Sjećate li se Formanovog Amadeusa? Samog filma mutno se sjećam iako sam ga gledao više puta. Osjećaja neugode dok sam ga gledao – jako. Ne zato što je film loš, naprotiv. Uplašila me snaga mediokriteta. Kultura koja ne trpi izvrsne. Koja ih ne dozvoljava, osuđuje bez suđenja, kažnjava i odbacuje bez treptaja. Kultura osrednjosti. Makar i u Mozartovo doba. Ili je takva više manje svaka kultura, a iznimke samo potvrđuju pravilo?

Piše: Goran Bozičević, H-Alter

Manjine svom gradu moćna je priredba održana u srijedu u Umagu. Toliko obično da je neobično. Iznimka ili pravilo? Etnički Albanci, Bošnjaci, Crnogorci, Slovenci, Srbi, Talijani. Snažna poruka da nas različitost obogaćuje, jača. Jedan od onih događaja koji vam uljepša dan, tjedan. Ispuni vas.

Da, možemo uživati u kasnom proljeću, u slikama ili uspomenama s Trnjanskih kresova, nadolazećem ljetu, moru, sezoni i mnoštvu ljudi različitih kultura, jezika, običaja. Još, istina kratko, trebamo uživati u blagodatima predizbornog perioda, kada su nam (lokalne) vlasti fine, pristojne, nasmiješene, voljne saslušati. Nije vrijeme za zamjeranje biračima. Možemo uživati i u porastu prodaje automobila, obećavajućim porukama mladih iz Jajca, jagodama, i trešnjama na placu, mislim, nije da nema dobrih vijesti. Uvijek ih ima. Kao i loših. Pitanje nije – kamo ide ovaj svijet, a nije niti – dokle će ovako. Vijesti, informacije, saznanja, same po sebi nemaju svrhu. “Znanje nije moć”, radikalno nam je govorio Stevan Dedijer, ultra zanimljiva osoba koja je osnovala “špijunsku akademiju” u Lundu, Švedska.

“Znanje samo po sebi ne vrijedi ništa. Upotreba znanja je moć”, dao mi je misliti bivši fizičar, obavještajac, komandos i član Komunističke Partije SAD-a.

Što (ćemo) sa svim informacijama koje dnevno upijemo? Koja nam je upotreba znanja?

Pada Agrokor, pao i Algoritam, čeka se slijedeći. Što ćemo-možemo-hoćemo s tim? Pretpostavljam da me zanima svjetonazor, ideologija, okvir u kojem svatko od nas živi, djeluje, razmišlja, poima, zaključuje, raduje se i tuguje. Ne, ne zanimaju me, bar ne sada, manipulacije, politikanstva, zloupotrebe. Zanima me znamo li koji su mi/nam okviri, vrijednosti, granice? Koliko smo ih spremni preći? Koliko nam je ugodno i važno ispunjavati očekivanja stereotipa koji nas opisuju?

“To je tako./ Sada si se ti našao to mijenjati, ma nemoj./ To se ne radi. / To nije normalno./ Ugrožene su naše vrijednosti. / Većinu terorizira manjina./ Zaštitimo sebe, svoj način življenja. / Svoj na svome.”

Ugodno je, toplo, sigurno, udobno – ispunjavati očekivanja drugih. Ne bilo kojih drugih, onih drugih, naših, ne poznam ih ali su moji, naši. Ja sam njihov/a. Najbolje je kretati se uobičajenim stazama, poduzimati rizike koji me mogu doći glave, ali ne i našosti. Da, baš je furka, đir, cool pijan voziti auto 180 na sat, pun pijane ekipe, s glasnom muzikom, u sitne sati, po gradu. Igrati se s tuđim životima, kada mi već moj ništa ne znači. Što ću s njim? Kad bi znao ne bih ga riskirao tako glupo, za ne? Baš sam frajer. Gledam smrti u oči i revem uz zvučnike na maksimum.

Frajer sam, no nema šanse da ću preći imalo onu granicu koja definira našost. Guba sam jer se palim na neku ništariju, ratnog zločinca, niškoristi, ali ima love no nema šanse da se palim na stvarno hrabre, ljude od integriteta, kičme. Nasmiješene i kada ih strijeljaju.

Članak u cijelosti pročitajte na portalu H-Alter.