CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje i Inicijativa liječnika/liječnica za reguliranje prava na priziv savjesti u medicini organizirali su okrugli stol „Zakon o pobačaju za 21. stoljeće“ 09. svibnja, na Dan Europe, u Novinarskom domu kao bi potakli raspravu o zakonskim rješenjima koja će pobačaj, ali i druga pitanja vezana uz reproduktivna prava i zdravlje, regulirati na način primjeren znanstvenim dostignućima i vremenu u kojem živimo.

Prezentirajući međunarodne pravne standarde Ivana Radačić iz Instituta za društvena istraživanja Ivo Pilar naglasila je da zakonodavac u Hrvatskoj nije slobodan donositi zakone kakve bi htjele određene interesne skupine, već mora djelovati u skladu s međunarodnim normama koje je Hrvatska usvojila i koje nalažu da se restriktivni zakoni o pobačaju trebaju liberalizirati, a države su dužne osigurati ženama pravovremeni i neograničeni pristup pobačaju u praksi. Prepreke u ostvarivanju pobačaja kao što su obvezna savjetovanja i periodi čekanja su nedopuštena, a priziv savjesti zdravstvenih djelatnika/ca teba regulirati na način da ne onemogućuje pristup pobačaju. Sukladno preporukoma CEDAW-a, troškovi pobačaja trebali bi ići na teret HZZO, a moderna kontracepcija treba biti dostupna i besplatna. Spolni odgoj utemeljen na znanstvenim osnovama treba biti dovoljno zastupljen u svim školama, mora biti nediskriminatoran i adekvatan u smislu sadržaja, materijala, načina podučavanja te evaluiranja. U Hrvatskoj se ova pitanja hitno moraju početi rješavati jer se prizivom savjesti često onemogućava pobačaj u javnim bolnicama, a HZZO ne pokriva troškove pobačaja i kontracepcije koja mnogim ženama nije ni dostupna.

Ustavni sud je odbacio zahtjev za ocjenom ustavnosti Zakona iz 1978. i potvrdio da  žena do 10. tjedna trudnoće (12 tjedana od zadnje mjesečnice) ima pravo sama odlučivati o tome hoće li nastaviti trudnoću. Također, Hrvatskom Saboru je naloženo da u roku od dvije godine donese novi zakon kojim mora unaprijediti i osuvremeniti postojeća zakonska rješenja.

Ginekologinja Jasenka Grujić je u svojem izlaganju naglasila da je je cilj inicijative unaprijediti novi zakon, pri čemu će se zalagati ne samo da pobačaj bude dostupan već i da žena može odabrati način obavljanja zahvata (kirurški ili medikamentozni pobačaj). Preporuke Svjetske zdravstvene organizacije navode kirurški inducirani i medikamentozni pobačaj kao najbolje metode, a zabrinjavajuće je da u Hrvatskoj medikamentozni pobačaj nije dostupan većini žena. „Struka i stručna društva odgovorna su što smjernice u vezi s pobačajem, temeljene na znanstvenim dokazima, u Hrvatskoj ne postoje ali i, zbog svoga pasivnoga ili protuaborcijskog stava, za difamaciju žena koje odaberu prekid trudnoće i onih koji im nastoje pomoći“ izjavila je dr. Grujić.

Istaknula je da 25 posto od 208 milijuna trudnoća u svijetu završava induciranim pobačajem, pri čemu se polovica događa u nesigurnim uvjetima, zbog čega rastu mortalitet žena, komplikacije i troškovi liječenja.

Problem u Hrvatskoj je i širenje mnogih mitova o pobačaju koje je znanost demantirala, poput mita da uzrokuje rak dojke, mentalne probleme, kao i kasniju nemogućnost zanošenja. Mit da fetus osjeća bol opvrgava izvještaj Kraljevskog društva opstetričara i ginekologa koji navodi da zbog toga što ne postoji mogućnost da fetus osjeća bol prije 24. tjedna, nije potrebna fetalna anestezija u slučaju bilo kakvih kirurških zahvata.

Ne treba podržati prijedloge o bilo kakvom prethodnom, naročito obveznom savjetovanju. Uz pravne propise koji su temelj i garancija ženine autonomije i privatnosti, savjetovanje bi, upravo kao i mandatorni period čekanja predstavljalo prepreku pristupu pobačaja na zahtjev i diskvalificiralo ženu kao kompetentnu osobu. Razdoblje čekanja i sada postoji, dok žene čekaju na zakazani zahvat. “Treba znati da su komplikacije prekida trudnoće tim manje što je trudnoća mlađa, pa se bespotrebnim čekanjem pobačaj samo odgađa i time stvaraju dodatni rizici za ženu.“

Grujić je iznijela i neke svoje preporuke za novi zakon, poput one da troškove pobačaja mora snositi HZZO, kao i da osoba mlađa od 16 godina za pobačaj ne treba pristanak roditelja.
Na kraju svog izlaganja citira svjetsku krovnu udrugu ginekologa i opstetričara koja smatra da “Stereotipni stavovi i negativna uvjerenja zdravstvenih djelatnika/ca o ženama utječu na pristup uslugama i dovode do štete jer se trudnicama uskraćuje skrb… Zdravstveni djelatnici/ce trebaju biti svjesni/e i oduprijeti se vlastitim stereotipima o ženama kao onima koje svoje osobno i društveno ispunjenje traže prvenstveno u majčinstvu, sklone su se žrtvovati i interes fetusa staviti iznad vlastitoga, emocionalne su i ranjive te im nedostaje zdrava moralna prosudba.”

„Žena nije lutka kojom se može manipulirati, ona ima pravo na svoju autonomnu odluku” zaključuje Grujić.

Naglašavajući potrebu seksualnog odgoja mladih, ginekolog Dubravko Lepušić iz KBC-a Sestre milosrdnice podsjetio je na kurikulum zdravstvenog odgoja, u čijoj je izradi i sam sudjelovao, čiji je cilj bio i edukacija o spolno odgovornom ponašanju.

U svojoj prezentaciji, Lepušić je detaljno objasnio složenost adolescencije kao vremena povećane ranjivosti, stresa, traženja i dokazivanja, zbog čega je toj skupini neophodan zdravstveni i spolni odgoj u školama.
“Mladi u Hrvatskoj tri puta manje koriste pilule protiv začeća nego njihovi vršnjaci u zemljama Zapadne Europe, samo 12%”, upozorio je Lepušić, te citirao različite ankete i statistike Zavoda za javno zdravstvo koje su pokazale da prosječnom adolescentu nedostaje još mnogo informacija o spolnosti.

Adolescenti su društvena skupina povećanog rizika radi niske razine znanja o spolno prenosivim infekcijama, zaštiti, želje za seksualnim eksperimentiranjem, hedonizma kao vrijednosne orjentacije, iluzije neranjivosti te snažnog utjecaja vršnjaka.

Prema anketama i istraživanjima velika većina adolescenata podržava suvremen i znanstveno utemeljen seksualni odgoj u školama, a zaštita reproduktivnog zdravlja mora obuhvatiti edukaciju o spolnosti i reprodukciji, kao i savjetovanje o planiranju obitelji i primjeni kontracepcije.

Interes našeg društva je imati educirane mlade ljude, a informirani izbor je moguć samo ako posjeduju znanje, naglašava Lepušić, te zaključuje da političkoj i religiskoj agitaciji nema mjesta u javnim školama.

Gorjana Gjurić, pedijatrica u mirovini, u svom se izlaganju osvrnula na problem priziva savjesti u medicini koji je zakonom uređen kao pravo medicinskih djelatnika da odbiju pružiti uslugu, ali sadrži i obveze jer je pravo pacijenata temeljno ljudsko pravo. U Hrvatskoj nije adekvatno reguliran priziv savjesti liječnika koji je uveden 2003. godine i to pravo nije uravnoteženo s pravom pacijentica na medicinski zahvat prekida trudnoće. Ogroman je problem što nije provedena evaluacija o učinku zakonskog prava na priziv savjesti, pa tako ne postoje podaci o točnom broju liječnika koji odbijaju vršiti pobačaje, ne postoji registar prizivača savjesti u bolnicama, kao ni podatci o tome izvršavaju li oni svoje zakonske obaveze informiranja pacjentice, transferiranja drugom dostupnom liječniku koji nema priziv, pružaju li hitnu medicinsku pomoć ako je stanje kritično.

Gjurić smatra da rješenje nije u ukidanju priziva savjesti kao što su to učinile zemlje poput Švedske, Finske, Bugarske, Češke, već u preciznijoj zakonskoj regulativi i prikupljanju podataka i evaluaciji učinka provođenja zakona. Ukoliko bi se uveli registri prizivača savjesti lako bi se moglo utvrditi obavlja li liječnik koji ima priziv savjesti u javnoj ustanovi pobačaje u privatnoj praksi, a žene bi pravodobno imale informacije koje liječnike odabrati.

Nakon izlaganja gostiju, uslijedila su pitanja iz publike i rasprava, a na kraju je moderatorica Nives Miošić zaključila da je potrebno provesti niz empirijskih istraživanja o domaćoj i međunarodnoj praksi kao podlozi za novi zakon koji mora biti temeljen na znanstvenim činjenicama i spoznajama.

Pravo na izbor će očigledno i dalje biti glavna meta napada na seksualna i reproduktivna prava žena, koji, u ime zaštite embrija, vode ultrakonzervativne i klerikalne snage u hrvatskom društvu. Najavljeni „Hod za život“ je još je jedna inicijativa koja nas želi vratiti u prošlost kada su žene umirale zbog nesigurnih pobačaja, te želi dokinuti pravo žena da donose odluke o svojim tijelima i životima bez prisile, zlostavljanja i nasilja.

Okrugli stol je bio značajan i koristan jer je problematici pristupio s više aspekata te je upoznao javnost o postavljenim standardima i znastvenim dostignućima i ponudio konkretna rješenja. Ostvarivanje temeljnog ljudskog prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece nije moguće realizirati bez dobre edukacije na znanstvenim temeljima, bez pouzdane kontracepcije i bez mogućnosti prekida trudnoće u sigurnim uvjetima, poštujući u prvome redu autonomne odluke žene.