S Adamom Darawshom, zamjenikom gradonačelnika Palerma za kulturu razgovarali smo o odnosu i utjecaju kulture i kulturne participacije na integraciju novih članova društva.

Razgovarao: Davor Konjikušić, Kulturpunkt

Biografija Adhama Darawsha svjedoči o uspješnoj životnoj priči palestinskog mladića koji je u Italiju došao na studij medicine. Zahtjevni studij uspješno je završio, a u međuvremenu se odlučio i politički aktivirati, prije svega kako bi zastupao prava migranata kao predsjednik Vijeća kultura Palerma u dva mandata. U ožujku ove godine izabran je za zamjenika gradonačelnika Palerma zaduženog za kulturu. S Darawshom smo razgovarali prije njegovog izlaganja na konferenciji Zajednice prakse – stari i novi članovi društva u procesu integracije, održane u sklopu ovogodišnjeg, šestog po redu Tjedna IZBJEGLICAma.

KP: Vidite li svoj izbor na mjesto zamjenika gradonačelnika za kulturu kao političku odluku Leoluce Orlanda, aktualnog gradonačelnika koji Palermo vodi već sedmu godinu uzastopce, ili kao nagradu za vaš dosadašnji rad? Uostalom, kao i gradonačelnik Orlando član ste Demokratske stranke koja pripada lijevom centru?

Moja politička aktivnost uvijek se vezala uz gradonačelnika Palerma Orlanda, još od vremena dok sam prvi put izabran za funkciju predsjednika Vijeća. Naša lokalna vlast ima osam ministara za različite resore, a trenutno sam zadužen za kulturu, što je dakle politička i institucionalna pozicija. Nikada nisam bio izbjeglica u pravom smislu te riječi. U Italiju sam došao kao devetnaestogodišnjak koji je želio studirati medicinu. Na kraju sam diplomirao i ostao živjeti u Palermu, a svih tih godina bio sam dio svih kulturnih aktivnosti koje su uključivale multikulturalizam. Stoga je bilo posve logično da sam 2013. godine izabran za predsjednika Vijeća kultura koje zastupa migrante. Nakon tri godine vratio sam se medicini, ali sam pomagao gradskoj vlasti u pojedinim segmentima, posebno u međunarodnoj suradnji.

U općini Palermo danas živi 700 000 ljudi i riječ je o potpuno drugačijem gradu u odnosu na Palermo prije petnaest godina. Kada se sadašnji gradonačelnik Leoluca Orlando iznova vratio na funkciju gradonačelnika 2012. godine, došao je s idejom da napravi potpunu promjenu. Centar grada zatvorio je za automobile i pretvorio u pješačku zonu, otvorio je povijesnu jezgru grada i danas imamo stalni rast turizma do deset posto. Ali ne mislim pri tom samo na promjene u prostoru, već na promjenu u kulturi ovog grada. Pojačane su i naše kulturne aktivnosti pa je grad prošle godine ugostio Manifestu – jednu od najvažnijih svjetskih bijenalnih izložbi suvremene umjetnosti. Iste 2018. godine nosili smo titulu Glavnog grada talijanske kulture. Danas kao gradski pročelnik za kulturu ne stižem ispratiti sve kulturne događaje koji se svakodnevno odvijaju u Palermu. Mislim da je najvažnije da je došlo do promjene u razmišljanju, grad se otvorio i mnogi ljudi koji su napustili Palermo danas se u njega vraćaju. Pokazalo se da je, uz turizam, kultura sjajna investicija. Da danas otputujete u Palermo odmah biste shvatili o čemu govorim.

KP: U Palermo je zadnjih godina došao veliki broj izbjeglica. Kako se to odrazilo na sam grad i kako ti ljudi danas žive?

Kada je 2015. godine vojni brod dovezao prve ljude koji su spašeni s otvorenog mora u operaciji Mare Nostrum, Palermo je postao destinacija preko koje su mnogi ušli u Europu, postao je prihvatna luka. Od tada pa sve do danas ostala je tradicija da svaki od novih brodova s izbjeglicama dočekuju predstavnici lokalne vlasti, nadbiskup i drugi istaknuti pojedinci, te se na taj način novopridošlicama izražava dobrodošlica. Samo te prve godine tisuće ljudi iz Sirije i subsaharske Afrike prošlo je kroz Palermo, koji je za mnoge od njih predstavljao tek prolaznu stanicu. Ali to za nas nije bilo važno, svejedno smo uključivali te ljude u brojne aktivnosti koje provode grad, religijske zajednice i različite druge organizacije. Sjećam se da je netko jednom primijetio da uvijek govorimo o ljudima u migracijama, čak i kada nikoga od njih nema u blizini. Razlog za to leži u činjenici da u protekle četiri godine ne postoji kulturna aktivnost koja nije uključivala migrante.

Manifesta je u velikoj mjeri uključila sve grupe migranata koji su u sklopu organizacije imali svoje timove. Na kraju se pokazalo da su zbog naše otvorenosti mnogi migranti odlučili ostati u Palermu. Osnovali smo Festival migrantske književnosti, ali moram naglasiti da to ne znači da govorimo o književnosti koju su napisali migranti, već o svima nama, jer smatram da svatko od nas može biti migrant čak i ako nije napustio svoje selo. Riječ je o ideji, o “izlasku iz kutije”, o pogledu izvan vlastitog grada i kvarta. Također, danas je naš grad sponzor najvećeg gay pridea u Europi. Tema prošlogodišnje povorke ponosa bila je pitanje migracija, jer znamo da veliki broj migranata nije tolerantan prema LGBT ljudima, kao što ni veliki broj pripadnika LGBT skupine nije tolerantan prema migrantima. Zato smo ih kroz jedan ovakav događaj odlučili povezati. Mogao bih vam satima navoditi sve primjere, ali da skratim – smatram da koristimo svaku priliku da ljudi otvore svoj um i srca.

KP: U Italiji se često susrećemo sa slučajevima u kojima je vidljivo da su politike integracije u potpunosti zakazale, tako da veliki broj ljudi ostaje izoliran unutar svoje zajednice u svojevrsnom getu. Kakva je situacija u Palermu?

Mi također imamo svoj geto, ali smo sretni jer se on nalazi u centru grada. U Palermu ne moraš putovati u neki izdvojeni kvart da vidiš ljude koji su migrirali, dovoljno je izaći na ulicu u centru grada.

KP: Slična je situacija i u drugim europskim gradovima poput Marseillea ili Atene gdje siromašni dio populacije živi u centru, dok se bogati sele na periferiju.

Kod nas nema takve fizičke odvojenosti migranata od ostalih građana. Na primjer, u istoj zgradi možete pronaći ljude koji su tek nedavno migrirali u Italiju i domaće stanovništvo, pripadnike različitih klasa. Centar Palerma pretrpio je značajna bombardiranja u Drugom svjetskom ratu i ljudi su iz njega pobjegli. Desetljećima nakon rata tamo nitko nije želio živjeti i zapravo su migranti ti koji su početkom osamdesetih počeli naseljavati samo srce grada, prvenstveno zato što je najam stanova bio izrazito jeftin. Zapravo su migranti ti koji su revitalizirali i regenerirali cijelu oblast, oni su obnovili zapušteni kvart. Nakon što je grad obnovio povijesne objekte, najam stanova danas raste. Dakle, mi smo imali sreću da se naš geto nalazio u centru grada.

Osim što sam zamjenik gradonačelnika za kulturu zadužen sam i za demokratsku participaciju, odnosno za ono što zovemo “zajedničkim interesom”. Participacija i uključivanje različitih skupina ima za cilj okupiti ljude. Rekao bih da je tajna našeg uspjeha u nastojanju da stvorimo institucionalni instrument koji migrante neće izolirati. Nekada je, primjerice, izbjeglici iz Pakistana bilo izuzetno teško naći način kako da se obrati nekome od predstavnika vlasti. Danas za to postoji institucionalna mogućnost putem Vijeća kultura koje ih upućuje do savjetnika, koji ih potom spaja direktno s gradskom administracijom. Uspjeli smo premostiti institucionalnu pukotinu. Sve organizacije koje rade s migrantima surađuju i s gradom te stalno pronalazimo rješenja za različite tipove problema.

KP: Što je za gradsku vlast u Palermu danas pitanje “zajedničkog interesa”?

Palermo je nekada bio težak grad. Bio je to grad mafije, ljudi su ubijani na ulici tako da nitko nije ništa čuo ni vidio. Atmosfera je bila teška, dok se danas puno lakše diše. Ljudi osjećaju da je grad tu za njih te ga tako i koriste. U travnju svake godine organiziramo prodaju knjiga na ulicama i vikendima ovaj događaj posjeti čak 300 000 ljudi. Ponekad je teško proći centrom grada u kojem zna vladati neopisiva gužva. Primjer je to kako se može revitalizirati grad u kojem je nekada bilo opasno izići na ulicu.

KP: Što bi za vas u praktičnom i teorijskom smislu bila interkulturalnost, kada govorimo o pozitivnim praksama u Palermu?

U njemačkom parlamentu nedavno smo imali komplicirane i teške razgovore o postojećim praksama. Rekao sam njemačkim kolegama da znam da su puno investirali u svoj model, ali smatram da je naš model interkulturalnosti puno blaži. Berlinski model integracije je kao nova perilica za rublje, njemački izrazito efikasna. U nju stavite odjeću koja dolazi iz svih dijelova svijeta, operete je i ona i prvi i drugi i deseti i stoti put iz mašine izlazi kao što je u nju ušla. Naša mašina je stara i malo pokvarena i svaki put kad operete robu, nakon pranja dobijete drugačiju stvar. Odjeća nikada ne izađe onakva kakva je bila prije pranja. Kroz ovu metaforu želim objasniti koliko je važna atmosfera na određenom mjestu. Cijeli politički establišment ima odgovornost da kreira i održava dobru, pozitivnu atmosferu. Ako imamo rigidnog desničarskog gradonačelnika cijeli grad će to osjetiti. Ako pak imate posve drugačiju administraciju, s drugačijim pogledom i argumentacijom, u gradu se stvori i posve drugačija atmosfera. U tom slučaju čak i ako se desi nešto loše, gradonačelnik će vas sačekati na izlasku iz bolnice i pitati kako ste. To je zaista moćan način da se pokaže kako smo u ovom zajedno.

KP: Sve vrijeme govorimo o dobrim praksama u Palermu, ali na koje probleme i prepreke ste nailazili?

Ne govorim o preprekama, već o problemima. U Palermu je integracija toliko dobra da Talijani i migranti imaju iste probleme. Sve što ne funkcionira, ne funkcionira podjednako za obje skupine. Više nemamo niti jedan servis specifično namijenjen migrantima, jer kada rješavaju svoje probleme migranti idu na ista mjesta kao i drugi građani – obraćaju se gradskoj administraciji. Upravo su migranti ti koji su talijanske građane naučili da imaju pravo prozivati vlasti zbog nezaposlenosti. Kada govorimo o ljudskim pravima, ne govorimo pojedinačno o migrantskim, LGBT ili nekim drugim pravima, već o cjelini, o krugu u kojem svi moraju ostati. Ako prihvatimo da se prava migranata mogu napasti onda prihvaćamo i to da sutra netko može ugroziti prava bilo koje druge skupine, poput žena ili bolesnih ljudi. Nacionalna vlast počela je prvo napadati migrante, pa su nakon toga organizirali strašan kongres u Veroni gdje su napali prava žena. Prije nekoliko godina upozorili smo na to i ispalo je da smo bili u pravu. Kada smo branili prava migranata zapravo smo branili svoja prava.

KP: Na koji način su migranti doprinijeli promjeni grada o kojima govorite?

Migranti su jednostavno oživjeli grad, donijeli su novu energiju i život na ulice. To je vidljivo u svim dijelovima Palerma.

KP: Postoji li i dalje problem s mafijom, utječe li on i na migrante?

Bilo je takvih problema i uspješno smo ih riješili, upravo zato što ih nismo rješavali kao drugi europski gradovi. Pogledajte primjerice Pariz, koji ljude u migracijama izolira i smješta u geto. Ako se odlučite za takav pristup onda nikada nećete znati što se u tim zajednicama događa. Na primjer, od policije sam saznao da su u borbi protiv mafije prvo reagirali migranti. Kriminalne mreže poput one sastavljene od Nigerijaca prve je prokazala njihova zajednica. Dakle, zajednice više nisu zatvorene kao nekada. U svakom trenutku znamo koga nazvati kako bismo saznali što se konkretno u nekoj zajednici događa. Kao liječnik smatram da je najgori oblik raka onaj u kojem se bolest nalazi začahurena u kapsuli. Ako je rak tako zatvoren ne mogu mu prići, ne mogu ga operirati i odstraniti. Ista je stvar i s ljudima u migracijama. Ako ih izolirate doći će do situacija kakve danas vidimo u Francuskoj ili Belgiji gdje policija više ni ne ulazi u određene kvartove.

KP: Onda pretpostavljamo u Palermu postoje i džamije koje su u potpunosti nemoguće na sjeveru Italije?

Postoji mnogo džamija koje su službene i prepoznate. Riječ je uglavnom o manjim prostorima, ali glavna službena džamija je zapravo crkva koju je Katolička crkva donirala tunižanskom konzulatu. Za vrijeme ramazana predstavnici gradske vlasti su čak sedam puta otišli na iftar u neku od džamija. Takve stvari više ne zanimaju ni medije, jer su postale potpuno normalne.

KP: Predstavljate lokalnu vlast, međutim na nacionalnom nivou provode se izrazito anti-migrantske politike koje zagovara ultradesničar i aktualni ministar unutarnjih poslova Matteo Salvini. Kako se sve to odražava na lokalnu vlast?

Mi takve politike direktno politički izazivamo. Na primjer, Salvini je autor Dekreta o sigurnosti kojim je ukinuta humanitarna zaštita, a na osnovu toga i mogućnost registracije izbjeglica i dobivanja dozvole boravka. Taj dekret upravo je gradonačelnik Palerma Leoluca Orlando proglasio neustavnim i odlučio ga je suspendirati. Gradonačelnik je odlučio da sam radi na registriranju ljudi i od tada smo registrirali preko 700 izbjeglica. Svi gradovi koji su na isti način odlučiti ne provoditi problematični dekret pobijedili su na sudu, čime je talijansko pravosuđe potvrdilo da je ovaj dekret neustavan. Orlando svakog tjedna nastavlja registrirati ljude i tako im odobrava boravište. Iz Rima za sad nema reakcija. Kada govorim o konkretnim stvarima onda je to jedna od njih. Danima smo proučavali tekst dekreta i pronašli smo način kako da mu se suprotstavimo. Našli smo način kako izazvati Salvinija i centralnu vlast. Sada i drugi gradovi u Italiji slijede naš primjer.

KP: Sve vrijeme govorimo o migrantima i izbjeglicama. Kako vi vidite razliku između ova dva termina?

Mislim da je to prije svega pitanje semantike. Ne volim razliku između ekonomskih migranata i migranata. Ne volim niti samu riječ migrant, ali to je već sada drugo pitanje. Izbjeglice povezujemo uglavnom s ljudima koji u Europu dolaze brodom bez vize, dok sam ja na primjer došao sa studentskom vizom i prvom klasom. Bio je to samo drugačiji način da dođem u Italiju, ali na kraju dana, bez obzira na to kako je tko došao, svi smo mi migranti.