Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek u razgovoru za H-Alter najavljuje skori početak izrade strategije medijske politike: “Bila bih jako oprezna u naporima ili intencijama da se javno informiranje na bilo kakav način vrati pod okrilje države. To nije put, i to pripada nekim drugim vremenima. Rekla bih da su neprofitni mediji na brzoplet način ubačeni u medijsko zakonodavstvo. Kada dođe do napada na novinara Ministarstvo kulture nema nikakve instrumente za intervenciju.”

Autor: Toni Gabrić

Ono što slijedi ispod ovoga uvoda, zapis je dvadesetominutnog razgovora ovoga novinara s ministricom kulture Ninom Obuljen Koržinek, do kojeg je u petak popodne došlo neočekivano, gotovo slučajno. Od sadašnje ministrice tražili smo razgovor sredinom studenog prošle godine, kada je tek bila spominjana kao jedna od vjerojatnijih kandidata za ministarsku funkciju. Ishodili smo načelni pristanak, međutim termin razgovora više je puta pomican zbog “gužve s vremenom”, da bi potpisnik ovih redaka naposljetku odustao od uzaludnog nazivanja.

U četvrtak smo ipak poslali rutinsko novinarsko pitanje press službi Ministarstva, kojim smo tražili informacije o pripremnim radnjama za izradu najavljene medijske strategije i o “hodogramu” njezina donošenja. Umjesto rutinskog odgovora pozvani smo na razgovor, ali na raspolaganje nam je dano svega dvadesetak minuta.

Iskoristili smo ih da bismo od ministrice dobili osnovne informacije o proceduri izrade strategije, kao i neka pojašnjenja njezinih ranije iznesenih pogleda o medijima i medijskoj politici. Vremena za polemiku o iznesenome nažalost nije bilo, a niti za postavljanje mnogih drugih pitanja koja se tiču medijskog dijela njezina resora, poput onih koja se odnose na: dominaciju ultradesnice u javnom prostoru; stavljanje informativnog programa HTV-a u službu ispiranja mozga nacionalizmom i militarizmom; rezultata natječaja za Javne potrebe u kulturi u kojima, u sferi časopisa i portala u kulturi, više no ikad pretežu desničarski časopisi i promotori mržnje; prijetnje i napadi na novinare; poziciju Vijeća za elektroničke medije, koje već godinu i pol dana radi u krnjem sastavu, a čija je predsjednica Mirjana Rakić prije skoro godinu dana podnijela ostavku, koju Vlada nikad nije prihvatila; razloge za zadržavanje odluke Zlatka Hasanbegovića i Oreškovićeve vlade da naprasno ukine programa bespovratnog financiranja neprofitnih medija.

Nova vlada u svojem je programu najavila donošenje medijske strategije, a i vi ste u nastupnim intervjuima više puta spomenuli potrebu njezine izrade. Tri mjeseca od vašeg stupanja na dužnost, ne primjećujemo da ste ušli u proces njezine izrade. Ili se možda varamo?

Nalazimo se u fazi završetka uredbe o ustrojstvu Ministarstva. Planiramo uspostavu samostalnog sektora za medijsku politiku, budući da u ovom trenutku Ministarstvo nije kadrovski ekipirano za takav posao. Paralelno s time, uzeli smo si u zadaću da pažljivo iščitamo opsežan materijal na kojom se prethodnih godina radilo s namjerom izrade medijske strategije. Radi se o vrlo ekstenzivnom prikazu dostupnih podataka, s nizom zanimljivih prijedloga strateških elemenata. Nakon analize toga dokumenta namjeravamo okupiti užu grupu koja bi napravila prohodan nacrt polaznih točaka za medijsku politiku/strategiju. Potom ćemo u širokoj javnoj raspravi otvoriti mogućnost sudjelovanja svim dionicima koji mogu doprinijeti izradi medijske politike/strategije.

Imajući u vidu neuspjeh SDP/HNS-ove administracije da u četverogodišnjem mandatu završi taj posao, možete li procijeniti koliko će taj posao potrajati, od završetka analize zatečenog strateškog dokumenta do izglasavanja strategije u Saboru?

Dozvolite mi da budem krajnje oprezna, upravo zato što sam i osobno kritizirala te velike najave od kojih nije bilo ništa. Morali bismo svi Strateški dokument mora pokazivati koji su nam ključni ciljevi – od slobode izražavanja, neovisnosti, medijskog pluralizma, raznovrsnosti, formiranja medijskog tržišta na kojem postoji prostor za sve – javne, komercijalne, neprofitne medije, medije zajednice… On mora uzeti u obzir fragilnost novinarske profesije i mora pronaći načine da se ona unaprijedizajedno napraviti veliki napor da taj dokument bude usvojen prije revizije medijskih zakona, koja nas čeka zbog njihova usklađivanja s novom Direktivom o audiovizualnim medijskim uslugama. Svrha strategije trebala bi biti davanje smjernica za izmjenu zakona – naravno, pored onoga njihova dijela u kojem se usklađujemo s EU-zakonodavstvom. Postoje dijelovi medijske politike koje moramo sami sebi zadati i koje ćemo, kroz raspravu o medijskoj politici/strategiji moći zajednički propitati. Taj proces mogao bi iznjedriti i promišljanja o nekim dijelovima našeg medijskog sustava koji smo sami definirali, a koji možda više ne odgovara trenutku ili medijskim prilikama.

Na osnovu iznesenoga, čini mi se da bi bilo realno očekivati da taj dokument dođe pred saborske zastupnike tamo negdje početkom 2018.?

Ne bih još uvijek ništa obećavala. Kad sam prije tri mjeseca stupila na dužnost, rekla sam kako ćemo se truditi da u siječnju objavimo sve rezultate natječaja za javne potrebe u kulturi, pa smo ih objavili već u prosincu. Trudit ću se da taj postupak krene što ranije, ali bih voljela da bude kvalitetno pripremljen i da rasprava bude vođena na temelju solidno pripremljenog dokumenta koji će omogućiti što većem broju sudionika da se uključi u nju.

U čemu vidite glavni cilj donošenja strategije? Bili ste državna tajnica za kulturu u prethodnoj HDZ-ovoj vladi, a tada nije bilo riječi o potrebi donošenja takvog dokumenta. Tu ideju prva je plasirala ministrica Zlatar Violić, i to bez uporišta u Vladinom programu ili u programima stranaka koje su tada obnašale vlast. Što bi se sa strategijom trebalo postići – ili drugim riječima, koji je danas glavni problem s javnim informiranjem?

Posve je jasno da svi dionici u stvaranju kulture ili u području medija osjećaju potrebu za takvim dokumentom. Taj dokument mora dati ključne smjernice za razvoj medija i medijske politike. On u prvom redu mora anticipirati tehnološki razvoj, jer sve se države suočavaju s problemom da ih novi tehnološki izazovi sustižu istog trenutka kada urede neki segment. Strateški dokument mora pokazivati koji su nam ključni ciljevi – od slobode izražavanja, neovisnosti, medijskog pluralizma, raznovrsnosti, formiranja medijskog tržišta na kojem postoji prostor za sve – javne, komercijalne, neprofitne medije, medije zajednice… On mora uzeti u obzir fragilnost novinarske profesije i mora pronaći načine da se ona unaprijedi. Kroz Zakon o elektroničkim medijima koji smo donijeli 2009. godine otvorili smo mogućnost koregulacije i samoregulacije u području medija, ali čini mi se da taj instrument nismo u dovoljnoj mjeri razradili. To je puno sretnije, pa i demokratičnije rješenje od unošenja jako čvrstih normi u propise, koje zatim implementiramo i nadziremo s velikim poteškoćama. Što su države razvijenije i što su medijska tržišta razvijenija, vidim da se više poseže za instrumentima koregulacije i samoregulacije. Trebali bismo ih i kod nas daleko jače afirmirati.

Kod nas je, primjerice, u zakon uveden institut redakcijske demokracije i statuta medija, međutim vlasnici medija redovito ga pokušavaju zaobići.

Da, potrebno je postići fini balans između onoga što namećete, pa sankcionirate ako se krši, u odnosu na područja koja svi dionici samostalno Tamo gdje su postojali upiti uvijek reagiram na osobnu prijetnju umjetniku, novinaru ili bilo kojem građaninu ove države. Kada dođe do takve situacije Ministarstvo nema nikakve instrumente za intervencijuprovede. Da bi to uopće mogli, moraju biti dovoljno osnaženi. Moramo imati u vidu da uvijek postoji strah, opravdan ili neopravdan, da bilo koji oblik sankcije u području medija može biti motiviran nekim neadekvatnim ciljevima.

U čemu vidite glavni problem s javnim informiranjem danas? Mogu li ljudi u Hrvatskoj biti posredstvom medija dovoljno informirani za aktivno sudjelovanje u demokratskim procesima?

Teško je ocjenjivati javno informiranje iz pozicije ministra, ali sasvim je sigurno da ima jako puno raznolikih izvora informiranja. Do koje mjere svaki pojedinac u društvu jest, ili može biti informiran, ovisi o osobnom afinitetu i angažmanu. Nikako ne smijemo zaboraviti glasove koji pozivaju na razvoj medijske pismenosti, a koji su osobito usmjereni prema mlađoj generaciji. U toj množini izvora informiranja potrebno je razviti svijest, pa i educiranost za orijentaciju u tom prostoru. U tom smislu pozdravljam napor koje je uložilo Vijeće za elektroničke medije, zajedno sa sredstvima i ljudskim kapacitetima, za podizanje portala o medijskoj pismenosti.

Zadnjih je mjeseci bilo mnoštvo pritisaka i napada na novinare, uključujući i predsjednika HND-a Sašu Lekovića. Smatrate li da bi Ministarstvo, i vi osobno kao ministrica, trebali reagirati na takve događaje?

Tamo gdje su postojali upiti uvijek reagiram na osobnu prijetnju umjetniku, novinaru ili bilo kojem građaninu ove države. Kada dođe do takve situacije Ministarstvo nema nikakve instrumente za intervenciju. Kao što ste vidjeli, svaki put kada je bio prijavljen napad na novinara reagirala je policija, a i Sabor je o tome raspravljao. Mislim da su se dionici svih političkih opcija vrlo jasno ogradili od takvih situacija i vrlo jasno rekli da je takvo ponašanje neprihvatljivo.

Iz HNS/SDP-ovog strateškog dokumenta koji ste zatekli u Ministarstvu proizlazi da su ekonomski interesi i pritisci, kao i prepuštanje slijepim mehanizmima tržišta, glavne prijetnje novinarstvu danas. Taj dokument shvaća novinarstvo kao djelatnost koja u svojoj biti nije gospodarska. Za razliku od takvog shvaćanja, iz vaših dosadašnjih izjava proizlazi da novinarstvo vidite prvenstveno kao gospodarsku djelatnost?

Drugo je pitanje jesmo li na pravi način postavili sve kriterije, pa i zakonom uredili pitanja poput vlasništva ili utjecaja – sigurno je da tu ima puno prostora za poboljšavanja. Bila bih ipak jako oprezna u naporima ili intencijama da se javno informiranje na bilo kakav način vrati pod okrilje države. To nije put, i to pripada nekim drugim vremenima, ali sigurno je da na medijskom tržištu moraju postojati i komercijalni i javni i neprofitni mediji / mediji zajednicSam čin novinarskog stvaranja i autorski rad ne mogu biti definirani kao gospodarska djelatnost. Možda sam nejasno govorila, a možda je netko zlonamjerno interpretirao moje izjave. Moje je mišljenje da, želimo li pluralnu medijsku scenu, na njoj mora biti prostora za sve – i javne, i komercijalne, i neprofitne medije / medije zajednice. Tek 25 godina živimo u društvu koje u svakom smislu zapravo omogućava pluralitet. Prije smo živjeli u razdoblju koje nije bilo naklonjeno slobodi medija i slobodi izražavanja u smislu kako ih razumijemo u demokratskim državama. Ne smijemo zanemariti vrijednost koju su donijeli otvaranje i promjena političkog sustava. Drugo je pitanje jesmo li na pravi način postavili sve kriterije, pa i zakonom uredili pitanja poput vlasništva ili utjecaja – sigurno je da tu ima puno prostora za poboljšavanja. Bila bih ipak jako oprezna u naporima ili intencijama da se javno informiranje na bilo kakav način vrati pod okrilje države. To nije put, i to pripada nekim drugim vremenima, ali sigurno je da na medijskom tržištu moraju postojati i komercijalni i javni i neprofitni mediji / mediji zajednice.

Vi mislite da je devedesetih godina postojala viša razina medijskog pluralizma nego osamdesetih?

Da, mislim da smo nakon napuštanja jednostranačkog sustava stvorili preduvjete za razvoj pluralizma i osiguranje pune slobode izražavanja. 1990. godine, nakon više desetljeća života u jednostranačkom sustavu, ušli smo u višestranački sustav. U tom se razdoblju otvorio prostor za privatne inicijative. Devedesetih se godina pojavio sve veći broj privatnih novina i časopisa, te komercijalnih radija, a nakon 2000. godine smo, promjenama zakona, otvorili prostor za dodjele nacionalne koncesije za emitiranje komercijalnih televizijskih programa.

U nekoliko ste intervjua posljednjih mjeseci rekli da program dodjele bespovratnih potpora neprofitnim medijima kojim je prethodnih godina upravljalo Ministarstvo kulture nije bio usklađen sa Zakonom o državnim potporama. Međutim, taj zakon se u svojoj biti odnosi na gospodarsku djelatnost, dok neprofitni mediji u svojoj biti nisu gospodarska djelatnost. Možete li objasniti na osnovu čega smatrate da taj, dokinuti program nije bio u skladu s navedenim zakonom?

Radilo se o lošoj interpretaciji onoga što sam rekla, a jako sam pazila što govorim: rekla sam da cijeli sustav potpore neprofitnim medijima nije bio do kraja usklađen sa Zakonom, a u prvom sam redu mislila na dio u kojem je neprofitnim medijima otvoren prostor sredstvima iz Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija. A taj fond jest u sustavu državnih potpora.

Također ste javno rekli, premda dosad niste elaborirali, da „neprofitni mediji“ nisu sretno odabran pojam, već da treba govoriti o “medijima zajednice” – pa tako i u ovom razgovoru alterirate ova dva termina. Možete li objasniti u čemu bi se “neprofitni mediji” po definiciji razlikovali od “medija zajednice”?

Ne mislim da je dobro definirati nečiju javnu ulogu samo na osnovu toga je li registriran kao profitni ili neprofitni subjekt. Nelogično je da ovo Možete biti registrirani kao trgovačko društvo, a u cijelosti reinvestirati vašu dobit i davati par exellence javne sadržaje. Činilo mi se da bi takva striktna podjela, prema kojoj bi se mediji, ili bilo koji pružatelji javnih usluga grupirali po tipu registracije, nije najsretnije rješenje, ali i o tome ćemo još detaljno razgovaratiministarstvo pokriva cijeli sustav klasičnog nakladništva, kojeg 90 posto čine društva s ograničenom odgovornošću, a koje nitko ne smatra profitabilnim kompanijama. Ne mislim da je dobro definirati tipove usluge koju netko pruža građanima vodeći se samim time je li registriran na ovaj ili onaj način. Možete biti registrirani kao trgovačko društvo, a u cijelosti reinvestirati vašu dobit i davati par exellence javne sadržaje. Činilo mi se da bi takva striktna podjela, prema kojoj bi se mediji, ili bilo koji pružatelji javnih usluga grupirali po tipu registracije, nije najsretnije rješenje, ali i o tome ćemo još detaljno razgovarati.

Posljedica vašega stava jest da bi kategoriju “neprofitnih medija”“ trebalo izbaciti iz svih medijskih zakona, jer samo stvaraju pomutnju…

Rekla bih da su neprofitni mediji na brzoplet način ubačeni u medijsko zakonodavstvo. Znate i sami da je prilikom izmjena Zakona o elektroničkim medijima 2013. godine niz elektroničkih publikacija, koje su od svojega početka bile okrenute isključivo javnim sadržajima i javnom djelovanju, potezom pera bio isključen iz mogućnosti sufinanciranja. Mislim da je to bilo nepromišljeno.

Vaš prijedlog je da se program financiranja rada neprofitnih medija vrati onamo odakle je došao u Ministarstvo kulture, a to je Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva?

Moj prijedlog će biti na tragu onoga što definiramo u medijskoj strategiji/politici. U međurazdoblju do njezina donošenja, najbolje rješenje bilo bi da Nacionalna zaklada preuzme potporu u onom dijelu u kojem to može. O tome se sada razgovara.

Preuzeto sa portala: H-alter