Izvješća i istraživanja pokazuju da u Hrvatskoj raste govor mržnje. Siju ga političari, a hrane rubni mediji i društvene mreže.

Piše: Siniša Bogdanić

Amnesty International u svojem izvješću o ljudskim pravima za 2016/17. godinu upozorava na diskriminaciju nacionalnih manjina te zabrinjavajuće stanje slobode medija u Hrvatskoj. Navodi da u vrijeme pred izbore eskalira nacionalizam i govor mržnje. Skreće pozornost na to da sudovi vrlo rado procesuiraju slučajeve kleveta i uvreda, ali i zatvaraju oči pred nasiljem nad manjinama.

Da su inkubatori govora mržnje rubni mediji pokazalo je istraživanje građanske udruge GONG koja je kroz 2015. i 2016. godinu pratila niz portala, televizija i tiskovina. Rezultati su očekivani pa se pokazalo da je portal Dnevno najviše raspirivao mržnju prema migrantima i homoseksualcima, dok se televizijska emisija Bujica trudila modelirati stav javnosti u smjeru netrpeljivosti prema Srbima.

Upravo je Srpsko narodno vijeće u svojem biltenu upozorilo na erupciju govora mržnje kroz medijske napise, poruke političara i svećenika, ali i na sportskim terenima. Kako to već biva, s govorom mržnje raste i stvarno nasilje pa su zabilježili i 19 fizičkih napada, najviše do sada. Diskriminacija je, kažu, za samo godinu dana porasla za čak 57 posto.

„Pozdrav svim poštenim Srbima”

Kako to izgleda u praksi? Televizijski voditelj pozdravlja „Hrvatice, Hrvate i poštene Srbe” ostavljajući neizgovoreno da su takvi (pošteni), za razliku od Hrvata, malobrojni. Huškački portal objavljuje informaciju da su migranti manje inteligentni, dolaze iz drugačijih kultura koje silovanja smatraju poželjnim ponašanjem. Srbi, koji su pred vojnoredarstvenom operacijom Oluja izbjegli iz onoga što su nazivali Krajinom, ljeti se vraćaju u svoje rodne domove pa se slikaju sa zapaljenim hrvatskim zastavama. Te fotografije objavljuju na svojim Facebook profilima uz uvrede izrečene na račun hrvatske nacije. Dokoni devetnaestogodišnjak naručuje u tiskari naljepnice koje prikazuju stablo na kojem se ljuljaju obješeni ljudi s tekstom „srpsko obiteljsko stablo”. Pa ih lijepi po autobusnim postajama u Vukovaru, gradu u kojem Hrvati i Srbi žive jedni pored drugih, a ne jedni s drugima. Ili je to tek općeprihvaćeno mišljenje?

Socijalna pedagoginja, književnica, kolumnistica i doseljenica u Vukovar, Julijana Adamović za Deutsche Welle kaže kako je javnost što se Vukovara tiče vrlo senzibilizirana pa ono što u drugim gradovima prolazi ispod radara, u Vukovaru bude potencirano. Jer, i sam je autor ovog teksta morbidne naljepnice „srpskog obiteljskog stabla” viđao i u središtu Zagreba, no burne reakcije su tada izostale.

„Takozvana progresivna Hrvatska burno reagira na svaki govor mržnje prema manjinama, dok je govor mržnje upućen prema većinskom narodu postao gotovo stvar prestiža i smatra se samokritikom. S druge strane, takozvana desna Hrvatska reagira samo na govor mržnje upućen većinskom narodu. I to, najčešće istim takvim govorom, prema nacionalnoj manjini iz koje, uvjereni su, dolazi autor anonimnog grafita ili osoba koja je uništila ili oštetila državne simbole.“ Adamović tako tvrdi da su iza incidenata najčešće adolescenti i da ponekad nisu one nacionalnosti koju bismo pretpostavili. U prilog tome ide i zagrebački slučaj mladića koji je ispisivao velikosrpske grafite, a kako bi privukao pozornost ili potaknuo mržnju prema Srbima, a sam je dijete branitelja hrvatske nacionalnosti.

Zakonita segregacija

A što se djece tiče, smatra ova socijalna pedagoginja, društvo je, barem u Vukovaru, zakazalo. Naime, pravo na školovanje na svojem jeziku i pismu koje koristi srpska manjina, dvosjekli je mač. „Djeca nam odrastaju odvojeno i nisu dobila priliku upoznati ‘one druge’. Lako stvaraju predrasude, ali ih nemaju priliku razbiti. Odrasli, oni koji su imali priliku ići u razred s kolegama druge nacionalnosti, lakše pređu preko loših stvari i predrasuda koje su zbog njih stjecali, jer imaju i neke druge uspomene, prijateljstva, ljubavi, izlaske, zabave. Današnje generacije su za to zakinute. Adolescenti su sami po sebi još neskloni kompromisima pa time i nastupaju iz pozicija isključivosti. Direktni su, buntovniji i godi im pažnja koju izazivaju, pa i ovakvim ekscesima. Potrebno je kupiti sprej, doživjeti malo uzbuđenja u kasnim večernjim satima pišući po nekoj fasadi i nakon toga pobjeći da te slučajno netko ne otkrije ili da ne padneš u šake policiji.” Izgrednici, kaže Adamović, upravo očekuju burnu reakciju javnosti, postaju popularni u vršnjačkim krugovima i to je najčešća pozadina grafita mržnje u Vukovaru. Bez obzira na nacionalnost njihove mete i autora. A njihova je nacionalnost, dodaje, ponekad vrlo kompleksna stvar.

Društvene mreže kao ratište

Paralelno se na društvenim mrežama odvija jedan sasvim zaseban život – virtualni rat u kojem se uvrede na račun skupina pa i cijelog naroda doživljava tek retoričkim manevrom i malo tko je svjestan da se preljeva u stvarni život. „Od desnice ne očekujem da bude oličenje tolerancije i poštivanja ljudskih prava. Da je drugačije, ne bi bili desnica. Od ljevice to očekujem. I možda zato više osjetim potrebu reagirati kad se moja očekivanja ne ispune. Možda je to pomalo konformistički, jer se u prvom slučaju oslanjam na one koji redovito i s pravom reagiraju pa bi moj glas bio samo još jedan u ogromnom zboru”, komentira Adamović svoju borbenost na Facebooku.

Dodaje da lijevi misle kako svi moraju biti na istoj anacionalnoj i socijalističkoj frekvenciji pa protivnike dehumaniziraju i sugeriraju da bi trebali biti isključeni iz javnog života. „Tu je i totalna neselektivnost kad su u pitanju zločini i traume iz zadnjeg rata. Usmjerenost na zločine nad Hrvatima se smatra nepotrebnim podizanjem nacionalnih tenzija. Dobrim dijelom i jest, jer se radi o selektivnom pristupu. Iste takve zločine počinjene prema pripadnicima srpske nacionalne manjine potenciraju do neslućenih razmjera, opet ne vodeći računa o vlastitoj sklonosti selektivnosti.“ Poput desničara, objašnjava Adamović, i ljevičari uzimaju ulogu tužitelja, suca i krvnika.

Naša sugovornica kao posebnu iritaciju izdvaja govor mržnje prema imigrantima, pa čak i ljudima koji generacijama žive u Hrvatskoj, a porijeklom su iz Bosne i Hercegovine. „Ne vidim kako netko može biti užasnut govorom mržnje prema Srbima, a širiti isti takav govor prema Bosancima, Hercegovcima ili bilo kojoj skupini ljudi koju određuje teritorijalna, nacionalna, strukovna ili bilo koja druga identitetska poveznica. Da, toga među ljudima koji sebe smatraju ljevičarima itekako ima.“

Sloboda govora nije sloboda govora mržnje

„Ljevičari i liberali su skloniji zabranama“, zaključili su pobjedonosno neki desni kreatori javnog mišljenja koristeći prihvaćenu zabludu da je zabrana govora mržnje isto što i narušavanje slobode govora, a nakon što je na Fakultetu političkih znanosti predstavljeno istraživanje stavova građana provedeno unutar projekta „Govor mržnje u Hrvatskoj“. Utvrđeno je tako da bi ustaški pozdrav „za dom spremni“ zabranilo svega 45 posto građana, dok bi isticanje komunističkih simbola kažnjavalo 70 posto njih. U oba slučaja, poručuju znanstvenici, riječ je o obračunu s vlastitom prošlošću. „Najmanje bi zabranjivali oni koji sebe identificiraju s nacionalizmom, a oni koji bi najviše zabranjavali su liberali”, kaže dr. Nebojša Blanuša, profesor političke i socijalne psihologije.

No više od stavova građana, znanstvenike zabrinjava tako često spominjana nedosljedna sudska praksa u kojoj neki sudovi oslobađaju, a drugi kažnjavaju one koji promoviraju fašističke režime i govor mržnje. Pa zaključuju da je bolje ne imati zakon koji sankcionira govor mržnje, nego imati ga i ne primjenjivati, jer se time šalje suprotna poruka.

Baš kao što bi i rezultati ovog istraživanja mogli poslužiti kao potvrda ispravnosti onima koji promiču dekriminalizaciju ustaškog režima i ‘orbanizaciju’ Hrvatske. Znanstvenici su, kažu, zadovoljni što su barem otvorili raspravu. Jednako kao što i novinari vole uprijeti prstom u problem i potaknuti istu. Pa makar oni koji se prepoznavali u njemu i dalje ispisivali grafite – „smrt novinarima”!

Preuzeto sa portala: Deutsche Welle