji u priopćenju Zelene akcije.

Iako je pravno obvezujući sporazum vrlo važan korak naprijed i veliki diplomatski uspjeh, ključno je da vlade počnu djelovati odmah. Sama ratifikacija sporazuma nije dovoljna jer kad se zbroje svi ciljevi za smanjenje emisija stakleničkih plinova na koje su se zemlje obvezale, dolazimo do povećanja globalne temperature za barem 3.4°C.  To će dovesti do katastrofalnog uništenja bioraznolikosti, ekstremnijih poplava i suša te prisilnih raseljavanja stotina milijuna ljudi.

Ono što je kontradiktorno jest da pariški sporazum sadrži zahtjev da zemlje moraju nastojati zadržati porast globalne temperature ispod kritičnih 2°C s obzirom na predindustrijske razine, a težiti zadržavanju na 1.5°C. Stoga, bez veće ambicije i hitnosti sporazum neće uspjeti isporučiti pravedne i drastične mjere koje su potrebne da se zaustave opasne posljedice klimatskih promjena. To je presudno jer kako su znanstvenici upozorili, već smo prešli ključnu granicu promjene klime, a posljedice su više nego vidljive – milijuni ljudi diljem svijeta su prisiljeni napustiti svoje domove ili gube živote uslijed poplava, suša, tajfuna, itd. Na primjeru nedavnog uragana na Haitiju, za vrijeme kojeg je poginulo preko tisuću ljudi, nažalost se ponovno vidi tko snosi najveće posljedice klimatske krize – siromašne zemlje u razvoju koje su najmanje krive za uzrokovanje klimatskih promjena.

Stoga, ono što države moraju hitno napraviti jest zaustaviti nove projekte bazirane na fosilnim gorivima te se okrenuti tranziciji prema obnovljivim izvorima energije uz poštivanje radničkih i socijalnih prava. Pozivamo i Vladu Republike Hrvatske da što prije donese strategiju niskougljičnog razvoja kao i novu energetsku strategiju uz konzultaciju s javnošću. Nove strategije trebaju razviti jasan plan za postupno napuštanje korištenja fosilnih goriva te poticati energetiku koja je i ekološki i socijalno održiva, prvenstveno putem osiguranja što većeg udjela vlasništva lokalnih zajednica nad kapacitetima za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora.