Odlaganje donošenja Plana gospodarenja otpadom prenijelo se iz 2016. u novu godinu. Jer otpadom se u nas gospodari tako da se pogoduje kronično nesposobnim menadžerima, postavljenima po političkoj liniji, kojima je najnormalnije da Hrvatska uvozi staru kartušinu i staklariju, sve dok se oni bogate na njezinu siromašenju…

Autor: Predrag Lucić

U Novu su godinu neki unijeli stari optimizam. Evo naprimjer ministar zaštite okoliša i energetike Slaven Dobrović.

Nada se ministar da će njegov Plan gospodarenja otpadom – zbog čijega nedonošenja Europska komisija već neko vrijeme Hrvatsku klepa po ušima, a uskoro bi nas mogla klepnuti i po džepu – biti stavljen na dnevni red već na sljedećoj sjednici Vlade. Kao što se nadao, pa i glasno najavljivao, da će se taj plan naći na dnevnom redu posljednjega zasjedanja Plenkovićeva tima u protekloj godini.

Ta nada je ministra Dobrovića držala valjda do pred samu sjednicu u Banskim dvorima, održanu 29. prosinca 2016. A onda se dogodilo da Plan gospodarenja otpadom naprasno iščezne s dnevnoga reda. Navodno, zbog naglo iskrsle potrebe da se doradi jedan njegov mali dio.

Ta sitnica će, opet navodno, biti dorađena u roku odmah, jer – kako ministar tvrdi – oko nje nema nikakva prijepora. A to što plan nije donesen u predviđenom roku, prema Dobrovićevim riječima, ne predstavlja nikakav ozbiljan problem. Niti će zbog toga Ekološkoj Našoj biti prouzročena bilo kakva šteta. S druge strane pak stižu vijesti da je Plana gospodarenja otpadom s dnevnoga reda skinuo osobno premijer, nakon oštre reakcije Hrvatske udruge poslodavaca koja tvrdi da će takav plan Europska unija sigurno odbiti i time Hrvatsku prikratiti za tri i pol milijarde eura.

Unatoč tome, za resornog je ministra sve je besprijeporno i besprijekorno, i važno je samo da smo »jako ozbiljno krenuli u provedbu zacrtanog plana«. Pa će valjda svanuti i dan njegova usvajanja. Koji – nada se Dobrović – neće biti nalik posljednjem četvrtku u prošloj godini niti onome lipanjskom neuspjelom pokušaju da Vlada – d’ya remember? – Tihomira Oreškovića kaže »Oh,yeah!« sad već famoznom planu gospodarenja otpadom. I koji u kalendaru za 2017. neće ostati zabilježen kao dan novoga nasukavanja na Rt Dobrovićeve nade.

Izvjesne nade još uvijek gaji i ministrica regionalnoga razvoja i fondova Europske unije Gabrijela Žalac. I ona se do posljednje Vladine sesije nadala usvajanju rečenoga plana, a i dalje se nada da zbog njegova nedonošenja i oglušivanja na sva upozorenja Europske komisije, Hrvatska neće morati plaćati penale. Nada se valjda da će Plan gospodarenja otpadom za razdoblje od 2016. do 2022. godine doista biti izglasan u tom već načetom vremenskom intervalu i da će Hrvatska, umjesto dosadašnjih packi iz Bruxellesa, napokon dobiti na korištenje onih 475 milijuna eura iz eurounijskih fondova namijenjenih projektima gospodarenja otpadom.

S izglasanim planom ili bez njega, proći će još mnogo novih godina dok se u Hrvatskoj otpad ne prestane tretirati kao smeće i dok se na ono što za sada, izvan svake pameti, uglavnom samo šaljemo na deponije, ne počne gledati kao na materijal za reciklažu i ponovnu upotrebu.

A zašto je tome tako, govorio je po tko zna koji put ekološki aktivist Vjeran Piršić, dan nakon što se Dobrovićev plan izgubio s dnevnoga reda. U Hrvatskoj još uvijek nema dovoljno političke volje i hrabrosti da se otpad počne razvrstavati u primarnoj selekciji, iako primjeri iz nekih hrvatskih sredina, poput naprimjer otoka Krka, dokazuju da se to i u nas može uspješno raditi.

»Zar možete vjerovati da mi kao narod nismo u stanju razvrstati otpad?« – pita se Piršić. Pa nije to ni neka velika mudrost ni kvantna fizika. Odvojiš papir, staklo, plastiku, opasni otpad, bio-masu, metal i pola posla je već napravljeno.

Ali – problem je što je takvo odgovorno ponašanje protivno interesima kojekakvih lobija. Njima je, veli Piršić, u interesu da se održi postojeći sustav centara za gospodarenje otpadom, tih »ekonomskih Obrovaca«, naslijeđenih iz slavnih i vizionarskih devedesetih, koji nisu u skladu sa standardima Europske unije, ali su zato u skladu s političkom samovoljom nekih župana koji odbijaju program razvrstavanja. I koji na čelna mjesta u komunalnim poduzećima po stranačkoj liniji dovode kronično nesposobne menadžere koji nisu u stanju organizirati ni ono najobičnije odvajanje starog papira od plastike ili bio-mase od azbesta i baterija.

Takvim je profesionalnim domotrubima najnormalnije da Hrvatska uvozi staru kartušinu i staklariju, sve dok se oni bogate na njezinu siromašenju. Najnormalnije im je i ono što se nedavno predstavilo kao veliki uspjeh i iskorak u rješavanju problema prekrcanih deponija… Znate već – radi se o dogovorenom transportiranju neselektiranog otpada iz Dubrovnika u 440 kilometara udaljenu Gunju, preko teritorija Bosne i Hercegovine.

Nekim se hrvatskim poslodavcima, posloprimcima i posloposrednicima očigledno isplati takvo poslovanje. Zato će se svojski potruditi da i u 2017. ostanu gospodari otpada. A da planeri drugačijega gospodarenja otpadom i dalje ostanu – optimisti.

Preuzeto sa portala: Novi list