O krvnoj osveti se u Albaniji nerado govori – ali ona još uvijek postoji. Jedna učiteljica nastoji djecu naučiti da je to zločin i da prekinu s tom tradicijom.

Piše: Lindita Arapi

Liliana Luani je na putu: sat vožnje autom, 45 minuta čamcem i onda još pola sata pješice mora ova učiteljica prijeći da bi došla do sjevernoalbanskog sela Mazreka. Čini to tri puta tjedno. Uz to vikendom obilazi osobito teško pristupačna sela. Posjećuje djecu i uči ih čitati i pisati, a da za to ne prima nikakvu plaću.

Ta djeca ne idu u školu jer njihove obitelji žive povučeno zbog straha od krvne osvete. Ova 58-godišnja učiteljica ih zove “svojom djecom”. Za tridesetoro takve djece različitog uzrasta na širem području Skadra i Dukagjinija brine se Liliana Luani. Knjige za djecu nabavlja uz pomoć milodara, a djecu podučava prema tjednom planu koji je sama napravila. Daje im domaće zadaće koje kontrolira kad dođe sljedeći put.

Stara rana koja stalno krvari

O temi krvne osvete se u Albaniji najradije ne govori. Prevelika je sramota da ta pojava iz davnih vremena još uvijek postoji na sjeveru te zemlje. Stoljećima je “Kanun”, albansko običajno pravo, reguliralo život plemena na sjeveru Albanije. Prema tom pravu za ubojstvo nekog člana obitelji se moglo osvetiti tako što bi se ubilo jednog člana protivničke obitelji. Od krvne osvete su bile izuzete žene i djeca do 16 godine. Danas se počinitelji zločina često ne drže strogo propisa usmeno prenesenog običajnog zakona, nerijetko se i najobičnija ubojstva prikazuju kao krvna osveta. Pozivanje na “Kanun” je samo izlika, kako bi se zločin legitimiralo, kako bi se opravdalo nepoštivanje države i zakona.

Zakonodavac je, istina, kaznu za ubojstvo zbog krvne osvete ponovo povećao na 30 godina zatvora ili doživotnu robiju, ali u Albaniji uz pravosuđe postoji paralelno uzimanje pravde u vlastite ruke. Zbog prijetnji smrću podnijeti kaznenu prijavu protiv nekoga iz protivničke obitelji mnogi se uopće ne usude, što pokazuje nedostatak povjerenja u pravosuđe.

Život u izolaciji

Albanski ombudsman za ljudska prava Igli Totozani u svom najnovijem izvještaju predbacuje državi ravnodušnost prema tom problemu. “Krvnom osvetom se državne institucije ne bave ozbiljno. Tako nema točnih policijskih podataka o broju ubijenih zbog krvne osvete ili broju izoliranih obitelji.” Prema navodima Albanskog odbora za nacionalno pomirenje 2013. je gotovo tisuću djece u cijeloj zemlji živjelo u izolaciji. Sada ih navodno u izolaciji živi samo 40.

Učiteljica Liliana Luani ne vjeruje tim brojkama. “Ja znam broj djece koju podučavam. Ali, neovisno o tomu što kažu brojke, svako dijete koje živi u izolaciji je jedno dijete previše.” Iz iskustva ona zna da takva djeca kasnije neće znati čitati ni pisti. Ona pate zbog traume izolacije, sanjaju o svijetu vani i uvijek iznova pokušavaju potajno pobjeći iz izolacije. Ona koja imaju takvu mogućnost žive virtualni život preko Facebooka ili drugih društvenih mreža, priča učiteljica Luani, koja se uvijek veseli susretima s tom djecom. “Koliko god je ovaj rad naporan, toliko veselja mi pruža kad mogu vidjeti tu djecu. Ona su mi prirasla srcu. Čovjek mora samo vidjeti sreću u njihovim očima kad ja dođem, ona mi pričaju svoje tajne, svoje snove”, kaže učiteljica Luani.

Više od obične nastave

djecaAko obitelji žive u krvnoj osveti djeca se mogu slobodno kretati samo ako od protivničke strane imaju “obećanje” mira, priča ova učiteljica. Ako nemaju to obećanje, ona godinama žive u izolaciji, ne idu u školu ili idu samo djelomice. “Osobito dječaci ne žele ostajati kod kuće i onda se stvarno izlažu opasnosti. Poznam slučaj Mirija (ime promijenjeno, op. ur.), 16-godišnjeg dječaka, koji je tako rado nosio frizuru s kosom koja strši prema gore. Ne želim ovdje ostati, govorio mi je uvijek kad sam ga podučavala. I često je bježao od kuće. Jednoga dana ga je netko od obitelji s kojom je njegova obitelj bila u zavadi ubio pištoljem nasred ulice. Toga dječaka neću nikad zaboraviti”, kaže učiteljica Luani teško svladavajući suze dok mi pokazuje njegovu posljednju fotografiju.

Na sjeveru Albanije je do brojnih sela jako teško doći

Ona zna kad otvori vrata jedne obitelji koja živi u izolaciji da više nije samo učiteljica. Jer, u takvim obiteljima vlada ne samo veliki strah, nego i veliko siromaštvo. “Nekad organiziram liječničku pomoć. Te obitelji su prepuštene same sebi.” Učiteljica pokušava ovu djecu zaštititi i od prevelike medijske pozornosti.

Podučavanje ove djece je više od učenja čitanja i pisanja. Važnu ulogu imaju i razgovori s članovima obitelji. “Brojna djeca rastu sa psihologijom mržnje, od njih se očekuje da izvrše krvnu osvetu. Objasniti toj djeci da je to zločin nije lako. Ja pokušavam naučiti ih toleranciji i pomirenju, ali to ne uspijeva uvijek. Utjecaj obitelji je jako velik.” Tako ova učiteljica svojevoljno radi i kao psihologinja, odgojiteljica, socijalna radnica. A za djecu koju podučava ona igra još jednu važnu ulogu – daje im nadu.

U međuvremenu je i država uočila važnost njezinoga rada. Premda ona nije u stanju dokinuti krvnu osvetu u Albaniji ipak podupire njezina nastojanja da izoliranu djecu podučava kod kuće.

Preuzeto sa portala: DW